Beograd, džez i knjige: negde u dubini ja sam slobodan zauvek

Zadnjih dana listopada, kao pravi kultur-turist i špancir-operater, pošao sam za Beograd gdje me je, pored kuhanja po doma, čekao susret s dvije najveće ljubavi, u vidu džez-festivala i sajma knjiga. Pravi menage-a-trois.

Džez-festival u Begešu počimao je 25-og i bio mi je bliže od skopskog, koji je dotad već bio prošao. Sarajevski se nadovezivao na BeGeš, ali mi nije potvrdio akreditaciju – čini se mea culpa – a najmanje primamljiv u nizu mi je onaj zagrebački. Ne samo zbog programa (preuzeli su Mostly Other People Do the Killing s beogradskog), već i čitavim vajbom.

A zašto? Već i vrapci na grani u Podstrani znaju da rijetke kulturne priredbe radi koje je Zagreb bio ‘regionalni centar’, više nema. Nikola Marković i ja kao suosnivači Jazzina, najjačeg džez-portala u regiji (a čini ga još petero sjajnih autora iz Srbije), stasali smo uz taj festival koji nije predstavljao samo džez, već i sve one glazbe za koje, recimo, uredništvo jednog Down Beata zna da je slušatelji džeza vole poslušati.

Posebno mi je zadovoljstvo da se duh ‘Drugog’ džez-festivala radi Jazzina narodio i u Beogradu. Da su se Srbi, zahvaljujući našem pisanju na portalu, a i nekih komentatora, odlučili podržati to unutar institucije festivala koji traje već 28-u godinu. To se veli, presložiti stvar iznutra.

Dakle, program u kojem bopa stare škole ima stvarno samo u tragovima ili da se ne svodi uvijek sve na bop. Jer, tu mjuzu zovu džez još samo ovi iz marketinga. Pogađate, festival se zvao ‘Like Jazz’, a ‘28. Beogradski Jazz Festival’ je išlo maltene u podnaslovu.

Večer otvorenja bila je u Sava Centru, 25. XI., a kad tamo Bisera Veletanlić zapjevala s Darkwoodima; Vasa Hadžimanov već je drugu godinu njihov klavijaturist, a nakon toga je slijedilo trančiranje Milesa Davisa u projektu Miles Smiles. Kako nam nekrofilija nije mila, logično je bilo da pođemo u klub Rex. Volim ja Darkwood Dub, no nije baš da sam vozeći se tramvajem uz šor ka Dorćolu fućkao „razbacan po sobi sadržaj života“, već prije „negde u dubini ja sam slobodan zauvek“. Ali ću reći da mi nakon svih produkcijskih zahvata post-dubstepa na moj nepredvidivi ukus, ona distorzirana klavijaturska tekstura iz Vrtloga vira još uvijek zvuči vrlo, vrlo novo.

A zašto u Rex? Zato što su u sklopu balkanske turneje tamo svirali Bernays Propaganda, Makedonci, i The Ex, Dačeri. Bio je to najavni koncert Free Zone festivala dokumentarnog filma, na kome je  Komljenovićeva prošli tjedan predstavila „Bosanogu“, a Bezinović „Prosvjed“. Inzistirao sam da se s Bernaysima podsjetimo na svoje HC-korijenje. I nisu nas ostavili na ‘C’, a da je sve bio novi materijal, respektabilno je. Dvoglasni aranžmani su svedeni na minimum, bubanj je malo glasniji nego na snimci, sve je jako kompaktno i, scenski nastup čak lagano prelazi u suvremeni ples… A nada da ću čuti „Ovoj den da pomine“, uživo, umire posljednja.

Jedino je u tom Rexu zvuk malo čudan, a kako je publika po tom ključu finija, ispred stagea zjapi razmak koji je pjevačica na jedvite jade pokušavala pokrpat. Ni The Ex nisu bolje prošli, iako je njihov novi pjevač grad već posjetio kao trubadur, ima godinâ. Svirao je, kažu, u BIGZ-u pred šačicom ljudi. Parolaški tekstovi, pojačani su zaraznom pentatonikom etiopskih lavova, odnosno kongoleškim atonalnostima. I nakon 33 godine, bez ambicije stvaraju funk pacifikacije i mobilizacije; raspleši me post-kolonijalno! Publika se osjeća uključenom, makar su sve pjesme nove. Za bis i imaju uvijek spreman tremolo na električnoj gitari, ovog puta duetu baritonskih gitara, s formom od 12/8 britko artikuliranom na bubnjevima.

Na izlasku iz press-centra sajma knjiga, već sljedećeg jutra, povratak u stvarnost. Jer Kennyju Logginsu, onoj štaki sa soundtracka od Top Guna, s „Danger Zone“ to uvijek uspješno polazi za rukom. Komploti tinejdžera se naguravaju preko rampe uz plakat koji najavljuje novu Isabel Allende. Mislim, knjigu. I iako je Mo Yan primio Nobela prije točno (samo?) dva tjedna, za roman pod naslovom „Velika njedra, široka bedra“, billboard je već tu. Za istu knjigu! Mogu mislit kakav je prijevod. Nijanse ovog, nijanse onog idu pride, tu je i propovjednik Nick Vujichich kojem se slavenizira prezime isto kao i u Hrvatskoj, pa nova Joanne Rowling… Cijene variraju, uglavnom su prihvatljive, ali iako se veliki ne žale, nisu kao nekad.

U šetnji prema hali br. 2, lijepim se za fotografiju lotto-djevojke Suzane Mančić, danas bake, koja se sugestivno smiješka. Najavljuje biografiju Neukrotivo srce. Polako kopčam zašto je ‘iscurio’ njen kućni uradak s famoznim Grkom, već treći dio! Ali, koga to zanima, osim novinara Red Carpeta, Vedrana Strukara? Samizdat B 92, pak, otisnuo je „Blistavo i strašno“, biografiju Bekima Fehmijua, drugi dio. A na štandu Korneta nekoliko uknjiženih blogova, te Bejartovi „Savjeti mladom igraču“; knjižuljak, kraj njega i „Ljenjivci“ Gorana Bogunovića. Na antikvarskom odsjeku Bore Ćosića ni od korova. Izdavač Red Box, koji je za ‘suizdat’ „Povijesti gej i lezbijskog života i kulture“ sa Sandorfom prošle godine pokupio nagradu festivala, žali se kako mu knjigu bojkotiraju po knjižarama, može se slikati.

A slikati se možeš i za nacionalnu televiziju, pogotovo još ako si sposoban složiti rečenicu. Iz ćaskanja nakon Dave Douglas Kvinteta feat. Joe Lovano, s Majom Alvanović, pijanisticom, prenu nas kamere RTS-a. Kolegica Tijana Paunković, čiji accessoires u stanovitoj mjeri i prate maraviljoznost njezinog prezimena, pita nas kako smo doživjeli koncert. Kao fusnotu, nudi nam „da baš i nije bio tako pitak i komercijalan“. Odgovaramo joj, da „to što se većina povodi za pitkim i komercijalnim ne znači da nećemo svi skupa jednog dana završiti na mjestu gdje ćemo biti slobodni od svega, možda i od ljudskih prava“. Dodali smo još nešto i o osobnoj revoluciji, ta umjetnici su u dvorani ipak izvodili originalne skladbe pod „dojmom“ opusa Waynea Shortera. Baš kako i već rekoh, „negde u dubini ja sam slobodan zauvek“.

Das KapitalNa ostatku festivala super sam se zabavio, možda najviše na koncertu francusko-njemačkog trija Das Kapital koji se okupio oko izvedbi skladbi Hansa Eichlera. Taj bješe drukčiji format, nesvakidašnji, em Brechtov suradnik, em autor himne DDR-a. Trio saksa, akustare i bubnjeva, čudan za mapirat, na ironijskoj razini korištenja ikonografije postavljaju dodirnu točku čak i s Laibachom.

Odmah nakon njih, a bilo je jedan po ponoći, je nastupila Ursulla Rucker, pjesnikinja iz Philadelphije u SAD, koja je karijeru ispekla kroz live-nastupe s 4Hero i The Roots, još krajem 1990-ih. Debitirala je 2001. s pločom „Super Sista“, a kad sam joj kroz intervju rekao da me njeno mjesto u tradiciji izraza podsjeća na djelo Jayne Cortez, inače majke bubnjara Denarda Colemana, skoro je „pala na guzicu“. Piše angažiranu poeziju – žensku, no ne nužno i feminističku – a o njoj je 2008. godine snimljen i biopic. Lelujanje tog stihovlja zna podsjetiti i na Omar Bin Hassana, notornog beta-mužjaka iz The Last Poets, no s gitaristom i bubnjarom na festivalu je zakucala takav funk, da je stvarno još samo falio ludi Koja da sve ode u krasno nešto; tUnE yArDs se može sakrit. Praznila se i soulom izvučenim iz pete, i zato njen prošlogodišnji „She Said“ toplo preporučujem.

Bilo je dobro u Beogradu, čak mi je i meteorološka situacija išla na ruku, pod nogu, a bogme i na glavu! Dok je nad dokovima New Yorka „lelujala“ –  neposlušna Sandy.

Vid Jeraj

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...