Bila je debeljuškasta, kratke kose, histeričnog osmijeha

Trač partija

Happy Go LuckyLuca mi je napravija teško sranje, govorila je Nina tog jutra, imala san pun kurac posla a on mi stalno smeta, ka najveći redikul – nije se čovik moga maknit uz njega, di ćeš pa kud ćeš pa šta ćeš, stalno nešto, bez prestanka.

Bilo je deset sati ujutro, a Nina je već mljela poput repera. Valjala je riječi pa koja ispadne, i usput je motala cigaretu od koje je svako malo odustajala, da bi mogla nesmetano mahati rukama i u njima tražiti uporište za svoja sranja, kako je sama nazivala baljezgarije u svojim pričama.

Znan da su teška sranja, govorila je žustro, al ovakva govna još nisu viđena, virujte mi, ja stvarno ne znan koji je đava bija ton čoviku al stvarno je lud, slušajte vi mene. A lipo san mu rekla da me prof posla analizirat iskopine i da se moran vratit s jasnim rezultatima, da neman vrimena za gluparije. Još u novon gradu, novon jeziku, šta više reć. Al bija je strašno ljubomoran i tu nije bilo pomoći – koja gnjavaža, jebateled.

Nina je na to napravila pauzu i razočarano mahnula glavom, a tri prijateljice su je potapšale po ramenu, u polupraznom kafiću s publikom koja se ograničila na još samo jednog gospodina srednjih godina, koji je čitao novine, i konobara, koje je Nina svako malo pogledavala, izvikujući svoje doživljaje koliko prijateljicama toliko i njima dvojici. Radila je to iz pristojnosti, da i njima bude zanimljivije, iako je oni nisu ni morali slušati. Jer Nina je voljela pričati priče radi, njezine prijateljice su to znale, i voljele su je upravo zato što su voljele taj njezin dar za priču. Bilo je predblagdansko vrijeme i slušati njene ljubavne zavrzlame nalikovalo je slušanju dogodovština neke crne ovce u obitelji, koja je sablažnjivala ostale goste svojom pojavom i ekstravagantnim idejama, svojom alarmantnom slobodom.

Al’ zar se niste zaručili, pitala je jedna prijateljica protežući se na stolici, ti i Luca? Tako si nam javila na fejsu, kaj ne?

Jesmo, al to je gotovo, rekla je Nina. Sve je bilo super; pokaza mi je Firencu i ja san se zaljubila i u njega i u grad. Praktički san živila kod njega tih par dana i bilo je stvarno intenzivno, znate, nikad se nisan tako dobro osjećala. Nisan nikad tolko puta svršila ko s njin, ništa nisan glumila.

Al onda je posta ljubomoran, nastavila je. Šef mi je dodilija nekog Luigija od po metra, mislin, strašno je to s kin san morala radit, ima je neku slipljenu kosu i uvik je bija neuredan, a Luca je, pazite ovo, na njega bija strašno ljubomoran! Počeja mi dolazit na posa, gnjavit, jednom me čak lupija nasrid ceste, ma jel možete to zamislit? Rekla san, to je gotova stvar, Luca! È finita, e va affanculo! Bila san prosta ka kočijaš, znate kako bi propričala na svin jezicima kad se naljutin. Raspizdija me skroz. Mislin, odakle mu pravo? Bacila san mu prsten kraj fontane a po ljudi nas je prisluškivalo. Tamo van svi stanu na cesti i samo bleje, ko da ih se sve tiče i sve je to normalno, da svi znaju tuđa posla. Luca je nešto vika, pola toga ga nisan ni razumila, utrčala san u neki bus i to je bilo to.

Prijateljice su vrtjele glavom.

A budale, rekla je jedna i Nina je kimnula.

Imaš vatre, pitala je potom konobara i on joj je prislonio upaljač, a ona je nevino rukom dotakla njegove prste – fala ti, rekla je.

Cigareta u ruci za nju je uvijek predstavljala nešto erotično. Sjećala se točno dana kad je propušila, kad je čitala neki modni časopis u kojem je na jednoj od slika pozirala neka kovrčava manekenka, čijeg se imena nije sjećala, s raširenim nogama i glavom zabačenom u stranu gledajući muškarca koji joj je pripalio cigaretu. Sjećala se točno toga dana jer je on možda bio presudan u njezinom životu, jer je listajući taj časopis shvatila da se cijeli život zasniva na manipulaciji i slikama kojima smo bombardirani i koji oblikuju svijest, htjeli mi to ili ne. Shvatila je da može biti tko god poželi samo ako obrati pozornost na detalje, jer oni su ključni, najčešće presudni, upravo neizbježni za stvaranje slike o sebi koju će drugima prodati.

Uglavnom, nastavila je Nina s cigaretom u ruci, Luca se cili skrušija nakon toga, stalno mi je dolazija, piva neke pisme, tepa na uho, al nisan ga tila slušat. A onda kad mu to nije upalilo, opet je popizdija i ja san ga odjebala skroz. Al onda je doša Yammamoto.

Yammamoto?, povikale su prijateljice u glas, a Nina je kimnula glavom.

O Yammamotu su znale samo iz Ninih priča, kad bi je pitale za sliku, pokazala bi im dvije preklopljene ruke ili pramen kose. Rekla je da se Yammamoto ne voli fotografirati, da su prave slike one na kojima se fokus gubi. Da je cili zajeban, tako je rekla, umjetnik, a umjetnici su svi ćaknuti.

Zar niste rekli da će to ostat platonski?, pitala je prijateljica.

Je, platonski, vraga, rekla je Nina. Zamislite vi to! Usrid Italije naletin na Japanca i to na Yammamota. Nisan ga vidila od koncerta Depeche Mode kad me doša posjetit ovdi u Zagreb i kad smo se dogovorili da nan je bolje da nismo zajedno, da neke stvari trebaju ostat nedovršene – to su prave ljubavi, tako je reka, nedovršene, tužne, zakinute. Dobro, ja rekla tad jer i meni se to činilo prihvatljivo. Let’s just kiss and say goodbye, tako je to bilo, kad jebate, evo ti njega u Firencu, da promovira svoju knjigu i da je meni posvetija. Majke ti mile, rekla ja, iman sad i knjigu koju mi je neko posvetija.

I krenili se mi tako družit, rekla je, pričali kako mu je umra ćaća i kako se ne osjeća dobro, kako mu putovanje prvi put teško pada. Ja ga tješila i završili mi druge večeri skupa. Ništa od platonskog i nedovršenog. A bilo je dobro, virujte mi, bolje nego s Lucon, da van rečen pravo. I onda otišli skupa u Grčku, za ne falit.

U Grčku?

E, rekla je Nina, znate da mi se prija udavala i da san tribala otić, al van nisan rekla?

Prijateljice su odmahivale glavom i Nina je govorila je, je, kako ste to zaboravile, zato mi je put i dobro doša jer san iz Italije našla dobru ponudu za Atenu, i dok je to govorila, istodobno nije kužila kako sve to vjeruju, kako puše njene priče. Nekad se pitala jesu li je već uhvatile u laži i kako će se iz laži izvući, kako će objasniti, što će reći. Ali prijateljice su je slušale pozorno i gutale svaku njezinu riječ, nije bilo naznake da sumnjaju. Valjda je bila toliko dobra, već se uvještila, isprakticirala, sve otkako je shvatila da svi lažu i da je lagati jednostavno, postajala je bolja i od sapunice, puno dinamičnija, dok je svoje dogodovštine smišljala u hodu, pazeći na detalje, na svaku sitnicu koja je mogla odskočiti u već dovoljno čudnim pričama.

A bila je debeljuškasta, kratke kose, histeričnog osmijeha. Nije bila ljepotica i to je znala, a prijateljice se nikad nisu zapitale kako je moguće da je čeka pola Splita kad dođe u taj svoj rodni grad, i kako svi likovi čekaju u redu da je odvedu na kavu i saznaju ima li što novo u njezinom životu i kad će se i njima pružiti prilika. A možda su i sumnjale, tko zna, pitala se Nina neko vrijeme, ali onda je shvatila da je nije puno briga, ovako je i njoj bilo zanimljivije. Život je inače dosadan, normalan, običan; a tko želi normalno u svome životu? Kome je to zanimljivo, jebemu?

Uglavnom, nastavila je Nina, ta prija se udala u tridesetoj, djevica, govorila je da ne viruje ni u brak ni u ljubav, kad onda, pukla skroz! Poludila za nekin ribarem, vinčali se nakon tri tjedna, probila totalno! Ja joj bila kuma na vinčanju i povela Yammamota. On je cili bija u kurcu zbog tate, al onda se na piru malo oraspoložija, reka je čak da bi moga doć u Zagreb na neko vrime, da će doć u neku rezidenciju za pisce – neman pojma o kojem sranju on govori al meni bi bilo drago da dođe pa da ga i vi upoznate.

Da bar prevedu njegovu knjigu, rekla je jedna prijateljica, pa bi vidile šta o tebi priča.

Nina se nasmijala i zapalila još jednu cigaretu. Rekla je da ima posla oko pisanja izvještaja za profu s arheologije i da neće moći biti previše s Japancem, i da će reći profi da joj ne pada na pamet više ići u Firencu jer ona Lucu ne želi vidjeti, izbrisala ga je čak s fejsa, više je ne zanima. Rekla je da za Novu planira u Pariz s Yammamotom, da se još moraju organizirati. On ima predstavljanje knjige pa bi ga ona mogla pratiti, ionako bi voljela vidjeti Pariz.

To je grad ljubavnika, rekla je onda. Osin toga, iman u Parizu jednu rođakinju pa bi mogla bit kod nje. Da se maknen malo od ovog ušminkanog grada u neki još ušminkaniji, smijala se.

Kako se podne približavalo, kafić se sve više punio – hipsterima, manekenkama, pozerima, klošarima. Ninin glas više nije bio dominantan i gubio se u nedjeljnoj gužvi, priče su se rasplinule. Popile su kavu do kraja i pričale o tome gdje će provesti blagdane. Nina je još malo ostala sjediti, a onda je rekla da mora požuriti, da će se javiti za idući put.

Kad je došla kući, sjela je na kauč i upalila laptop. Tražila je slike Firence i Atene po Googleu, updejtala je svoj cover. Napisala je status da nikad u životu nije bila sretnija, a oko nje su iskakali svi likovi iz njezinih priča, i više ni sama nije znala koje detalje vezati za koga ni s kime bi trebala biti, kojoj novoj priči se prikloniti.

Mira Petrović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...