Biskupska palača u Dubrovniku: Kako se oteti zaboravu, ignoriranju i neznanju?

Nedavnim otvaranjem za javnost Biskupska palača je postala svojevrsni „izloženi predmet“ unutar Dubrovnika koji na ovom primjeru pokazuje da zna i može revitalizirati svoju baštinu.

Biskupska palača, nekoć u posjedu obitelji Sorkočević, dubrovačkim biskupima pripada od sredine 19. stoljeća. U kolovozu 2019. otvorena je za javnost s kolekcijom umjetnina dubrovačke biskupije. Njezina je posebnost u arhitektonskom smislu ponajprije određena samom lokacijom na kojoj se nalazi. Ta trokatnica s devet prozorskih osi okrenutih prema luci i dvije prema katedrali izgrađena je točno nasuprot katedrale Gospe Velike. Na pročeljima se ističe neobrađeni, takozvani bugnato kamen. Današnji izgled Palače rezultat je barokne adaptacije ranijih građevnih struktura u jednom od najdramatičnijih trenutaka za povijest Grada kad se obnavlja od „Velike trešnje“, razornog potresa iz 1667. godine. Taj izgled definira sicilijanski arhitekt Tommaso Maria Napoli koji Palaču obnavlja i projektira 90-ih godina 17. stoljeća, istovremeno radeći i na katedrali i Kneževom dvoru. Vodeći se odlukom Senata Dubrovačke Republike Napoli smanjuje površinu palače kako Sorkočevići ne bi svojim planiranim impozantnim projektom zauzeli preveliki dio prostora ispred katedrale koji je nakon potresa predodređen za javni gradski trg.

Valja postaviti sljedeća pitanja koja se neminovno nameću kad je riječ o sličnim spomenicima: Predstavlja li se dovoljno turističkim posjetiteljima naša kulturna baština? Prepoznaje li se njezin potencijal i upućuje li se u njezine slojevitosti na odgovarajući način? Konačno, je li i sam Dubrovnik u prilici uvijek odgovarati na „izazove baštine“ i vitalno (re)interpretirati svoju povijest?

Zasigurno je neke odgovore na pitanja koja se nameću uz nedavnu obnovu Biskupske palače u Dubrovniku moguće pronaći u ovoj građevini koja, iako otvorena za javnost, dobiva pozornost tek određenog dijela kulturne javnosti. S druge strane, ona je predmet već višedesetljetnog istraživanja te različitih i velikih institucionalnih ulaganja. Ne čudi stoga što ova palača još uvijek čeka otkrivanje svojih postojećih potencijala.

Raritetni slojevi

Uselivši se ove godine u Palaču (devastiranu potresom 1979.), biskup Mate Uzinić nakon tridesetogodišnjeg povijesno-umjetničkog istraživanja, konzervatorsko-restauratorske obnove te uređenja (na čemu su bili angažirani brojni stručnjaci) nastavio je živjeti u prostoru svojih desetak prethodnika. Time se, više puta mijenjan, dom dubrovačkog biskupa ponovno smjestio kod katedrale, jednog od najamblematskijih spomenika arhitekture Grada.

Jednako se nastojalo istraživački valorizirati i ne zanemariti u prezentaciji sadržaje kojima palača obitelji Sorkočević predstavlja kulturu stanovanja tijekom renesansnog i baroknog razdoblja. To pruža mogućnost neposrednijeg uvida u intelektualne svjetonazore ove obitelji. Raritetno je što su nakon „Velike trešnje“ sačuvani tzv. Dijanina loža, s kasetiranim oslikanim stropom i najreprezentativnija dvorana Palače s oslikanim pozlaćenim manirističkim drvenim tabulatom minuciozno izrezbarenih fito- i zoomorfnih motiva koji na četiri polja ima naslikane ženske figure s atributima astronomije, glazbe, poezije, i slikarstva – koje se tumače kao muze u područjima u kojima su se naročito isticali Sorkočevići. Zanimljivost jest i podatak da je ova prostorija kasnije prenamijenjena u kućnu kapelicu i sakristiju, a „sjećanje na kapelicu“ upravo je obilježeno izloženim pokretnim oltarom s prikazom Poklonstva kraljeva flamanskog slikara P. C. van Aelsta.

Vrlo su dobro sačuvani, ali i pomno konzervirani i restaurirani fresko oslici u prizemlju (iluzionistička arhitektura te prikaz grba obitelji Sorkočević) i na odmorištima stubišta (grisaille prikaz božica i muza ). Rezultat je to radova kojima je rukovodila povjesničarka umjetnosti, slikarica-restauratorica Veronika Šulić. Predano je u Palači radila, s povremenim prekidima, od 2004. godine. Uvid u način na koji je bila angažirana na restauraciji dobila sam radnim angažmanom koji sam imala u Palači, i to u vrijeme (rujna i listopada 2019.) kada su gospođa Šulić i njezina kolegica suradnica u restauraciji, Anamarija Bezek završavale radove upravo na iluzionističkim freskama u prizemnoj prostoriji. Bilo je poticajno slušati Šulić kako govori ne samo o postupcima u restauraciji fresko oslika, nego i o postupcima kao što je „analiza drvca s površine freske (koje se koristilo u ožbukavanju da dulje drži mokrinu i svježinu žbuke na kojoj se slikalo) i to u Institutu Ruđer Bošković. Ono pokazuje srednju vrijednost iz čega proizlazi da se freske mogu datirati u 1768. godinu“. Nakon ulaznog predvorja u kojem oslikana iluzionistička arhitektura „proširuje, povisuje i produbljuje prostor“, na lijevoj strani prilazi se stubištu prije kojega je na zidu oslikana arhitektura pročelja neke palače, a koja bi prema Šulić mogla biti upravo arhitektura prvotno planiranog, a nerealiziranog projekta Palače.

 Stalni postav Palače – kolekcija vrijednih umjetnina

Grad kulturni spomenik kakav je Dubrovnik, jedan je od onih gradova koji imaju potencijal da se revitaliziraju na razne načine, ne samo u meritornim tumačenjima struke, nego i u institucionalnom te napose u odnosu šire javnosti prema njegovu naslijeđu. Međutim, ponekad se čini da bi u njegovu naslijeđu trebali prepoznavati više motiva za oplemenjivanje uplivima recentnije umjetnosti. Kad je riječ o potonjem, neke kulturne institucije kojima je grad osnivač poput Doma Marina Držića i Umjetničke galerije Dubrovnik takoreći uzorno uviđaju nužnost praćenja novijih likovnih stremljenja, dok vještine prezentiranja povijesne baštine u prepoznavanju mogućnosti interpretacije kulturno-povijesnog konteksta pokazuje upravo Biskupska palača.

Na izvedbi stalnog postava radili su povjesničari umjetnosti Ivan Viđen i Nikola Bojić te dizajner Marko Baus. Viđen o pristupu koji su imali ističe: „Suvremenim jezikom nastojali smo uspostaviti dijalog s poviješću – ne da reproduciramo, nego da interpretiramo. Pokušali smo osluškivati što nam prostor govori i na neki način ga potom interpretirati.“ Time je želio istaknuti kako je stalni postav određen upravo onim što posjeduje umjetnička kolekcija Dubrovačke biskupije. Iako su se bazirali isključivo na ono što Biskupija već posjeduje, nekim su vlastitim kreativnim intervencijama itekako oplemenili prostor ukazujući ne njegove posebnosti. Primjerice, u središte spomenute prostorije s manirističkim stropom postavili su kocku obloženu zrcalima koja omogućava bolju vidljivost prikazanih pojedinosti na stropu.

Kolekcija umjetnina u prostorijama Palače sadrži reprezentativne umjetnine nastajale od 14. do 20. stoljeća. Ističu se slike talijanskih i sjevernoeuropskih renesansnih i baroknih slikara, ali i ikone slikarstva iz naših krajeva poput Blaža Jurja Trogiranina. Postav je promišljen tematski što je označeno na umetnutim „netransparentnim instalacijama u staklu“ koje su postavljene tako „da se stječe dojam sobe u sobi“, ističe Viđen. Prateći natpisi koji su prigodno ispisani, prezentiraju povezanost Palače i povijesti grada, prije svega njezinu vezu s gradnjom katedrale. Međutim, istaknut je i odnos privatne i javne komponente što je vidljivo u povezanosti palače emporom uz crkvu sv. Kuzme i Damjana. Ona posjeduje slojeve čak iz 11. st. te sadrži portal s dobro sačuvanom predromaničkom reljefnom dekoracijom.

Ukazuje se i na „Veliku trešnju“, važnu ulogu vlastelina i svećenika Stjepana Gradića u obnovi cijelog Grada, a napose katedrale koja je kolekciju vrijednih slika dobila iz ostavštine kanonika Bernarda Đorđića naslijeđenu od mletačkog kolekcionara Alvisea Raspija (primjerice, slika Odmor na putu u Egipat Giovannija Girolama Savolda, 16. st.). Istaknuto je i značenje B. D. Marije za Dubrovačku baštinu kroz prikaz srednjovjekovnih ikona i Lokrumske Gospe Domenica Puliga, 16. st. Naposljetu, sv. Vlaho i njegova prisutnost u Gradu čine zasebnu cjelinu unutar postava. Dubrovnik ima jedinstvenu galeriju kipova svoga parca. Na javnoj gradskoj arhitekturi njegov kip smješten je na 23 mjesta. Od četiri izložena kipa sv. Vlaha najmlađi je Meštrovićev predložak za kameni kip iznad unutarnjih Vrata od Pila… Kad je riječ o zaštitniku Grada, raritet predstavlja i snimka Feste sv. Vlaha iz 1972. godine Zvonimira Kisića, poetičnog naslova Grad na srcu sveca, a koja se projicira na zidu. Realizirana je u boji i jedina je snimka Feste iz socijalizma. Prikazuje upravo 1000. obljetnicu Feste koju je vodio kardinal Franjo Šeper, tadašnji predstojnik Kongregacije za nauk vjere. Podvig je i samo pokušati nabrojiti što sve sadrži stalni postav ove kolekcije. Ipak, o tome rado govori vrlo dobro upućen kolega povjesničar umjetnosti Ivan Viđen, za Palaču zainteresiran biskupski vikar don Hrvoje Katušić te svi oni koje Biskupija zapošljava da „čuvaju“ postav Palače.

Vitalni spomenik

Palača omogućuje i uvide u kulturu stanovanja. Sačuvano je renesansno pilo i ormar, zatim soba s kaminom koja je prenamijenjena u baroknoj fazi u kuhinju. Dubrovačka biskupija i spomenuti autori stalnog postava vodili su računa o tome da uređenje prostora Palače budu proizvodi i rad hrvatskih proizvođača (stakla, tepiha, tapeta…). Njezina posebnost jest u tome što je otvorena za javnost gotovo u cijelosti, izuzev prostora za stanovanje biskupa na najgornjem, trećem katu, a što također doprinosi njezinoj vitalnosti. To je jedinstven prostor u gradu u kojem se na ovako izravan način može doživjeti stambeni prostor drevnih Dubrovčana, reprezentativne palače građene očito s pretenzijama da bude najmonumentalnija u baroknom Dubrovniku.

Uz Palaču su povezane znamenite biskupske ličnosti, među kojima se ističe Toma Jedrilinić koji je 1854. godine kupio Palaču za dom biskupa, ali i Josip Carević koji je ovdje utemeljio pinakoteku tridesetih godina prošlog stoljeća. Međutim, i kad je riječ o Sorkočevićima, moglo bi se nizati brojna imena ove ugledne obitelji s dvadeset kazada albanskog porijekla, a koja je došla u Dubrovnik iz obližnjeg Kotora. Sorkočevići su se na različite načine isticali u javnom, političkom i kulturnom životu Dubrovnika. Ipak, ovdje se čini vrijednim spomenuti Luku Sorkočevića, diplomata i skladatelja koji je živio u 18. stoljeću, a koji je prema pričanju upravo u Palači skladao svoje simfonije čija nas lakoća podsjeća na „živahnost leptira u letu“. Poznato je da je Luka „bolujući od melankolije“, ili pak depresije „prekinuo“ život, bacivši se kroz prozor, a zbog čega postoji predaja da su radi toga prozori na sjevernoj strani Palače i zazidani.

Spomenik muzikalnosti 

Znakovitim se čini pitanje koje se nameće u susretu, ne samo s ovim kulturnim spomenikom, nego i gradom spomenikom: kako i na koji to „živ“ ili aktualan način može govoriti grad iz kojeg se odavna iseljava život radi prevladavajuće uloge grada kao turističke atrakcije. Dobio je status prestižne destinacije koji se čini da nije „trebalo ni stjecati“ jer je stoljetna postojanost, kulturna i lokacijska iznimnost Dubrovnika omogućila vankategorijsko značenje. Stoga je nužno promatrati ovaj grad u kategorijama koje vrijede samo za njega. Malo je dosljednih paralela.

O tome kakav je turizam Dubrovnika i nalikuje li onom kakav je u drugim krajevima naše obale, valja postaviti pitanje na nekim drugim mjestima. Boraveći u rujnu i listopadu u ovom gradu te čitajući djela naših pisaca uhvaćenih u kamenu, svjetlosti, bojama i zvukovima grada, naročito zbirku priča Cvjetni trg Danijela Dragojevića nisam se mogla oteti mislima o „dosadi“ i kiču koji se masovnim turizmom useljavaju na prostor naše obale. Tek oni granični, rijetki tragači gaje u sebi „zrno“ potrebe za mirnoćom i sabiranjem na putu, a što se može naći u Dubrovniku kao nigdje drugdje. Premda, i oni kao ovi prvi, neumorno doprinose „utabavanju“ već ionako „izlizanog“ i raznim dostavnim teretima oštećenog kamenog pločnika Straduna. Doima se da će skalini o kojima tako poetično piše Danijel Dragojević ukazujući na muzikalnost kao osobinu samog Dubrovnika, još malo pa nestati. Tko bi rekao da su tvrdi i kameni dubrovački pločnici i skalini tako „osjetljivi“? Je li došlo vrijeme da se u glazbenim svojstvima samog grada koje nije prepoznao samo Dragojević, nego i toliki nam poznati umjetnici posluša zvukove nestajanja? Vjerujem da nije.

Kad se sagleda hvalevrijedna obnova nekadašnje Palače Sorkočević, današnje Biskupske palače i formiran stalni postav umjetnina pokazuje se kako se na njoj potvrđuje da povijest nekog spomenika arhitekture može govoriti „više od povijesti“, a koja još uvijek ima svoje zvukove i melodije što odzvanjaju vlastitim ritmom, spomenika koji je odolijevao nizu drastičnih fizičkih razaranja. Stoga se čini da mu je danas jedina prijetnja razaranje – nepoznavanjem, nezanimanjem i ignoriranjem. To se Biskupskoj palači u Dubrovniku ne bi trebalo, a po svemu sudeći i neće dogoditi.

Nevenka Šarčević

Foto: Dubrovačka biskupija

 

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More