Black metal: Izvor kontroverzi, rasprava i analiza s pokrićem

''That music is very dark and violent, but it's also beautiful.'' Brie Larson

Black metal pobuđuje rasprave kao rijetko koja podvrsta undergrounda. Također, nijedna druga forma abrazivne gitarističke glazbe nije tijekom trideset i više godina ostala ”uvijek ista, uvijek drugačija”, kako bi rekao post punk velikan The Falla John Peel. Tijekom evolucije žanra dogodilo se račvanje na desetke pravaca, estetski, geografski i ideološki izrazito različitih. No u srcu žanra ostala je ista preplavljujuća, namjerno otuđujuća estetika koju su uspostavili proto black bendovi poput Celtic Frost, Bathory i Venom. Definitivnu formu poprima dolaskom čuvene i ozloglašene norveške black metal scene s početka devedesetih, odnosno bendova poput Mayhem, Burzum, Dark Throne, Gorgorgoth ili Emperor.

U osnovi svega što je uslijedilo stajala je ista ničeanska protuteža društvenim i moralnim konvencijama. Izražena tekstovima, scenskom nastupu koji je za mnoge bendove prvog i drugog vala uključivao tzv. corpse paint, kombinaciju crno-bijele šminke nanesenu na lice i tijelo te svojevrsni kissovski kostim u raspadu. Glazba je zasnovana na furioznim blast beatovima, tremolo rifovima s naglaskom na atmosferu i hipnotičku, gotovo transcendentalnu gradnju tenzija. Naravno, ta je forma s godinama obogaćena i raznim elementima od folka, simfonijske glazbe, hard rocka pa do elektronike, post rocka, shoegazea i ambijentalne glazbe. Na koncu, kao i u svakom drugom žanru, bendovi se protežu od undergrounda do ruba. Ako ne pravog, onda svakako metalskog mainstreama unutar kojeg bendovi poput Satyricon, Dimmu Borgir, Behemoth ili Cradle of Filth godinama i desetljećima uživaju status pouzdanih koncertnih atrakcija.

Poput većine namjerno underground gitarske glazbe (siroviji oblici punka, hardcore, noise rock, industrial) unutar te naizgled slično koncipirane vrlo često namjerno antikomercijalne, antikonzumerističke mješavine, nađe se prostora za razne ideološke perspektive. Od standardnih metal tema poput sotonizma, mizantropije, općenite asocijalnosti preko lovecraftijanske poetike kozmičkog horora, raznih drugih religioznih i izvaninstitucionalnih oblika misticizma, pa sve do političkih stavova sa svih strana spektra od nacionalsocijalizma do ljevičarskih ideologija s naglaskom na anarhizam. Razlog zašto su sve vrlo perspektive zapakirane u relativno sličnu i zapravo nakon svog vremena relativno svježu glazbenu formu leži u atmosferskom potencijalu žanra.

Jedan od najviše zastupljenih podžanrova posljednjih petnaestak godina je atmosferični black metal. Relativno široka paleta stilskih sredstava iz drugih žanrova u rasponu od folka i proga do ambienta i dronea koristi se kako bi se stavio naglasak na nepreglednu, melankoličnu, karakteristično ”zimsku” atmosferu. Bendovi poput rumunjskih Negură Bunget, Amerikanaca Agalloch, Wolves in The Throne Room, britanskih Fen i Wintefellyeh specijalizirali su se takvu vrstu pastoralne, ruralne, možda i namjerno arhaične estetike.

Za razliku od drugih konciznijih, izravnijih, zajednici orijentiranih formi metal glazbe poput thrasha ili death metala, većina black metala otpada na visokoindividualizirani pristup. On se očituje i za gitarsku glazbu netipično velikim brojem one man bendova. U prevladavajućem su tematskom fokusu melankolija i nihilizam, naglasak na izolirano, osamljeno slušanje kao najbolji način doživljavanja potpune snage takvog tipa glazbe.

Upravo zbog svega navedenog black metal rijetko proviri iznad površine pop-kulture. Dogodilo se to nedavno u crnokroničnom i polarizirajućem biopicu “Lords of Chaos“, proslavljena redatelja videospotova Jonasa Åkerlunda, ujedno i bubnjara rane postave Bathory. A ponekad izvođači poput repera Denzela Curryja ili pop-provokatorice Poppy jednostavno posude estetiku.

Ne čudi stoga da je ta neprilagođena tradicija nešto što privlači prije svega autsajdere. Bila riječ o neskrivenom bijelom nacionalistu i ubojici poput Varga Vikernesa, odnosno Burzum ili dijametralno suprotnim pojavama poput “hipster black metal” bendova Deafheaven ili Liturgy čije progresivne, urbane vrijednosti nisu ni najmanje skrivene brutalnom, labirintskom prirodom njihove glazbe. Tu su i otvoreno antifašistički bendovi poput False ili Dawn Ray’d.


Black metal stoga i dalje s razlogom predstavlja izvor kontroverzi, akademskih rasprava i socioloških analiza jer iako se razvija sporo i naizgled neprimjetno, pruža cijelo more radikalno različitih perspektiva. Išao bih toliko daleko i zaključio kako je black metal jedna od rijetkih formi undergrounda koje su u stanju glazbene trendove i društvene tendencije upiti u sebe i ispljunuti ih vani. Vrlo prepoznatljivo i beskompromisno, neovisno od šireg (pop)-kulturnog konteksta, a opet s jasnim znakovima glazbene i konceptualne evolucije.

Karlo Rafaneli

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More