prvo slovo kulture

Blade Runner 2049: Vješto izorkestrirana odiseja s puno duše

Blade Runner 2049, 2017., 163 min
Režija: Denis Villeneuve
Scenarij: Hampton Fancher, Michael Green
Uloge: Ryan Gosling, Harrison Ford, Ana de Armas, Robin Wright, Jared Leto, Sylvia Hoeks, Dave Bautista

Kada je američki SF pisac Philip K. Dick 1968. izdao roman prekrasno intrigantnog, poetičnog i filozofskog naslova Sanjaju li androidi električne ovce? (Do androids dream of electric sheep?), zasigurno ni sam nije mogao sanjati kako će isti poslužiti kao temelj za ono što će desetljećima kasnije postati ne samo kultni klasik, već i jedan od ponajboljih SF filmova svih vremena, zadužujući taj žanr svojim vizualnim identitetom. Dick je, na žalost, umro prije nego li je film krenuo u kino distribuciju 1982. godine, no ono što je uspio vidjeti očaralo ga je do te mjere da je napisao kako će adaptacija njegovog djela revolucionarizirati naša poimanja onoga što SF uopće jest i, još važnije, svega što bi mogao biti. Dick je, očito, i u tom segmentu bio vizionar – Blade Runner Ridleyja Scotta ispunio je njegovo proročanstvo. Stoga ni ne čudi da se više od trideset godina kasnije rodila potreba za snimanjem nastavka koji će zaći još dublje u kompleksnu tematiku Dickovih androida i metaforičkih ovaca, biti vizualna nadogradnja svog cyberpunk prethodnika i, ništa manje bitno, fanovima napokon dati odgovor na pitanje oko kojeg se već desetljećima lome koplja…ili možda ipak ne?

Scottov film odveo nas je u distopijski Los Angeles 2019. godine, gdje smo pratili Ricka Deckarda (Harrison Ford), tzv. Istrebljivača (blade runner) čiji je posao “umirovljavanje” (ubijanje) odbjeglih androida, iliti replikanata, koje je korporacija Tyrell proizvodila u robovlasničke svrhe. Njihova specifičnost leži u tome da su na prvi pogled identični ljudima, po snazi i agilnosti ipak superiorni te sposobni s vremenom razviti emocije, zbog čega im je životni vijek ograničen na četiri godine, jer ipak – emotivno biće puno je teže kontrolirati. Ubrzo se saznaje kako je Tyrell razvio eksperimentalni postupak implantacije lažnih (tuđih) sjećanja, koja bi replikantima na raspolaganje stavila mehanizme nošenja s emocijama, ali ih i učinila nesvjesnima vlastite prirode.

U nastavku smještenom trideset godina kasnije implantacija sjećanja postala je normalan postupak, a replikanti, čiji je životni vijek sada ekvivalentan ljudskom, integralni su dio društva. Jedan od njih je K (Ryan Gosling), replikant svjestan svoje prirode i programiran na poslušnost, koji za LAPD radi kao Istrebljivač, “umirovljujući” odbjegle, “stare” modele, dok svoje slobodno vrijeme provodi u stanu sa svojom hologramskom djevojkom Joi (Ana de Armas), savršenim proizvodom koji korisniku pruža “sve što želi vidjeti i čuti”. No tokom jednog zadatka za svoju šeficu Joshi (Robin Wright), K nabasa na tajnu čije bi otkrivanje dovelo do promjena za koje njegov svijet nije spreman…ili možda ipak je?

Dugo iščekivani Blade Runner 2049 snimljen je pod palicom hvaljenog francusko-kanadskog redatelja Denisa Villeneuvea (Prisoners, Sicario, Arrival), scenarija se prihvatio scenarist prvog filma Hampton Fancher zajedno s Michaelom Greenom (Logan, Green Lantern), a za glazbu su, umjesto Vangelisa, ovaj put zaslužni Hans Zimmer i Benjamin Wallfisch. Rezultat? Film koji je apsolutno premašio sva očekivanja i pokazao se, u najmanju ruku, dostojnim svog prethodnika, u nekim ga segmentima čak i nadmašivši. Jer ono što vas očekuje kada utonete u mrak kino dvorane 2 su sata i 43 minute pomno osmišljene, besprijekorno detaljne i vješto izorkestrirane vizualne impresivnosti s puno duše i bez ijednog suvišnog kadra – što nije mala stvar, ako uzmemo u obzir da tempo itekako odražava onaj prvog dijela.

Naime, riječ je o filmu kojem se, u nedostatku boljeg izraza, nikamo ne žuri – redatelj maksimalno poštuje tempo koji si je zadao, stvarajući pritom sporu i vrhunski atmosferičnu epopeju, uzimajući si točno onoliko vremena koliko mu treba za posvećenu, minucioznu i iznijansiranu razradu likova i narativa, odnosno njihovu nadogradnju. Temeljni, dugi i učestali kadrovi svih lokaliteta, osim što za zadatak imaju da nas zadive (kapa dolje afirmiranom direktoru fotografije Rogeru Deakinsu), tu su da nas polako uvuku u atmosferu scena koje slijede, a kojima su u prvom planu upravo odnosi među likovima te njihova jednako tako gusta i sadržajna komunikacija, bilo verbalna ili neverbalna (naklon do poda svim glumcima – od Goslingove minimalističke, a ekspresivne te u pravim trenucima i u pravoj mjeri bolno emotivne glume, preko Armasine nevjerojatno tečne ranjivosti pa sve do novootkrivenih dubina Fordovog Deckarda, svi odreda su zasjali). A sve to kako mi kao gledatelji ne bismo ostali zakinuti niti za jedan osjet, niti za jedno emotivno mikrostanje likova, niti za jednu bitnu misao, izgovorenu ili neizgovorenu, niti za jednu stotinku transformacije koja se odvija uslijed slaganja i opetovanog preslagivanja ove lukavo posložene slagalice, koja kao da beskrajno uživa u tome što nas ciljano navodi na krivi trag.

Jer tijekom prve polovice filma, smjer odmatanja radnje naizgled postaje iznenađujuće predvidljiv – no još je veće iznenađenje, a samim time i pohvala filmu, što ta prividna predvidljivost ni najmanje ne utječe na neosporan osjećaj koji se u tim trenucima formira u gledatelju: svijest o tome kako svjedočimo remek-djelu koje je gušt za gledati i duboko proživljavati na svim razinama koje su nam dostupne, neovisno o količini informacija koje arogantno mislimo da imamo na temelju dosad viđenog i naknadno pretpostavljenog. Iz tog je razloga iznenađenje utoliko veće kada se digne veo s iluzije koja se strpljivo gradila u našoj svijesti, a pravi se značaj i stvarna dubina svih implikacija objelodani u svoj svojoj raskoši. Poput replikanata koji su upravo shvatili da nisu ljudi, aha-efekt nam je zajamčen.

Iznenađujuće, ili možda ipak ne, odgovor na ranije spomenuto višedesetljetno pitanje, ono o prirodi samog Deckarda, nismo dočekali (Ford tvrdi jedno, Scott drugo, a Fancher se slaže s Fordom), ali je zato nas dočekalo nešto još kompleksnije. Uslijed novootkrivene situacije u Dvojci, svaki od dvaju potencijalnih odgovora otvara bezbroj novih pitanja i povlači za sobom nemali broj filozofskih i etičkih implikacija koje čine plodno tlo za diskusije, koje su danas relevantnije nego li ikada prije. Što čovjeka čini čovjekom, a umjetnu inteligenciju – umjetnom? Kakvu ulogu tu igra način stvaranja? Koji je preduvjet za to da bismo biće nazvali svjesnim? Makar (samo)svijest bila posljedica programa stvorenog na našu sliku i priliku, čini li je to išta manje legitimnom i vrijednom, a biće išta manje – bićem? Tim više ako se uzme u obzir naše olako obezvređivanje razine “svjesnosti” entiteta (androida) čiji nam je stvoritelj poznat (čovjek), dok pritom zaboravljamo kako smo i mi sami sustavi – naše emocije, naša podsvjesna uvjerenja, naša sjećanja obojana upravo emocijama i podsvjesnim uvjerenjima naši su programi koji određuju i utabavaju naš osjećaj sepstva, no njih doživljavamo legitimnima jer ih osjećamo “stvarnima”, pritom im ne znajući podrijetlo.

I tako u konačnici, sukladno mnoštvu pitanja koja film otvara i zonama sive u kojima pliva, glavni junak K portretiran je “ljudskijim od ljudi”, upravo uslijed donošenja odluka koje nisu u skladu s programom koji mu je poznat i usađen, već s načelima potpirenima empatijom, jednom od najčovječnijih odlika – čovjeka. Kada na to nadodamo njegovu ljubavnu priču s hologramskom ženom isprogramiranom da bude sve što korisnik od nje želi i treba, kao jednu od ljepših, autentičnijih, dirljivijih i da, stvarnijih, koje sam doživjela na filmu u jako dugo vremena, teško je ne saživjeti se cijelim bićem s njom i opetovano dovesti u pitanje razine i domete vlastite uvjetovanosti tj. isprogramiranosti, koja nam se čini tako opipljivom i realističnom – jer naime, svijest o njihovoj pravoj prirodi ni K-ja ni Joi ne sprečava u prepuštanju (međusobnom) osjećanju i boravljenju u naizglednoj iluziji, dok se mi bojimo i pomisliti da smo možda i sami uronjeni u nju.

Stoga, neovisno o tome bili vi zagriženi ljubitelji Blade Runnera ili ne, 2049 iskustvo je koje si ne biste trebali uskratiti, jer lako je moguće da biste se time zakinuli za najbolji film godine. Dodatno razbucavajući i dalje aktualne tematike prvog dijela i granajući ih u nepredvidljive smjerove, ovaj dragulj SF-a na otvorena pitanja prethodnika, a i svoja vlastita, odgovara s još više pitanja, onemogućujući nam kao gledateljima da išta što (pred)vidimo, zaključimo i osjetimo uzmemo zdravo za gotovo, time nas suptilno podsjećajući na koje sve načine upravo to činimo s nama samima kao sustavima, s onime što percipiramo kao naš fiksni identitet, s našim odnosima te, u konačnici, s našom ljudskošću – kako sa slikom koju o istoj imamo, tako i s mjerom u kojoj je na dnevnoj bazi živimo.

Koraljka Suton

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...