Kako ukloniti predrasude, te linije koje stalno nešto dijele?

Flaker je na brodu za Sjevernu Ameriku proslavio svoj dvadeset šesti rođendan.

Flakerov putopis uobličen s popratnim ilustracijama, naizgled neformalno opremljen i sastavljen od niza politički intoniranih dojmova duboko utisnutih u vrijeme i prostor onako Bez linije, cenzure, izvan okvira, neobičan je i izazovan, provokativan i osobno intoniran u svojem intrigantnom spontanitetu.

Riječ je o zbirci dnevničkih zapisa u izdanju Durieuxa bez teorijske pretencioznosti poznatog slavista i teoretičara književnosti Aleksandra Flakera (1924 – 2010). Posthumno je pronađena u rukopisnoj ostavštini i potom objavljeni dobrom voljom njegove kćeri Gorane Flaker. Zapise su uredile i priredile Gorana Flaker, Jadranka Brnčić i Maša Kolanović. Zbirka je podijeljena u dva dijela, prvi dio nosi naslov Dnevnik iz Kanade i Nizozemske 1950., i uglavnom se svodi na dojmove s putovanja. Drugi dio Bez linije: Holandija – Kanada 1951. duži je i sadržajniji, pomno podijeljen u više podnaslova. Tekst je popraćen iscrpnim bilješkama i opsežnim pogovorom Kolanović.

Flaker se na početku svoje znanstvene i nastavničke karijere zaputio 1950. godine na putovanje zapadnom Europom i Amerikom tada još kao asistent na Odsjeku za slavenske jezike i književnost Sveučilišta u Zagrebu. Bilo je to ciljano putovanje s jasno određenom i definiranom svrhom. Naime, u poslijeratnim je godinama izabran i poslan na prezentacijski, ali i istraživački put da živo i aktivno sudjeluje kao delegat iz Jugoslavije kako bi na Volendamu svojim predavačkim sposobnostima predstavio jugoslavenski socijalizam u naglom usponu zapadnoeuropskim i američkim studentima.

Brod je plovio Atlantikom kao poveznica između Amerike i Europe, Kanade i Holandije/Nizozemske. Funkcionalno je bio uređen i osposobljen u odgojno-obrazovno učilište otvorena tipa unutar kojega su predavači i studenti sami kreirali dijaloški okvir razumijevanja i razmjenjivanja različitih iskustava i pogleda na život i svijet u kontekstu tada definiranih političkih svjetonazora. I sam Flaker je bio u funkciji ambasadora Jugoslavije i njezina novog puta, i u tom su duhu njegova predavanja bila naslovljena: ”In Marshall Tito’s land: Tell background Yugoslavia”, i drugo ”Meet Partisan Flaker’.

Tijekom putovanja nastajale su dnevničke bilješke u formi duboko utisnutih dojmova. Izvan toga tekst nije dosezao druge žanrovske dimenzije, no nije im ni težio. Promatrao je autor i svakodnevno zapažao detalje, analitički ih povezivao i donosio sudove. Iščitavajući naslove biblioteke na Volendamu shvatio je prema vlastitom politički intoniranom shvaćanju prvotnu svrhu tog neobičnog putovanja – ”anti-boljševička i pro-evropsko unijska”. Njegovo je očište prema navedenom ideološki jasno i nedvosmisleno. Treba imati na umu da je njegov svjetonazorski pogled bio uvjetovan tadašnjim političkim prilikama i neprilikama u okvirima socijalističkog razvojnog puta.

Osobito je u tom kontekstu bila značajna 1948., godina prekida političkih veza sa Sovjetima, godina u kojoj se predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito odlučno suprotstavio Staljinu, i na kraju krajeva bilo je to vrijeme traganja za novim geopolitičkim pozicijama, postupno i vrlo oprezno okretanje prema Zapadu ne napuštajući pri tom socijalističko usmjerenje ideološki protkano komunističkom ideološkom orijentacijom. Tada je započeta temeljita ekonomska i politička obnova diljem zemlje praćena značajnim promjenama u kulturi.

Flaker je ponosno isticao solidarnost radničkih akcija u izgradnji porušene zemlje. Na globalnom planu svijet je potresala nova hladnoratovska kriza odnosa između Istoka i Zapada, zatim Korejski rat te jačanje islamističkog pokreta u Indoneziji te mnoga druga politička zaoštravanja. Aktualne političke napetosti, krize u međunarodnim odnosima, sukobi i manifestacije brojnih političkih silnica formativno su djelovale na opredjeljenja mladih intelektualaca tada još opterećenih ratom.

Usred navedenih okolnosti formirao se i mladi teoretičar. U svojim se istupima redovito pozivao na solidarnost, socijalnu sigurnost, ulaganje zajednice u napredak pojedinca naširoko pojašnjavajući da su to bile osnovne smjernice jugoslavenskog razvoja. Posebno je bio osjetljiv na socijalne razlike koje su prožimale europske zemlje, a posebno se okomio na prekomjernost užitka i zabave kao važne strateške točke mladih studenata Amerike i Europe.

Istodobno je bilježio u svoj dnevnik tendenciju apolitičnosti studentskih nacionalnih organizacija i udruga s kojima je imao doticaja, oštro je osuđivao njihov buržoaski mentalitet. Tako je istaknuo da su ”buržoaski studenti /ustvari Holanđani/ hladni i nerazgovorljivi”, a o univerzitetima zapisuje kratko i jasno: ”Leiden je buržoaski, u Amsterdamu ima i naprednih snaga, Nijmegen – katolički (svi idu na ‘Anno Santo’ u Rim)” i drugoga nema. Nije se mogao oteti dojmu da je cjelokupno osoblje na brodu, to jest, ”čitav ‘staff’ antikomunistički raspoložen”, i stoga ne čudi što autor na vlastito razočarenje nije ”naišao na živi interes za jugoslavenske probleme”.

Usred arogancije i superiornosti američkih i europskih kolega predavača pa i samih studenata Flaker se osjećao usamljeno i nostalgično je žudio ”za domovinom, za socijalizmom, više nego ikad želio je da bude u Prvomajskoj povorci” da vidi Tita i nosi najveći transparent. Morao se prilagoditi situaciji i nastaviti s izlaganjima o novom mogućem socijalno osviještenom i pravednom svijetu. Unatoč rezignaciji koju nije mogao izbjeći u odioznim političkim okolnostima ipak je bio prihvaćen i potvrđen oduševljenom reakcijom američkih studenata i to baš kao predavač. Već je u prvom javnom nastupu njegovo predavanje bilo ocijenjeno kao najbolje od održanih.

Pitanja studenata, ali i kolega bila su brojna, konkretna i ciljana, uglavnom su ga pitali i to vrlo često kako funkcionira Jugoslavija po pitanju prava: ” Ima li crkva sva prava? Kako se postaje član KPJ? Ima li član KPJ ima sva prava kao i ostali ili više od  njih? Ako nema više od ostalih, zašto stupa u KP? Kako je moguće ostati izvan blokova zemlji kao što je Jugoslavija? Kakav će biti daljnji razvitak jugoslavenske politike? Postoje li nacionalni sukobi?” i dr. Jedan od sudionika u raspravi, nakon njegova izlaganja, afirmativno je zaključio kako je sam autor istaknuo: ”Jugoslavija je nesretna siromašna zemlja (okljaštrena historijom) koja korača naprijed”.

Mnoge će iznenaditi Flakerov lapidarni, uglavnom porazan doživljaj Amerike. Redom je istaknuo svoje dojmove u kratkim crtama:

Amerika. Neboderi. Reklame. Automobili. Coca-Cola. Velike ‘hranionice’. Opet hot dogs. Obilje svega, praznina svugdje. Nema knjižara. Nema kulture. Postoji samo business. Palače, vile, slamovi. Barake. Ogromne crkve. Religija i business. Sve je ujednačeno. Svugdje zjapi nečija ruka da pograbi dolar. I crkva da zaglupi.

Nasuprot takvu ujednačenu, jednoobraznu svijetu obilja i praznine Flaker suprotstavlja:

”svijet gdje nema nezaposlenosti, gdje se lijekovi dijele badava, gdje postoji plaćeni godišnji odmor”. Takav svijet, tvrdio je tada, zaista postoji u socijalističkoj Jugoslaviji u kojoj je pitanje ”o socijalnoj sigurnosti (koja je najveći problem za Amerikance)” u potpunosti riješeno. Tako ustvrđuje: ”Mi nećemo više da budemo agrarni dodatak industrijskim državama /jer je/ naše jedinstvo postignuto u ratu”.

U drugom dijelu putu je prema domovini. S puno je žara predstavljao socijalističku Jugoslaviju zapadnoeuropskoj i američkoj društvenoj ‘kremi’ duboko motiviran da u svojih slušatelja, osobito američkih studenata postigne i potakne ”bolje razumijevanje našeg šesnaest milijunskog mladog svijeta”. Sabirući rezultate na kraju putovanja postavlja konkretna pitanja: ”Što smo ono polučili? Ali ne samo to – nego i što smo naučili?” U jednom trenutku zasmetalo ga je što se Jugoslavija sama baš i nije dobro predstavljala kao turistička zemlja, kao zemlja u kojoj utopija postaje moguća. Tko je to mogao čuti, tko je znao za tu zemlju – uglavnom Jugoslavija je na tom području zakazala jer ”propaganda nije na visini”.

Svejedno je Flaker bio pun apologetskog oduševljenja ”voleći Jugoslaviju i njezinu nezavisnost”. Taj ga je zanos poticao da vjeruje u studente i u njihovu snagu koja će donijeti socijalnu pravdu u Ameriku baš po njima, po studentima kojima je govorio o boljem svijetu. Bila je to živa veza puna pouzdanja ”s borbom za socijalizam u Americi”. I kad svane socijalizam rješavat će se gorući problem ”600 000 nepismenih u New Yorku, Brooklynu, kao i američki Jug s teškim životom na plantažama pamuka i posebnim kupeima za bijele i crne.”

U Europi je bilo još teže održati uravnotežen odnos između susjednih zemalja nakon rata. Percepcija Jugoslavije u Italiji nije bila dobra. Teško su prihvaćali granična rješenja tih 50-ih. Susretao se Flaker putujući uz granicu prema Trstu s crnim parolama koje iščitava kao znak nemoći – ”Noi siamo Italiani”. Napetosti i podjele u ta teška vremena bile su svakodnevne, i poput otrova su rastakale međuodnose.

I taman kad je sve bilo riješeno, kada su sve političke nesuglasice i nestabilnosti jednostavno bile uklonjene političkim instrumentarijem, ponovo su buknula pitanja podjela i neslaganja ojačala i upaljena poput karcinoma koji se vratio i tiho izjeda postojeće tkivo. No, tu ostaje nada u mlade obrazovane ljude u koje je Flaker vjerovao. Tako je bilo pedesetih. No, mogu li se danas ljudi poput njega pouzdati u studente, u njihovo obrazovanje, u njihovu humanističku zauzetost za aktualne probleme u svijetu privrede i politike?

Uglavnom, ”zapadno-evropski studenti” prema Flakerovu iskustvu iz pedesetih bili su ”hladni, zatvoreni, puni predrasuda”, dok su američki studenti bili prepoznati kao mladi bučni ljudi puni ”otvorenosti, iskrenosti i praktičnog prilaženja problemima”. On je tako na primjeru studentica koje su boravile u Jugoslaviji zaključio da su se one ”oslobodile indoktrinacije kakvu im je nametao američki svijet ‘businessa’, a koju nikad nisu mogle prihvatiti jer su nastojale da misle same, nastojale, ali do svog odlaska u Jugoslaviju – bez realne podloge.”

Naš je autor na ovim putovanjima imao priliku upoznati Ameriku ”iza šarene zavjese američke Coca-Cole civilizacije i nylon-košulja” i shvatio je na kraju da tu golemu zemlju treba prihvatiti kao kompleksnu cjelinu, a ne samo kao vanjštinu iskićenu predrasudama. Zato Ameriku treba promatrati izbliza, ističe Flaker, jer ”vjerovati se može /samo/ u predrasude. A njih smo još uvijek puni.”

Žanrovski autorski glas vrlo je slojevit, naglašeno dinamičan i promjenjiv, baš adekvatan za hvatanje dojmova i duboko utiskivanje istih u složeno i znakovito iskustvo. Čas je u formi ”dnevnika, čas izvještaja’‘ i sabire se na kraju u zbir snažno utisnutih dojmova, koji i danas traju jednako svježe i autentično. Ilustracije kojima je pojačavao tekst, isticao značenja, podvlačio slaganja i nedoumice, fiksirao doživljaje ostaju kao izazov čitateljima da analitički pročešljaju vlastite dojmove. Naime što se to utisnulo, kada, gdje i kako, te u kojim okolnostima se fiksiralo u svijesti i potom oblikovalo neko novo iskustvo.

Jesu li svi ti dojmovi ostali iza linije ili su ispred linije poput zida? Kako ukloniti predrasude, te linije koje stalno nešto dijele? Promatrajmo, bilježimo, analizirajmo i uspoređujmo bez i s još mnogim linijama kojih ”smo puni”. I to je početak.

Miroslav Artić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...