Boiler Room – klupski ples, utjeha i bijeg u izolaciji

I don't think it's 'underground vs. overground', I just think it's pop culture vs. people who actually love the music. (Carl Cox)

Kad je u ožujku 2010. Blaise Bellville emitirao prvi miks vjerojatno nije ni slutio da će od njegova hobija u idućih deset godina nastati globalni brend čiji će događaji biti emitirani iz više od stotinu gradova diljem svijeta. Boiler Room samo na YouTubeu ima preko dva milijuna pretplatnika, stotine emitiranih sati prijenosa i milijune streamova na raznim internetskim platformama. A sve je počelo lijepljenjem web kamere za nefunkcionalni bojler kako bi Bellville snimio underground party za mrežni magazin Platform.

Boiler Room je tako pandemiju dočekao spreman. Otkazani su svi planirani događaji, streaming je preusmjeren na izvođače i DJ-eve u izolaciji, a uvedena je mogućnost doniranja za svjetsku banku hrane. Drugim riječima, za većinu je glazbenog svijeta live streaming relativno novo oruđe u grčevitom pokušaju održanja relevantnosti, no za ovu platformu taj je prelazak u ”novu normalnost” samo nastavak desetljetnog puta prema uspostavi ”permanentnog digitalnog partyja”. Koliko god nam se čini nesigurnom slika svijeta nakon pandemije, jedna je stvar poprilično jasna –  digitalni aspekti društva i kulture postat će još ubrzaniji i još će više dobiti na važnosti.

Fenomen uspjeha Boiler Rooma leži u spajanju komunalnog i individualnog iskustva. Njihov tipični miks, ako nije u pitanju prijenos s nekog festivala, obično se odvija u nekom malom prostoru u kojem publika okružuje DJ-a. Takav je pristup mnogo intimniji i bliži slušatelju, odnosno gledatelju, negoli klasični miks odrađen bez interakcije publike i predstavljen samo u audioformi. Gledajući primjerice, odličnog Four Teta emitiranog početkom travnja iz izolacije ili Black Madonnu kako vrti deep house iz svoje kuhinje, nedvojbeno nedostaje dio atmosfere koju donosi interakcija s publikom. No jednako tako cijela stvar djeluje kao logičan evolucijski korak čitava projekta.

Publika je i dalje tu, iako trenutačno nevidljiva. Desetci tisuća gledatelja spojeni su kodiranom interakcijom sa samim ritmovima, a izvođači šalju poruke kroz odabir setova i govor tijela. Ljudi zatvoreni u kućama i dalje imaju potrebu za mrdanjem. Osjećaj kolektiva živi u onome što i jest temelj svakog klupskog i koncertnog iskustva – spoju individualnog i skupnog. Čak i razdvojeni, glazbu doživljavamo kolektivno. Emocije proživljene kroz glazbu zbog svoje su neposrednosti i lišenosti oslanjanja na vizualne ili narativne mehanizme jednostavno univerzalnije od onih proživljenih kroz film ili književnost.

Upravo je ta apstraktnost, odnosno sloboda medija koji te emocije prenosi, ono što im daje univerzalnost. Iako su puno podložnije interpretaciji od onih dobivenih preko vizualnih ili narativnih medija, u svojoj su osnovi iste za primatelje – ples znači ples, melankolija znači melankoliju i tako dalje. Okolnosti koje okružuju te osjećaje mijenjaju se, no oni kao takvi jasni su i poznati svima. Streamovi iz izolacije stoga i dalje ispunjavaju svoje funkcije – plesa, utjehe, bijega – a sam um može dodati ambijent, virtualni ili onaj koji smo već proživjeli.

Dok većina kompanija, ljudi i organizacija koji tek počinju ozbiljnije raditi live streaming nastup te stvari mora učiti u hodu, Boiler Room je na njima već izgradio medijsku industriju i samim time je u velikoj prednosti. Uz sve pozitivno svjetlo koji su događaji bacili na male underground izvođače i žanrove poput footworka, junglea ili gqoma, česte su optužbe za kulturni kolonijalizam i prisvajanje, a to i ne čudi kad je riječ o londonskom projektu koji pokušava iskoristiti potencijal svake elektroničke underground scene od Chicaga do Johannesburga. S druge strane, bez tako velike platforme kakva je Boiler Room, takve male regionalne scene raspršene diljem svijeta vjerojatno bi ostale zakinute za širu pozornost.

Bez obzira na optužbe zbog kršenja privatnosti publike, poglavito na festivalima gdje posjetitelji nisu dali eksplicitni pristanak na snimanje, poput slučaja s malim događajima koji zahtijevaju raniju online prijavu, Boiler Room je za underground elektroničku scenu 2010-ih predstavljao jasnu opoziciju prvo rastućoj, a sada opadajućoj EDM kulturi. Njihovi događaji fokusirani na DJ-a, lišeni vizualne pirotehnike, u direktnoj su suprotnosti arena rock ekscesu EDM festivala poput Ultre ili Tomorrowlanda. Sama glazba daleko više održava ljepotu, tradiciju i na koncu širinu klupske glazbe, nego često vulgarno komercijalan EDM model usmjeren na apsorpciju underground scena i pop crossovere.

Dovevši klupsku kulturu u domove, Boiler Room ju je možda i spasio, ponudivši alternativu manjim i drukčijim izvođačima, istodobno dajući kredibilitet i ”cool” brendovima poput Ballantine’sa i Guinnessa. Voljeli ga ili ne, smatrali ga parazitskom pojavom unutar klupske scene, održao je underground vidljivim i vitalnim. Kad je sve paralizirano i zatvoreno, njegova uloga unutar klupske kulture čini se važnijom nego ikad.

Karlo Rafaneli

 

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More