Bojim se da je sada dramski tekst mrtav

Bojim se da se sada poznajemoPrema Andreasu Huyssenu sjećanje oblikuje naše veze s prošlosti, a načini na koje pamtimo određuju naš identitet.

No, što ako se dogodi nemogućnost sjećanja na nekoć važna mjesta memorije i riječi? Što ako se dogodi nemogućnost iskaza emocija? Tada dolazi do prekida ljubavne veze, prekida koji je ionako već odavno nastupio između dvoje ljudi. Sve se već dogodilo, no ljudska potreba za objašnjenjem, završetkom poglavlja, uzaludno se realizira u jeziku.

Novi dramski tekst Ivora Martinića Bojim se da se sada poznajemo u koprodukciji i izvedbama Gavelle (16. siječnja 2015.) te Teatra i orkestra Heidelberg (17. siječnja 2015.) nastao je u sklopu europskoga projekta The Art of Ageing. Pozadinska ideja bila je uputiti zapadnoeuropske i istočnoeuropske mlade umjetnike u zajedničko istraživanje razumijevanja pamćenja kao važnoga i krhkoga dijela ljudskoga života podložnog manipulaciji.

U takvom se zajedničkom istraživanju izgubila Martinićeva spisateljska zrelost i suptilan smisao za humor. U režiji Dominiquea Schnizera, Fabijan (Filip Križan) u nemogućnosti izraza emocija ne pokazuje nikakav otpor. Njime u potpunosti upravljaju žene, redom sve više za glavu od njega. Njegova nemogućnost prisjećanja trenutka u kojem mu partnerica prvi put izjavljuje ljubav pokreće zbivanja i ponavljanja na sceni. Kompleksnost se ženskih likova – bivše partnerice, nihilistički raspoložene susjede i prijateljice željne ljubavi – gubi u režijskoj prenaglašenosti njihovih karaktera. Sugestivnost prelazi u neurotičnost.

S druge pak strane, Miriam Horowitz dekonstrukciju jezika i odnosa vidi u dekonstrukciji scenskoga pokreta koji dijaloge čini gotovo nevidljivima. Humoristični dijelovi vidljivi u hrvatskoj zamijenjeni su umetanjem praznih fraza u njemačkoj izvedbi – volim Burkinu Fasu, volim Bosnu i Hercegovinu, a dramski je tekst dodatno opterećen intertekstualnošću. U pasjim, erotičnim i kadikad besmislenim pokretima očituje se nemogućnost ili strah od uprizorenja smislenoga dramskoga teksta.

Potreba i potraga za završetkom jedne priče, koja ukazuje na sve manjkavosti jezika da tu potrebu i izrazi, koja je puna besmislenih dijaloga i naše (ne)vezanosti s prostorom ujedno je problem pojedinačnoga i europskoga indentiteta razvidan u režiji Schnizera i Horowitz. Nemaštovitošću, intervencijama u tekst, lošim scenskim pokretima i prenaglašenošću pojedinih dijelova dramskome se piscu oduzelo svako pravo glasa.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...