prvo slovo kulture

Biljana Bašić: Milanovićev SDP se s Vjesnikom odrekao antifašističkih vrijednosti

Točno je pet godina prošlo otkako je 12. lipnja 2012. prestalo ažuriranje internetskog portala vjesnik.hr. Okončana je tako i posljednja faza u životu političkog dnevnog lista koji je izlazio 72 godine, najpoznatijeg proizvoda istoimene izdavačke kuće koja je u doba socijalističke Jugoslavije imala visoku nakladu i golem značaj.

Oni koji nisu opterećeni sentimentalnim žalom za Vjesnikom, podsjećaju da je list ipak nalikovao propagandnom materijalu u službi vladajuće opcije, a ne u cijelosti ozbiljnoj novini. Često se o njemu progovori u kontekstu rasprava o degradaciji kulturne rubrike u tiskanom novinarstvu. Vjesnik je (p)ostao i vrijedna istraživačko-publicistička tema, između ostalog i zato što je kuća Vjesnik predstavljala i zemljište na atraktivnoj lokaciji, a ne samo nezaobilaznu točku u povijesti hrvatskog novinarstva.

Nakon knjige Miroslava Edvina Habeka Pad kuće Vjesnik u kojoj je novinar (koji nikada nije radio u toj redakciji) dobio potrebu, kao neutralna osoba koja neće zaglibiti ni u jednostrano kritiziranje ni u apologiju tog lista, ilustrirati pozadinski društveno-politički i medijski okoliš koji je bio zadan u devedesetima i koji je morao dovesti do gašenja Vjesnika, novu knjigu o Vjesniku napisala je nedavno i Biljana Bašić, novinarka koja je, između ostalog, radila i u Vjesniku. Publicistički roman Lažni antifašisti ubili su Vjesnik (Spinosaurus Zagreb, 2016) pruža uvid u uzaludnu borbu za iznalaženje nove opcije za spas lista koji je financirala država i donosi dosad nepoznate detalje o razgovorima koji su se odvijali u prostorijama vlade Zorana Milanovića i ureda bivšeg predsjednika države Ive Josipovića, i to iz perspektive osobe koja je u godinama koje su prethodile gašenju lista kao povjerenica Sindikata novinara Hrvatske pokušavala postići nemoguće, suočavajući se kako s kritikama izvana, tako i sa apatijom i sabotažama iznutra.

O Vjesniku i svojoj novoj knjizi za Arteist govori Biljana Bašić.

Što je za vas i „postraumatsko“ suočavanje s događajima koji su prethodili gašenju Vjesnika značilo pisanje ove knjige? 

– Željela sam, jednostavno, zabilježiti sve te događaje koji su se odvijali kao na traci. U procesu pisanja, knjiga je nadrasla dokumentarizam i dobila i tu neku proznu formu. Ona će, nadam se, biti podsjetnik kako ne treba raditi. Prije svega političarima koji su odigrali najprljaviju ulogu u gašenju Vjesnika, ali isto tako i sindikalistima, da ne smiju ulaziti u razne neprincipijelne koalicije s poslodavcima. To se na kraju uvijek obije u glavu zaposlenima, a u Vjesniku je stotinjak ljudi ostalo bez posla.

Opisujete kako su se postepeno svi okretali protiv vas, pa i ljudi unutar same redakcije, možete li to rezimirati?

– Ne bih htjela izigravati nekog heroja, pravednika koji je išao sam protiv svih, i na kraju, figurativno rečeno, poginuo. Bio je jedan trenutak kad sam se našla na vjetrometini i poprilično osamljena u nastojanjima da se očuva Vjesnik. Bilo je jako malo ljudi, ponajprije mislim na novinare u redakciji Vjesnika, koji su se ponijeli časno. Možda ja idealiziram stvari, ali novinarstvo ipak nije profesija kakva je, na primjer, prodaja cipela. Etičnost je za mene u novinarstvu važna koliko i stručnost i predanost tom poslu, a to se u Vjesniku baš nije pokazalo. Kao što se kaže “na muci se poznaju junaci”, a tu je junaka bilo premalo. Zapravo su se najboljima pokazali ljudi koji su u Vjesniku obavljali neke tehničke poslove, poput daktilografkinja, dostavljača, koji su bili svjesni situacije. Novinari su, rekla bih, osim rijetkih iznimaka, podbacili.

Vjesnik su pokrenuli antifašisti početkom Drugog svjetskog rata, da bi ga na kraju, paradoksalno, ugasili oni koji su se voljeli formalno dičiti antifašističkim nasljeđem. To je za mene zločin prema novinarstvu.

Kako to tumačite, zašto su drugi bili uvjereni da su lažni Frankopani i slična rješenja dobra za Vjesnik, zašto su bili tako lako spremni odustati?

– Ponajprije, mislim da su se ljudi, pritisnuti time što nisu stizale plaće, što je vladala velika neizvjesnost – hvatali za slamku. Ulazak lažnih Frankopana u vlasničku strukturu u jednakoj mjeri podržavali su oporba i ljudi iz Milanovićeve vlade. To je činio onodobni potpredsjednik Vlade Radimir Čačić, kao i tadašnji direktor lista Bojan Divjak, poznatiji po tome što je Šeksov nećak. Divjak je gotovo svakodnevno održavao redakcijske sastanke uvjeravajući ljude da su lažni Frankopani odlično rješenje za Vjesnik. Istovremeno, Čačić je javno izišao s time da nikakvo drugo rješenje, osim ulaska Frankopana, ne dolazi u obzir i da sindikalisti samo blebeću. Da ne govorim o tome da je Čačić preko twittera najavio odlazak Vjesnika u ropotarnicu povijesti.
Vjerojatno zbog dugogodišnjeg iskustva s političkim kreiranjem Vjesnika, novinari su mislili da će i ovog puta stvar upaliti i da su “ovi odozgo” preko Frankopana odlučili spašavati list. Unatoč tome što je i letimičan pogled govorio da od toga neće biti ništa. Za jednim od tih Frankopana koji je trebao ući u Vjesnik tada je na snazi bila tjeralica hrvatskog pravosuđa zbog duga od 40.000 eura, a on se nalazio u Velikoj Britaniji. Poslije se još pokazalo da oni nemaju valjanu bankarsku garanciju, primjerice, nisu htjeli podmiriti Vjesnikov dug od 13 milijuna kuna. U međuvremenu, devastirali su i dvorac Ribnik kraj Karlovca koji su kupili za neke male novce, a koji je kulturno dobro.

Zašto smatrate da bi bilo jeftinije za državu da je Vjesnik spašen?

– Uvjerena sam da Vjesnik mnogima nedostaje, a i da se neki koji su mogli puno više učiniti za njegovo spašavanje, sada tuku po glavi što to nisu učinili. Tadašnja ministrica Andrea Zlatar-Violić rekla nam je da bi mogla izdvojiti oko šest milijuna kuna iz neke proračunske stavke za Vjesnik, a i nesuđeni direktor lista Stjepan Andrašić već je kontaktirao neke potencijale ulagače koji su bili spremni uložiti novac u to. Ministrica je rekla da Vjesnik može izlaziti još šest mjeseci, do godinu dana, pa što bude. Kad vidimo zbog čega se sve država razbacuje novcem poreznih obveznika – a tu je i slučaj Agrokor! – mislim da su naši financijski zahtjevi za očuvanjem Vjesnika bili jako skromni. Uostalom, list je ugašen zbog duga od 13 milijuna kuna, od čega je veći dio, čini mi se nekih 10 milijuna kuna, otpadao na dugovanja državi za poreze i doprinose, zatim HEP-u, Vjesnikovoj tiskari. Goran Marić, ministar državne imovine, kad je ova vlada preuzela vlast, rekao je da je urgentno rješavanje Imunološkog zavoda i Vjesnika. Zanimljivo je da je iz nepoznatih razloga zašutio o tome.

Pišete i da su neprofitni mediji nastali da ispune prostor koji je ostao prazan kada je ugašena novina koju je financirala država?

– Ondašnja Kukuriku koalicija koja je preuzela vlast, bila je totalno bezidejna kad su mediji bili u pitanju, kao i u mnogim drugim stvarima. Kako su naprasno ukinuli Vjesnik, valjda su osjetili da nešto u medijskom smislu moraju napraviti. Milanović je doveo Milana Živkovića da napravi medijsku strategiju. On se s grupom svojih istomišljenika, koju su dobrim dijelom činili ljudi koji o medijima ništa nisu znali, nego su bili politički aktivisti, dosjetio da bi neki surogat mogli biti neprofitni mediji. Zapravo su ti neprofitni mediji zamišljeni da budu pod patronatom države, odnosno vladajućih stranaka, isto kao i Vjesnik. Naime, novac za njihovo financiranje davala je država, o čemu su odlučivala povjerenstva kao privid neovisnosti. A zapravo su i oni bili produžena ruka Kukuriku koalicije, odnosno SDP-a i HNS-a kao najutjecajnijih stranaka. Primjerice, članove povjerenstva za neprofitne medije odobravala je potpisom ministrica, odnosno kasnije ministar kulture. Sve je to imalo puno više veze s politikom nego s novinarstvom, iako u neprofitnim medijima i sada ima odličnih novinara.

Kakvo je današnje Vjesnikovo naslijeđe, fali li nam i zašto? Mislite li i dalje da je postojao model koji je mogao upaliti?

– Koliko god možemo biti kritični prema Vjesniku, on je ipak bio novinarska institucija značajna za društveni i politički život, novina u kojoj su zanat ispekla mnoga ugledna novinarska i urednička imena. I pokrenuli su ga antifašisti početkom Drugog svjetskog rata, da bi ga na kraju, paradoksalno, ugasili oni koji su se voljeli formalno dičiti antifašističkim nasljeđem. To je za mene neka vrsta zločina prema novinarstvu. Vjesnik je još uvijek brend. I tramvajska stanica se još uvijek zove po njemu! Po meni, realan je bio model u kojem bi država imala određeni udjel u Vjesniku, recimo 25 posto, a ostalo da bude u privatnom vlasništvu. Ima, vjerujem, ljudi koji bi htjeli uložiti novac u list, bez obzira na krizu tiskanog novinarstva. Uostalom, slični listovi poput Vjesnika koji su bili u državnom vlasništvu, našli su modele opstanka – npr. slovensko Delo, srpska Politika, pa i sarajevsko Oslobođenje. Zašto je samo hrvatska vlast mislila da takve novine treba ukinuti, mislim da je to prije svega pitanje neznanja i umišljenosti da svijet počinje od njih.

Što je ostalo od slučaja Vjesnik, a da je tema za istraživačke članke?

– I slučaj Agrokor ima veze s Vjesnikom. Naime, Ivica Todorić je na ime toga što je postao vlasnik Tiska 2006. godine, koji je bio smješten u Vjesnikovom neboderu, dobio pravo na udjel u vlasništvo u vrijednosti od oko 10 milijuna eura. Koliko znam, postoji pravomoćna presuda, a možda čak i ovršna, po kojoj bi mu država morala isplatiti taj iznos na ime vlasništva nekretnina Tiska. Država bi novcem poreznih obveznika na ime vlasništva u Vjesnikovom kompleksu, trebala obeštetiti i Styriju za Večernjak koji se nalazio u aneksu Vjesnika i Ninoslava Pavića jer je u tom kompleksu bio i EPH. Zapravo je čudno što nema velikog interesa za istraživanje tog slučaja s nekretninama Vjesnika, iako je riječ o prvorazrednim nekretninama i parcelama u širem centru grada. Mnogi se zgražaju nad oronulim Vjesnikovim neboderom, a mislim da je sreća što tamo nije do sad nitko stradao jer kad jače zapuhne vjetar, otpadaju ploče s nebodera i mogu nekog ozlijediti. Čudi me što se u tu priču oko Vjesnika upleo ratni veteran Damir Jašarević, koji je, koliko čujem, kupio domenu vjesnik.eu pod kojom je pokrenuo portal.

Kolika je odgovornost drugih političkih opcija u propasti Vjesnika?

– Činjenica je da je HDZ vladao Vjesnikom puno duže nego SDP, ako izuzmemo ono razdoblje prije 1990. godine kad je Vjesnik bio glasilo Socijalističkog saveza radnog naroda. Međutim, metode vladanja Vjesnikom bile su jako slične bez obzira o kojoj političkoj stranci na vlasti se radio. Naposljetku, imali smo pred kraj Vjesnika i tu javno vidljivu spregu između HDZ-a kroz njegovog direktora Divjaka i Čačića kao potpredsjednika SDP-ove vlade. Mene je ipak puno više razočarao SDP jer se oni uobičajeno pozivaju na antifašističku tradiciju, iako su je se odrekli kroz Vjesnik. Antifašizam nije samo polaganje vijenaca za neku antifašističku obljetnicu, iako je i to. Kroz Vjesnik nisu baš pokazali da im je stalo do nekih antifašističkih vrijednosti, u koje ubrajam i solidarnost i zaštitu radničkih prava. Što reći na to da je država, odnosno Narodne novine u čijem je vlasništvu bio Vjesnik u zadnjoj fazi, zaposlenicima ostala dužna devet plaća. Nismo dobili ni kune otpremnine. Ali je zato omogućeno direktoru Divjaku da prima plaću jer on, zamislite, uopće nije bio zaposlen u Vjesniku kao nas stotinjak koji smo dobili otkaz, nego u Narodnim novinama, gdje su se plaće isplaćivale. I to u vrijeme antifašističke Kukuriku koalicije. Jednostavno: sramota.

Možete li zamisliti da neki entuzijast otkupi brend i ponovno pokrene list kao što je pokrenut Nacional?

– Zašto da ne. Ne znam što je s pravom na žig i brend tiskanog izdanja Vjesnika, koji je Ministarstvo kulture otkupilo u stečaju Vjesnika za 100.000 kuna. Nadam se da nije prodano ispod žita, bez javne ponude.

Kristina Olujić

*fotografija posuđena iz Večernjeg lista

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...