Bi li normalan čovjek smio biti frontmen Deafheavena?

deafheavenKritika ga je ili ignorirala ili hvalila.

Je li Deafheavanov Sunbather nepravedno zapostavljeno remek djelo ili samo hype-album u kritičarskim krugovima? U glazbenom dvoboju mišljenja su ukrstili arteist Daniel Radman i kritičar RTL-a i Rolling Stonea (onog hrvatskog) Vedran Harča

Radman: Svaka čast i Arctic Monkeysima, i Arcade Fireu, i Daft Punku, i Vampire Weekendu… S vremenskim odmakom, za Sunbather bih rekao da mi je album 2013. godine. Post-punk, shoegaze s black-metal vokalom. Na prvu zvuči odbijajuće, kao da Davoru Butkoviću netko servira ribu, kajmak i kupus i da ovaj nahvali kuhara. Mislim, nije da sam ja Butković, samo kažem da su ovi spojili nešto što je naizgled potpuno nespojivo. Al kad spominjem Butkovića, čuo sam legendu da je on prvi u Jugoslaviji napisao tekst o Joy Divisionu.

Harča: Da mi pustiš deset metal bendova koje nisam čuo, mislim da bi od njih kasnije prepoznao samo Deafheaven. To je dobra stvar s tom shoegaze-post-black-metal-romantic forom. Dobri su, ali Sunbather nije nekakvo remek djelo…

Radman: Ne znam zašto bi Deafheaven slušao s devet metal bendova. Nije da imam predrasude prema metalu, ali nazvat ih metal bendom meni zvuči kao uvreda. Prije bih ih usporedio s nekim tipa Pixies ili Sonic Youth… Da Pixies imaju ovakav povratnički rekao bih da razvaljuju. Po meni je Sunbather usporediv s njihovim starim albumima, a oni se danas smatraju remek-djelima pop-glazbe.

Harča: Don’t get me wrong, dobro to Deafheaven radi.  Ali, pjesme su mi previše slične, onako su one-trick-pony – kad jednu čuješ, u načelu znaš šta će ići sljedeće. Istina, iznenadio me onaj uvod „We must invade Poland“ pa akustična gitara poslije… Gle, ako bude ekstremno romantičan na idućem albumu, onda je Deafheaven najpotentniji bend na svijetu! U svijetu u kojem je Hitler pobjedio ’45., ovako bi zvučao srednjostrujaški rock. U ovom našem svijetu njima bi se moglo dogoditi da zaglave u limbu. Da ih metalci ne popuše jer su indie, jer ih previše vole kritičari. To je metalcima znak za uzbunu. A ove koji slušaju indie odbit će njegov vokal…

Radman: Nisam ni ja baš neki fan režanja, ali mene vokal nije odbio. Zapravo, rekao bih da je njegov vokal instrument više..

Harča: Na žalost, i vokal manje..

Radman: Da, pa skoro da možeš reć da su im pjesme instrumentali. Al za razliku od instrumentalista tipa Mogwaia il’ naših Bambi Molestersa, ovdje mi njegovo režanje daje neku dinamiku… Vidiš, zanimljivo je da su mu hvalili tekstove, a s obzirom koliko su nerazumljivi to mi baca na najbesmislenije korištenje tekstova ikada…

Harča: Što je najgore, trudio se. I kad se probiješ kroz tu buku, dobiješ tekst koji ne razumiješ…. Jel on ubija nju, jel on nju voli, jel se on zgraža nad sudbinom siromašnih? Ovaj čovjek je velemastor poezije… Zanimljivo, neki pjevaju u publici, znači ipak moguće je pratiti tekstove… Eto, sve i da je Hitler pobjedio, ovakvim bi se pjesmama mogao mijenjati svijet – Dream House je mogao biti Blowing In The Wind… Jel’ se on drogirao,  zna se šta o tome?

Radman: Misliš da se gospodin i gospođa Clarke trebaju brinuti?

Harča: Ne mislim, samo pitam. Ali kad pogledaš, svi ti autodestruktivni-šamanski frontmeni tipa Morisson, Iggy Pop, imali su jedan sličan detalj. Bili su drogirani za popizdit. Ako je Clarke rasturen na stageu, to je cool, ali ako je gledao Petera Murphyija, Nico, Iana Curtisa i odlučio to kopirati, to je malo..

Radman: U principu želiš reći da normalan čovjek ne bi smio biti frontmen Deafheavena?

Harča: On ili nije baš skroz normalan normalan, ili je veličanstven glumac. Bio bi iznimno uvjerljiv serijski ubojica.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...