Berislava Picek fotografiranjem sudjeluje u smrtnosti i ranjivosti druge osobe

Fotografije neumitno predstavljaju neke od najpogodnijih portala za povratak u prošlost – vlastitu, obiteljsku, društvenu, nacionalnu i onu opću, koja pripada cijelom čovječanstvu. Posredstvom crno-bijelih svjetlopisnih  svjedočanstava, i onih u boji, svakodnevno se možemo transponirati u neke minule trenutke, rekreirati ih, ako smo im svjedočili ili ih proživjeli, odnosno omogućeno nam je slobodno zamišljanje, ako su fotografije jedini doticaj s tim momentima.

Ciklus Posmrtno ruho, nastao 2011. godine, koji fotografkinja Berislava Picek predstavlja u Galeriji ULUPUH u Zagrebu, posve je osobna posveta bliskoj članici obitelji i vremenu kojem je ona pripadala. Riječ je o foto eseju kroz koji se raspredaju posljednjim dani života gospođe Kate, ali i oni koji su uslijedili nakon njegova utrnuća. Teta fotografkinje za koju sama umjetnica kaže da je divna osoba koja je obilježila i usmjerila njezin život, živjela je u skromnom domu u Pleternici u Slavoniji. Kada je spoznala da joj se zbog bolesti približava kraj, sakupila je stvari s kojima je željela biti sahranjena u kovčeg, na koji je pričvrstila cedulju s lapidarnim, rukom ispisanim naputkom – ROBA ZA SMRT. Taj je kovčeg bio potom postavljen na ormar i slijedio ju je do konca života, kada bi zbog liječenja odlazila od kuće u Zagreb.

Upravo je taj kovčeg, istovremeno tajanstven i skroman, predmet interesa Berislave Picek. Objekt, sa svojim skrivenim, i na posljetku otkrivenim sadržajem, odjećom i krunicom, simbol je i utjelovljenje sudbine i karaktera osobe koja ga je brižno čuvala. U postupnim i minimalnim pomacima unutar kadrova interijera razlistavaju se sekvence prožete intimnom atmosferom, i autentičnim detaljima, koji koliko god da su (auto)biografski, koreliraju kroz univerzalnost glavne teme, a to je smrt i oproštaj od bližnjih, s iskustvom promatrača.

Autorica predgovora izložbe, Višnja Slavica Gabout, zaključuje kako je „Berislava Picek ovim  foto esejom ispričala ne samo jedan važan dio svoje autobiografske priče, nego je naznačila i svoj misaono-emotivni diskurs vezan uz iskonska, vječna pitanja o životu i smrti; ali i uz svoj umjetnički pristup i autorski izričaj. Fotografski/slikovni dio foto eseja upotpunila je i vlastitim pisanim tekstom, pa je on postao dodatni prostor komunikacije i važan element ukupnog vizualnog sadržaja ovoga projekta – i time sastavni dio njegove sveukupne vizualne ikonosfere (prema Mitchellu i Šuvakoviću).“

Fotografkinja s promatračem, kao i s temom, uspostavlja diskretan i nenametljiv odnos, pomno se koncentrirajući čas na detalj, čas na cjelinu. Suptilnost se otkriva u momentima kao što je prisutnost protagonistice Kate, koja se diskretno pomalja kroz ulazna vrata. Fotografija je nenametljivo uklopljena u krajnju dionicu postava, koji ne pretendira linearnom vremenskom narativu.  Djelima je pridružen i kovčeg, „svojevrsni simbol „odsutne prisutnosti“ (ili “prisutne odsutnosti“)“, no zbog uvjerljivosti i zaokruženosti ciklusa i njegove simboličke snage, taj je detalj možda ipak ostao redundantan.

Višnja Slavica Gabout opravdano se poziva na Susan Sontag koja je zapisala kako su „sve fotografije memento mori. Fotografiranje je sudjelovanje u smrtnosti, ranjivosti, promjenjivosti neke druge osobe (ili predmeta).“ Berislava Picek ovim je radovima potvrdila istinitost te tvrdnje. Pokazala je i kompleksnost svog izričaja koji je najširoj javnosti poznat ponajprije po lifestyle fotografiji, fotografijama interijera, hrane i mode, koje objavljuje u domaćim novinama i časopisima.

Barbara Vujanović

 

Izložba kojom autorica obilježava 25 godina profesionalnog i autorskog djelovanja može se razgledati do 27. travnja.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...