Ne u moje ime!

Cemex prašiCemex, cementara “Sv. Juraj”, Kaštel Sućurac, 8.kolovoza 2005.
– dvije godine nakon ulaganja 19 milijuna eura u “najsuvremenije
vrećaste filtere i zatvoreni sustav za pretovar”
Navečer do studija idem biciklom, kroz šumu koja je tako mračna da ne vidim ništa osim treperavog kruga baterijske lampe kojom osvjetljavam stazu pred sobom. 

Strašno je. Dovoljno je da nešto šušne u grmlju, u mraku pokraj staze, da premrem. Šuma je puna životinja, ali su sve bezopasne, navodno. Jedna velika obitelj jelena dobila je podmladak – lanad sa smiješnim bijelim kitnjastim repićima skakuće ispred prozora knjižnice, par metara od stakla. Svaki dan ih gledam. I veliko jato nekakvih tustih ptica koje izgledaju kao divlji purani i kreću se trzavo, kao da ih neka nevidljiva ruka poteže za purpurni vrat, a tijela nevoljko slijede. Nikad nisam vidjela takve ptice.

Netko je za večerom rekao da je pokraj malog jezera vidio medvjeda, crnog, smušenog. Iz uprave rezidencije rekli su nam da budemo spremni na takve susrete: kažu da su i ti medvjedi bezopasni, boje se ljudi, ako nabasamo jedni na druge, dobro bi bilo da zatomimo poriv za naglim pokretima.

Pisci koji su pisali o MacDowellu, često spominju te neugodne noćne šetnje kroz šumu. Spominju i duhove – u mnogim prenesenim značenjima. To je zato jer zidove svakog studija ukrašavaju ploče – takozvani nadgrobni spomenici – na kojima stoje potpisi ljudi koji su tamo radili na svojim romanima, skladbama, dramama. Neka su imena izlizana, datumi se jedva vide: March 1911., April-May 1913. Netko je nešto stvarao u ovoj kući usred šume, preslagivao papire za ovim istim masivnim hrastovim stolom, i to je bilo prije više od stotinu godina. U mrklom mraku, po noći, ležiš ispod tih izblijedjelih imena pokojnih umjetnika. Nešto šušne u kaminu. Neka grana ogrebe prozorsko staklo i ti se malo dublje uvučeš ispod popluna. Naravno da ljudi ovdje razmišljaju o duhovima.

Ovdje sam sanjala najgori san u životu. Prava noćna mora. Ide ovako: ja ležim u krevetu i netko otvara vrata. Ne vidim mu lice, ali znam da sam u opasnosti, pokušavam vrisnuti, ali ne mogu: glasnice su mi zakočene, blokirane jezom. Kad trak svjetla obasja lice osobe koja za sobom zatvara vrata i prilazi mi, vidim svoje lice. To je demon, mislim u snu i panično se odmičem. Vrisak i dalje ne mogu istisnuti iz grla. Probudim se kad mi je njezino lice već jako blizu.

S ceste koja se zove MacDowell Road može se na nekoliko mjesta ući terencem u ovu šumu, i svaki taj ulaz označen je velikom bijelom tablom koja upozorava da je ovo privatno imanje i da posjetitelji nisu poželjni. I o tim neželjenim posjetiteljima razmišljam ponekad, navečer. Na mojim velikih prozorima nema zavjesa. Netko bi mogao ignorirati ona upozorenja i lijepo došetati ovdje. Nitko me ne bi čuo kako vrištim. Do prvog studija u susjedstvu ima barem deset minuta hoda. Samo je jednom u dugoj povijesti kolonije zabilježen incident s neželjenim posjetiteljem: jedan je lokalni pjesnik, dolje iz gradića Peterborough, nakon predstavljanja knjige slijedio umjetnicu do njezinog studija. Narednih nekoliko dana ostavljao joj je pjesme u košari pred vratima. Slučaj je prijavljen upravi koja je to diskretno i učinkovito riješila.

Svi su ovi strahovi neopravdani. Crni medvjedi su smušeni, pored staze u grmlju šuška neka od ptičica kakve prije nisam vidjela, noćna mora je samo san.

Jedino čega se, na koncu, stvarno bojim – to su ljudi.

Djetinjstvo sam provela u Solinu, moji roditelji tamo još žive. Ljetos sam u Solinu provela godišnji odmor. Po noći, krajolik izgleda nestvarno: kao temperama oslikane siluete divovskih dizalica strše zlokobno iz teretne luke, ogromni valjkasti rezervoari nafte nastavljaju se na niz Cemexovih tvornica, a nad mjestom na kojemu se Jadro ulijeva u more stoji ružni, hrđavi željeznički most pun oštrih zglobova. Iz tvorničkih dimnjaka sukljaju golemi, gusti oblaci dima, toliko veliki da izgledaju kao oblaci. Snimate horor? Solin je idealna lokacija.

Cemex

A nije tako trebalo biti. Kaštelanski zaljev jedan je od najljepših dijelova Jadrana, definitivno. Kad sam bila mala, kaštelansku su rivijeru načičkavali hoteli puni stranih turista. Moja je mama naučila plivati na plaži Mramorna ispod željeznog mosta. Te plaže više nema, Cemexova postrojenja su je toliko onečistila, i čitavu obalu tamo prema Kaštelima, toliko da je opasno po zdravlje smočiti prst u tom moru. Nitko se više ne kupa tamo. Zaljev koji je nekad bio plava laguna, danas je poprište ekocida – prizor iz post-apokaliptičke vizije Margaret Atwood.

Tvornica Cemex, i sva njezina postrojenja, blokiraju pristup toj otrovnoj vodi. A uskoro će blokirati i pristup čistom zraku, uz blagoslov hrvatske vlade, koja nema ništa protiv toga da Cemex počne spaljivati europski štetni otpad u svojim pogonima. U pogonima opremljenima vrećastim filterima koji nisu dovoljno sigurni da spriječe emisije otrovnih kemikalija. Te će kemikalije udisati 350 tisuća ljudi koji žive u Solinu i Kaštelima. Što je zdravlje 350 tisuća ljudi hrvatskoj vladi? Ništa? Što su životi privatnom kapitalu? Ništa.

Cemex

Kad zaronim duboko u sebe, ovo je strah koji me paralizira. Gramziva korporacija. Ova vlast. Polagano ubijanje ljudi, kao u post-apokaliptičnoj noćnoj mori. Ubijanje uvezenim europskim smećem.

Ova noćna mora paralizira glasnice, kao što apatija paralizira građansko djelovanje. Ipak, ljudi u Solinu i Kaštelima uspijevaju svladati grč i ono što imaju reći, reći će glasno. Molim vas, potpišite ovu peticiju protiv bezumnog divljanja Cemexa u kaštelanskom zaljevu, a ovdje se informirajte o slučaju ozakonjenog ekocida. Pišite Ministru zaštite okoliša i prirode Mihaelu Zmajloviću i recite mu da ne želite da Cemex ubija u vaše ime.

Maja Hrgović

*Tekstovi Maje Hrgović, autorice romana Živjet ćemo bolje (biblioteka Arteist, 2013.), o životu u koloniji MacDowell, izlazit će na Arteistu ponedjeljkom i srijedom.

Kaštelanski zaljev

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...