Boris Liješević: Tekst traži blizinu glumca i gledatelja

Boris Liješević

Osim za vrijeme organiziranih obilazaka zgrade Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu, kazališnoj publici veliki dio žute kuće nije im dostupan.

Ulazimo u kazalište kroz grandiozni glavni ulaz, sjedamo u raskošno gledalište te se možemo prošetati hodnicima sa strane od pozornice. Prostor s “one strane pozornice“ rijetko je dostupan javnosti.  Otvorit će se publici od petka 6. studenog, s hrvatskom praizvedbom predstave Bella figura Yasmine Reze u režiji Borisa Liješevića.

Predstava se daje u Velikoj pokusnoj dvorani. Nije to prvi put da će se predstava odvijati u tom prostoru. Bio je on nekad itekako popularan. U njemu je 1976. počeo djelovati Kazališni klub. Neke od predstava koje su se davale u Velikoj pokusnoj bile su upravo za nju režirane, a neke su npr. rađene u Zorin domu u Karlovcu i potom igrale i u Kazališnom klubu. U Kazališnom su se klubu do sredine 80ih godina prošloga stoljeća radile predstave suvremenih domaćih i inozemnih dramatičara. Moglo se tako u Velikoj pokusnoj vidjeti  adaptacije kriminalističkih romana Pavla Pavličića, komediju Drži zlikovca Georgesa Feydaua, Pazikuću Harolda Pintera, Dvije kristalne čaše Ivana Raosa, Krajnosti Wiliama Mastrosimonea i druge.  Valja istaknuti i monodramu Zapisi iz podzemlja (po tekstu Fjodora Mihajloviča Dostojevskog) u izvedbi Božidara Oreškovića koja je 1982. igrala u ovome prostoru.  Posljednjih je desetak godina prostor Velike pokusne, kako mu i ime govori, služio za pokuse. Međutim, s novom produkcijom drame vratit će mu se nekadašnji život.

Kao i prije tridesetak godina, u Velikoj ćemo pokusnoj moći gledati suvremeni komad.  Bella figura Yasmine Reze svjetsku je praizvedbu imala u svibnju ove godine u Berlinu, u režiji Thomasa Ostermeiera. Uz brojne pozitivne reakcije na predstavu i tekst, bilo je i onih koje novi tekst pariške dramatičarke i glumice Yasmine Reze, pisan upravo za ansambl kazališta Schaubühne, nije oduševio. Ipak riječ je o jednoj od vodećih svjetskih spisateljica i impresivna je činjenica da ćemo u Zagrebu moći vidjeti uprizorenje njezine drame niti pola godine nakon svjetske praizvedbe. Podsjetimo se samo da je Reza 2005. godine dobila svjetsku nagradu Welt-Literaturpreis te da su joj gotovo sve drame doživjela brojna uspješna uprizorenja diljem zemaljske kugle. Osvojila je četiri Molièreove nagrade (“Razgovori nakon pokopa“, prijevod “Metamorfoza“, “Početak zimskog perioda“ i “Art“), a za komedije “Art“ i “Bog masakra“ osvojila je nagrade Laurence Olivier i Tony.

Prije premijere svratili smo u Hrvatsko narodno kazalište, i zavirili na kraj pokusa Belle figure te razgovarali s redateljem Borisom Liješevićem.

Bella figura

Bella figura počinje na parkingu ispred restorana. Tko se tamo susretne?

Kod Yasmine Reze uvijek se radi o susretima nekih ljudi i iz specifičnosti tih susreta nastaje specifična drama. Tako i ovdje nailazimo na jedan zanimljiv susret iz kojeg će nastati drama. Čovjek s ljubavnicom, s kojom je u vezi četiri godine, dolazi na večeru u neki udaljeni restoran i tu susreće najbolju drugaricu svoje žene, koja je došla tu s mužem i svekrvom. Da stvar bude još gora, oni se sreću tako da glavni “junak“, Boris, slučajno kolima naleti na svekrvu Blum. Kad se ispostavi da gospođi Blum nije ništa, odlaze na piće. Odlasci na pića, kao na primjer poziv na kavu u Bogu masakra, kod Reze uvijek postaju kobni.

Kada ste se prvi put susreli s tekstom, što je na Vas kod njega ostavilo najveći dojam?

Krenuo sam čitati tekst s nekim poznavanjem, s nekim utiskom o njezinim komadima. Gledajući njezine komade imao sam dojam da su ozbiljniji nego što se prikazuju. Da ona, osim što piše zaplet u kojem se nalaze različiti karakteri, govori o tome tko smo mi. Tko su ti ljudi oko nas. Ona zna pročačkati neki mrak u čovjeku i neke vrlo negativne osobine i da ih stavi pod lupu. Sve sam to nekako nazirao u njezinim komadima i prije čitanja ovoga komada. Ne mogu reći da sam planirao da ću raditi Bellu figuru, ali sam počeo da čitam sa spomenutim utiskom. Rezine komade, a napose ovaj uopće nije lako čitati. Nije ih lako doživjeti na prvo čitanje jer je to sve unutra užasno gusto, gusti događaji. Baš kao što je u životu. Nakon nekoliko čitanja dobio sam dojam da se ona inspirira samim životom kojeg sreće svakodnevno, kojeg gleda, kojeg živi. Da se inspirira ljudima oko sebe. Ljudi o kojima ona piše su ljudi koje srećemo na ulici. Ono što je meni čitajući komad bilo posebno važno je socijalna tematika.  Primijetio sam da Reza ima dar da prikaže ono što je skriveno u ljudima. Zna da napravi situaciju da junak otkrije, ono što bi želio da sakrije.

Je li iz toga, tog ogoljivanja, krenulo Vaše čitanje prostora pa tako nećemo sjediti u baroknoj kutiji i gledati predstavu na velikoj pozornici, već se popeti u Veliku pokusnu i u napravljenom arena kazalištu gledati predstavu, udaljeni tek nekoliko centimetara od glumaca?

Do tih odluka je došlo u suradnji sa scenografom i direktorom drame, koji su mi predlagali prostore pa sam razmišljao kako te prostore angažirati, kako njima manipulirati. Ono što sam osjećao kao nešto što tekst traži jest blizina. Blizinu gledatelja i glumaca. Sve je kao u nekakvim čvorićima. Kao u tepihu koji ima puno čvorova. Da bi se svi ti momenti dobro uočili, smatrao sam da treba približiti gledatelja glumcu. Tako da smo zbog toga u malom prostoru, a ne na velikoj sceni. Prosto mislim da je materijal tražio intimnu atmosferu.

Bella figura

Jeste li razmišljali o tome kako će se glumci, koji u matičnoj kući glume s velikom udaljenošću od publike snaći u bliskom odnosu s njima?

Moram reći da ja o tom pitanju uopće nisam razmišljao. Nisam razmišljao jer glumci nisu ni tražili od mene da razmišljam o tome. Možda ima neka predrasuda o njima da su naučeni na veliku scenu, na veliku udaljenost od gledatelja, što traži široku gestu i povišen ton. Ni u jednom trenutku nismo ovo osjetili kao promjenu, kao nešto na čemu treba posebno raditi. Oni su prilagodljivi. Od početka smo probali u malim prostorima, što nam je odgovaralo.

Da ne otkrivamo više detalja o predstavi prije premijere, koji je Vaš sljedeći projekt nakon Zagreba?

Režirat ću u Ateljeu 212. U tom sam pozorištu već tri puta režirao i doživljavam ga kao svoje matično pozorište. Doživljavam samo, jer nisam član, članovi su samo glumci. Tamo radim komad Ivana Viripajeva “Pijani“. To je također jako svjež i nov komad, koji je prošle godine imao praizvedbu prvo u Njemačkoj, pa u Rusiji i sad će biti uprizoren u Beogradu.

***

Ipak prije odlaska na novi projekt, Borisa Liješevića očekuju još završni pokusi za Bellu figuru, u kojoj uloge tumače Lana Barić, Milan Pleština, Olga Pakalović, Dušan Bućan i Ksenija Marinković. Bit će to ekskluzivna predstava koja se igra tek pred sto gledatelja, raspoređenih u dva reda arena gledališta. Rad na predstavi Bella figura za HNK je jedno novo iskustvo, rekao nam je rekao ravnatelj drame Ivica Buljan, jer  glumce suočava s igranjem u ekskluzivnom prostoru za manji broj publike. “I za njih je zanimljivo suočiti se s jednim drugačijim načinom glume, s drugačijim tipom teksta, nego što su oni koji se rade na velikoj pozornici“, dodaje ističući kako je im je ideja da preko takvih projekata probaju privući mlađu, odnosno drugačiju publiku, koja nije nužno publika velike dvorane. Bit će to predstava s kojom će HNK moći napraviti turneju po Hrvatskoj, pa će tako već krajem mjeseca gostovati u Zadru.

FMV

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...