Black Panther: Neprekidna borba umjetničkih i komercijalnih ambicija

”Black Panther: The Album”, soundtrack istoimenog blockbustera, predstavlja još jedan dokaz rastućega komercijalnog i kreativnog utjecaja Kendricka Lamara. Lamar figurira kao glazbeni ravnatelj, producent i najzastupljeniji izvođač na toj kompilaciji nadahnutoj prvim Marvelovim afroameričkim superjunakom koji je dobio samostalni film u njihovom kinematografskom svemiru. Afrofuturističke teme naznačene u sintezi identitetskog ponosa, nadnaravnog i tehnološki naprednog idealna su podloga za jednog od najhvaljenijih hip-hop izvođača mlađe generacije. Ne čudi stoga da su Marvel i redatelj Ryan Coogler odlučili ojačati reputaciju skupoga stripovskog spektakla dodatnim kulturnim kapitalom.

Specifična je društvena težina tog junaka nešto drukčija nakon mandata Baracka Obame, ali i zbog brojnih rasnih tenzija obilježenih sukobima s autoritetima, a to potvrđuje i činjenica kako na aktualnim izdanjima stripovskog serijala kao scenarist radi utjecajni novinar, politički komentator i pisac Ta-Nehisi Coates. ”Black Panther”je također mitologijom koja uključuje skrivena afrička kraljevstva jasno razdvojen od ostatka Marvelovih junaka i njihovih filmova. Svjesni afrocentrične pozadine glavnog lika, Lamar i suradnici, standardno okupljeni oko matične mu izdavačke kuće Top Dawg Entertainment i prošireni nizom zvjezdanih gostovanja poput The Weeknda, Travisa Scotta, Futurea i Jamesa Blakea, tom albumu pristupaju daleko studioznije, negoli je to običaj s kompilacijskim albumima koji prate popularne filmove.

Tu nema nespretnih sparivanja po modelu ”što je trenutačno popularno na Billboardovim ljestvicama”, a usprkosvelikom broju izvođača ipak se pazi na ujednačen ton cjeline. Poput prošlogodišnjega Lamarova solo albuma ”Damn”, i ”Black Panther: The Album” je ostvarenje opterećeno neprekidnom borbom umjetničkih i komercijalnih ambicija.

S jedne je strane u pitanju eklektičan hip-hop projekt koji pokušava spariti komercijalne zvukove aktualne američke produkcije s utjecajima afričkih plesnih underground formi poput kwaita i gqma. S druge je pak album najavljen poprilično konvencionalnim i ne pretjerano zanimljivim baladnim singlom Kendricka Lamara i SZA-e ”All The Stars”. Posve su razumljivi određeni radiofonični ustupci poput navedenog ili predvidljive Lamarove suradnje s The Weekndom u ”Pray For Me” s obzirom na veličinu takva projekta.

Pravo se srce albuma ionako krije u intenzivnijim i ambicioznije zamišljenim pjesmama nekoliko različitih izvođača koje funkcioniraju kao iznenađujuće prirodni posse cutovi. U ”Bloody Waters” Ab-Soul prosipa nizove psihodeličnih stihova prošaranih realističnim motivima, dok se Anderson Paak i James Blake izmjenjuju u efektnim neo-soul refrenima otpjevanima preko zanimljive karipski obojene produkcije u izvedbi stalnih Kendrickovih suradnika Soundwavea i Robina Hannibala.

”King’s Dead” je pak po mnogočemu središnja točka cijelog albuma. U višedijelnom instrumentalu povezanom mehaniziranim mračnim teksturama Lamar zauzima središnje mjesto, s ponovnim gostovanjem Jamesa Blakea te sporednih uloga Jaya Rocka i Futurea. Repajući iz perspektive antagonista filma Erica Killmongera, Kendrick uranja u zabavni stripovski monolog i koristi prostor kako bi dao drugu perspektivu vlastitog stvaralaštva. Velike teme poput integriteta, odanosti i obitelji odjednom proglašava nevažnima. Tako vrlo jasno komentira i vlastiti vrlo često konfuzan položaj u svijetu modernog hip-hopa.

Naime, kao izvođač okrenut kompleksnom osobnom identitetu, on istovremeno naglašava potrebe i posebnosti zajednice, te se često u pjesmama nađe okružen suprotnostima – nihilistima poput Travisa Scottta ili Futurea. Analogno stripovskoj etici i estetici omeđenoj mračnim i svijetlim likovima te njihovim čestim ispreplitanjima koja naglašavaju moralne i psihološke kompleksnosti, MC-ijevi su istodobno protagonisti i pripovjedači. Vješto spajajući obrazovni i zabavljački aspekt hip-hopa kao rijetko tko u posljednjih petnaestak godina, Kendrick Lamar djeluje prirodno i kad se očigledno napreže u mirenju različitih aspekata glazbe. Nije stoga čudno kako njegovi posljednji uradci, uključujući i ovaj, istodobno djeluju kao komercijalni ustupak i novi artistički podvig.

Bez obzira na poneki slabiji trenutak, ”Black Panther: The Album” predstavlja veliki korak naprijed za svijet visokobudžetnih soundtrackova nudeći autorsku viziju umjesto pukog unovčavanja trendova. To što je u XXI. stoljeću povod za takvo okupljanje skupi stripovski spektakl, a ne kvartovska studija poput ”Učini pravu stvar” Spikea Leeja, više govori o potrebi suvremenih autora i njihove publike da pobjegnu u šareni eskapizam, nego o bilo čemu drugom. Svejedno, ako je to potrebno kako bi se ponovno sagradio osjećaj identiteta koji nakratko djeluje lišen uskih okova diskografskih algoritama, sasvim je u redu.

Usprkos brojnosti autora ”Black Panther: The Album” jedno je od koherentnijih hip-hop ostvarenja u novije vrijeme, možda i zato što je gotovo svaki zvukovni komadić povezan skrivenim narativom posuđenim iz stripa i filma. Pitanje koje se logično postavlja jest o kompatibilnosti potencijalnoga subverzivnog aspekta autorskih namjera i neizbježne uklopljenosti u korporativni aspekt jednog megaprojekta. Odgovor koji daje album poput ovog nije posve jednoznačan, ali iznova potvrđuje međuovisnost gotovo svih oblika urbane kulture i struktura moći koje ih neprekidno upijaju održavajući time relevantnost. Drugim riječima, pravi superjunaci ovdje nisu Black Panther ili Kendrick Lamar, nego Disney. Kupnjom Marvela stvorili su kontinuirano sredstvo opojnog šarenila koje svaki put iznova nađe način kako se prikazati važnijim i ozbiljnijim nego što zaista jesu.

Karlo Rafaneli

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...