Što sluša generacija Z

My way, or the highway

Kako se primičemo 2020. godini, u svijetu pop-glazbe sve više susrećemo izvođače generacije Z. Dobnu sam granicu povukao kod onih rođenih od 1995. naovamo, iako neke definicije koriste i 2000. kao granicu s prethodnom generacijom milenijalaca. Daleko je bitnija od krute vremenske crte za definiranje generacije Z činjenica da je to prva generacija odrasla uz širokopojasni internet, naviknuta na digitalna sredstva komunikacije i izražavanja od malih nogu.

Još je rano za određivanje njihove prevladavajuće estetike, barem na način na koji je hippie kultura definirala generaciju baby boomera, a grunge i alter rock generaciju X. Doduše, ne treba biti previše upućen kako bi se razumjelo da se učinak interneta itekako osjetio u nultima, u rasponu od vala retro bendova do maksimalističkih pop singlova poput ”Tik Tok” Keshe. Društveno gledano, zbog ogromne proliferacije dostupnih informacija, generacija Z je teška za unificirano predstavljanje. Seksualnost nikad nije bila eksplicitnije predstavljena, a istraživanja opet pokazuju da mladi sve rjeđe stupaju u seksualne odnose. Izgleda da su i konzervativniji od prethodnih generacija, a opet progresivni ciljevi očuvanja okoliša ili ljudskih prava nikad nisu bili vidljiviji u srednjoj struji.

Ekonomski, kriza 2008. pomaknula je fokus s kupovine na iznajmljivanje ili posuđivanje. Takozvana ekonomija dijeljenja poput Ubera ili Airbnba dio je svakodnevice i odražava generaciju povećane mobilnosti, koja nije vezana uz mjesto ili predmet, ali i generaciju koja je ekonomski preslaba da bi si mogla priuštiti posjedovanje velike količine stvari. Pogotovo je to slučaj kada kultura društvenih mreža zahtjeva neprekidnu izmjenu i svježinu – novu odjeću, nove lokacije, nove prijatelje, nove avanture.

U glazbenom svijetu sve navedeno je reflektirano ne samo u konzumaciji glazbe, sa streamingom kao dominantnim modelom, nego čak i u produkciji s velikim brojem online banaka loopova, samplova i synthova, koje sve češće nude pristup uz mjesečnu pretplatu. Sve to upućuje na nestabilnost i neprekidnu promjenu koja opet paradoksalno najčešće rezultira postžanrovskim gulašem. U njemu, u dobrom i lošem smislu, sve zvuči kao rastaljeni komadić prošlosti i natruha budućnosti spojene neprekidno mutirajućom i zapravo sve komotnijom i jednostavnijom tehnologijom sadašnjosti.

Ovdje ću nastojati predstaviti istaknute glazbenike generacije Z tako što ću pokušati pretpostaviti koji će od njih opstati i imati utjecaj za desetak godina. To je uvijek nezahvalan zadatak, pogotovo za čovjeka koji je 2010. mislio da će dubstep, a ne trap, biti dominantan glazbeni fenomen desetljeća. Osim toga, izbor je u prvome redu orijentiran na komercijalnu, odnosno pop stranu jednadžbe pa ne uključuje talentirane indie glazbenice poput Snail Mail ili Soccer Mommy, iako one itekako zavrjeđuju pozornost. Na kraju, izbor je rodno uravnotežen pa ga čini pet izvođača/grupa i pet izvođačica.

One dolaze

Sedamnaestogodišnja Billie Eilish nije samo trenutačno najveća zvijezda generacije Z, nego vjerojatno i najveća mlada pop-zvijezda na svijetu. Često je na udaru internetskih trolova zbog smiješnih optužbi da ju je ”podmetnula industrija”, odnosno da kooptira underground trendove u komercijalno pakiranje, kao da se Nirvanin ”Nevermind” nikad nije dogodio i legitimizirao potpisivanje za velikog izdavača. Njezin debitantski album ”When We All Fall Asleep, Where Do We Go?” snimljen uglavnom u produkciji nekoliko godina starijeg brata Finneasa O’Connella, uspješna je tipično postinternetska mješavina stilova od digitalnog indie popa Lorde, rezigniranih balada Lane Del Rey preko neizbježnih trap stilizacija do manje očekivanih utjecaja poput Marilyna Mansona. Premda je teško predvidjeti karijeru nekoga tko tek izlazi iz adolescencije, svestranost debija obećava dugu, raznovrsnu i potencijalno bizarnu karijeru.

Claire Cottrill umjetničkog imena Clairo proslavila se zaraznim hitom ”Pretty Girl” iz 2017., potpomognutim video uratkom čija se jeftina digitalna kamera savršeno uklapa u prevladavajuću YouTube estetiku ”ljudi u sobama koje govore u kameru laptopa ili mobitela”. Debitantski album ”Immunity” objavljen je početkom kolovoza i njegov je distancirani, blago melankolični senzibilitet na razmeđi intimističkog indie popa i lo-fi hip-hopa izazvao podijeljene kritike. To ne znači da ova dvadesetjednogodišnjakinja ne posjeduje ogromni potencijal za nešto izražajnije i pamtljivije u vrlo skoroj budućnosti.

S navršene dvadeset dvije Lorde je već veteran Gen Z popa budući da je debi ”Pure Heroine” izdala 2013. Njezin spori ritam rada netipičan je za generaciju, ali i stanje u diskografskoj industriji u cjelini, orijentiranoj prema sve kraćim i bjesomučnijim promocijskim ciklusima posvećenima ganjanju slušatelja sa sve većim poremećajima pažnje. Možda je baš zato drugi i zasad najrecentniji album ”Melodrama” iznenađujuće zrelo sophistipop ostvarenje koje bi je moglo zacementirati kao Kate Bush svoje generacije.

Dok sve gore navedene izvođačice imaju izrazito prepoznatljive osobnosti i kombinaciju zvuka i estetike koja ih prati, za Camilu Cabello može se zaključiti da je ”samo” pjevačica. No, to nipošto nije uvreda. Dvadesetdvogodišnja Amerikanka kubanskog podrijetla lani je objavila zapaženi debitantski album na kojem se uz latino megahit ”Havana” našlo mjesta i za cijeli raspon stilova – od balada pa do čistokrvnog srednjostrujaškog popa, dok ove godine ponovno ima ljetni hit u suradnji sa Shawnom Mendesom u obliku singla ”Senorita”, pa je solidna dugogodišnja karijera već unaprijed zajamčena.

Kao i Camila Cabello, i Britanka albanskih korijena Dua Lipa pjevačica je specijalizirana za radijske i klupske hitove. Koliko se god mijenjala glazbena ekonomija, potreba za takvim tipom glazbe nikada neće nestati. Popularni debi iz 2017. donio je hitove poput ”New Rules” i ”Be The One”, a u 2018. je imala i veliki hit s Calvinom Harrisom ”One Kiss”. Premda obje izvođačice rade pažljivo skrojenu pop-glazbu koja osim sitnih produkcijskih zahvata ne odaje duh vremena u kojem je nastala, treba također istaknuti da nakon generacijskih trendova i dalje ostaju hitovi koji su obilježili određeno razdoblje iako nisu njegove idejne i stilske perjanice.

Oni dolaze

Dvadesetjednogodišnji Khalid Donnel Robinson ili samo Khalid izvrstan je primjer pop-zvijezde generacije Z; načelno soul pjevač s rasponom glasa između baritona i tenora, radi umjereno optimistični R’n’B s utjecajima hip-hopa, elektronike i indie popa neprimjetno utkane u osnovnu strukturu podjednako oslonjenu na ekspresivan vokal i atmosferične instrumentale. Premda albumima ”American Teen” (2017.) i ”Free Spirit” iz ove godine nedostaje malo karaktera ili bolje rečeno ekscentričnosti, njegov ugodni, moglo bi se slobodno reći ”The Weeknd lite” zvuk idealan je za eru streaminga i usputnog slušanja. To potvrđuje i činjenica da je po izlasku drugog albuma u travnju bio najslušaniji izvođač na Spotifyu s pedeset milijuna slušatelja mjesečno. Sve to jamči barem još dva-tri relativno neuvredljiva hit albuma.

Dotiče li ijedna popularna hip-hop skupina ili izvođač danas gotovo sve vrste društvenih problema i pitanja, a da su pritom i poprilično neskriveno orijentirani popu, onda je to višečlani kalifornijski samoprozvani boyband Brockhampton. Od policijskog nasilja i rasizma do adolescentskih problema i u hip-hopu zaobiđene queer tematike, Brockhampton pokrivaju apsolutno sve. Jedini problem tih momaka suluda je produktivnost. Njihov peti album u posljednje dvije godine”Ginger”, ujedno je i njihovo najslabije ostvarenje. Ponekad pauza nije loša ideja, a uzmu li dovoljno kvalitetan kreativni predah mogli bi postati i najutjecajnija hip-hop skupina generacije.

Naoružan prošlogodišnjim iznimno uspješnim albumom ”Beerbongs & Bentleys” i velikim ovogodišnjim hitovima ”Sunflowers” i ”WoW”, Post Malone lako podnosi optužbe da stvara površnu glazbu koja potkrada afroameričku kulturu. Spoj pop-rocka i trapa tog dvadesetčetverogodišnjeg Teksašanina savršeno je prilagođen vremenu pa s pitkim pjesmama punim referenci na narkotike i prolazna, mahom materijalna zadovoljstva može računati na još nekoliko godina dominacije top listama. Nisam siguran da će se tematika potrošiti, no nekako mi se čini da će se starenjem i dolaskom novih snaga odlučiti na rutu koju je svojedobno odabrao Kid Rock i otploviti u vode countryja, koje su već sad u natruhama prisutne u njegovoj glazbi.

Kanadski pop pjevač Shawn Mendes na najboljem je putu da postane svjetska pop superzvijezda. Niska hitova s njegova prošlogodišnjeg, istoimena trećeg studijskog albuma ne prestaje silaziti s top ljestvica. Utjecaj brojnih suautora na pjesmama i hiper stiliziranu produkciju stalne suradnice Teddy Geiger, Mendes razbija vrlo uvjerljivim vokalnim stilizacijama na tragu Georgea Michaela. Dugogodišnji uspjeh čini se zagarantiran.

Vrlo je jednostavno. Lil Peep je mrtav, XXXTentacion je mrtav, a Juice Wrld se postavio kao njihova pragmatična, manje problematična zamjena. Kad se istroši emo rap poput onog superljigavog singla ”Lucid Dream”, gotovo sam siguran da će dvadesetogodišnji Juice Wrld otići u vode Drakeovskog pop svežderstva i naravno zadržati cmizdravu mizoginu crtu koja se odlično uklapa u obje opisane estetike.

Karlo Rafaneli

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More