Mjesto zaborava i smrada samoće u kojem samo neizmjerna ljubav o(p)staje

Ovaj je roman posvećen svima koji su prošli bolničkim parkom Beckomberge između 1932. i 1995. godine.

U starim zgradama u Brommi, zapadno od Stockholma, gdje su sada stanovi, jednom je bila najveća psihijatrijska ustanova u Europi – Beckomberga – s veličanstvenim parkom. Poznata je kao mitski koncept, ali i mračna stvarnost za mnoge pojedince. Priče odande govore o strašnom mjestu ispunjenom tragedijom, usamljenosti i ludilom. Međutim, u isto vrijeme ona je bila praktični primjer švedskoga institucionaliziranog zdravstvenog sustava. Nelly Sachs navodno je otišla ravno iz Beckomberge po Nobelovu nagradu, a Olof Palme tamo je posjećivao svoju majku. I švedsku spisateljicu Saru Stridsberg na pisanje je potaknulo osobno iskustvo jer je tu došla kao djevojčica posjetiti oca. Iako njezin roman Beckomberga: Oda mojoj obitelji (Naklada Ljevak: 2017, prijevod Željke Černok) – po naslovu – neizbježno podsjeća na Odu radosti, zapravo se izravno referira na Bachovu Et Misericordia, elegiju suosjećanja.

Karta (Arhitektura tuge)

Uska, golublje siva traka ceste, tek s pokojim automobilom, prolazi pored crkve Bromma, oko koje se nalazi nekoliko kuća. Mala trgovina i škola. A onda, samo gola polja i šuma. Aleja lipa vodi gore do glavne zgrade bolnice koja okružuje zatvoreno pravokutno dvorište. Zvonik ili Administracija srce je zgrade, uz njega se nalaze dva golema bolnička krila – odjel za muškarce i odjel za žene – a preko puta je zgrada kuhinje. Bolnica je okružena lijepim parkom oko kojega je nekoliko metara visoka ograda, čovjek mora proći pored južne ili sjeverne stražarnice da dođe do bolnice.

Sara Stridsberg, Beckomberga: Oda mojoj obitelji

Iako se grad kasnije približio području bolnice, gledalo se na to da bolesnici budu smješteni što dalje od njega i da Beckomberga bude okružena ”prstenom samoće”. U rano ljeto 1927. grad je kupio to područje većinom prekriveno šumama i krčevinama. Tijekom proljeća 1929. započeli su radovi.

Arhitekt Carl E. Westman odlučio je da će fasada Beckomberge biti hrđavo crvena, zagasite nijanse crvene koja izgleda kao ”skorena krv ili blaga svjetlost dok sunce zalazi”, i da će biti tako pozicionirana da je uvijek osvijetljena sunčevim zrakama. Uspio je postići da rešetke ugrađene u prozore izgledaju prirodno, kao dio dizajna zgrade, tako da potraje prije nego što ih čovjek primijeti izvana. Arhitektonski je ideal ”minimalizam, strogost, ogoljenost, jednostavnost”.

Godine 1932. prije negoli su u nju stigli prvi bolesnici, osim arhitekta Westmana, nekoliko liječnika, službenika i političara došlo je nazdraviti novoj bolnici u koju su se ”utopistički” polagale sve nade. Netko iz Uprave održao je kratki govor. – Bolesnici će dobiti novi dom. Ovdje im ništa neće nedostajati. Oni odbačeni iz društva sada će biti pušteni na svjetlo, oprani i odjeveni u prugasta bolnička odijela. Da je barem to bio jedini način tretiranja ludila i tijela! Ako pogledate, Beckomberga se čini kao omanji gradić, ali kakva je iz unutrašnje perspektive?

Pitajte pacijenta Beckomberge i reći će vam da on tu ne vidi nikakav gradić. On tu ima te ”prozore, i vrt, i puteljak do kapelice”, ima ”osjećaj da je veća”, ali ne bi mogao napraviti skicu koja odgovara stvarnosti. On ne zna točno kako vani sve izgleda i kako su zgrade povezane. Za njega je cijeli svijet ta bolnica sa svojim ogradama i zaključanim vratima. I on ne zna koje je godišnje doba jer ovdje ”kao da postoji samo jedno godišnje doba, ova uporna topla ljetna kiša i sjenke nepomičnih krošnji, nema vjetra, nema vremena, nema budućnosti”.

”Znaš li koliko je sati?” pitam je, samo da nešto kažem.

”Nemam pojma. Pola četiri. Ovdje je uvijek pola četiri.”

”To je zato što u pola četiri uvijek sve propada.”

Sara Stridsberg, Beckomberga: Oda mojoj obitelji

Kada smo odredili vrijeme i mjesto, preostaje nam prijeći na glavne aktere. Jim, zvani Jimmie Darling, nesvojevoljno je završio u tom besperspektivnom vremenu i prostoru nakon pokušaja samoubojstva, a već njegova uloga pacijenta naznačuje da je on trpitelj. Psihijatrijska se moć primjenjuje na njegovo tijelo, ali prema Foucaultu dolazi i do depersonalizacije kojom se i osoba svodi na podčinjeno tijelo. Osim toga, provodi se panoptizam i cijelo je vrijeme izložen nečijem pogledu (s bilo kojeg prozora bolnice može se nadzirati cijelo dvorište). Između nadzora i skrbi. Između tretiranja ludila preko tijela blagošću i nasiljem, vezivanjem, sputavanjem, izolacijom… Između brige i okrutnosti, skrbi i discipline, anđeoskog i monstruoznog, a Beckomberga je sve to. I mjesto na kojem si nevidljiv. I mjesto gdje ni sam ne vidiš ni ne čuješ. I smrad samoće. I neugodan miris lijekova i klinike koji izaziva muku. I mjesto zaborava. Ali Jackie ne zaboravlja tko je njezin otac. I ovo može biti europska himna sa snažnom porukom da pustimo djecu da budu djeca i ne odrastu prerano kao ona koja se s ocem samo može ”igrati smrti”.

”I kada to misliš učiniti?”

”To ne bih mogao reći. Moram to osjetiti iznutra. Ne mogu ti dati vrijeme i mjesto za to. Tu nema nikakve kronologije, nikakvih mapa.”

”A onda?”

”Možeš rasuti pepeo u Atlantik ili me odnijeti kući u Stockholm. Grob u kojem leže Vita i Henrik obiteljska je grobnica.”

Sara Stridsberg, Beckomberga: Oda mojoj obitelji

Kada ne postoji nikakvo uže koje ga ”drži uza zemlju, nikakva traka koja povezuje mjesec za zemlju”, što bi ga moglo zadržati? Što bi ga moglo privezati za ovaj svijet? Zašto mu se Jackie, jedina koja može izaći iz Beckomberge kada želi, neprestano vraća? Isti je odgovor, a može se iščitati iz topline riječi djevojčice koja ni nakon dvadeset godina ne zaboravlja – ”tu je moj tata bio”. Ona otapa hladnoću beckomberske ograde i ništa ju nije moglo navesti na to da ju ne prijeđe. Što jednom djetetu znači da je on suicidalni ovisnik o alkoholu na mračnom dnu svijeta? To je njezin tata.

Uže je neizmjerna ljubav, a ljubav je gravitacija. Ona nas prizemljuje. Zbog nje ostajemo. Sara Stridsberg, za koju je pisanje vrsta utjehe i način katkada mukotrpnog suočavanja sa svijetom, ostala je uz svoj tekst jer neizmjerno voli svoje junake. Drukčije ne bi ni mogla o njima pisati. Za Beckombergu je dobila nagradu Europske unije, a taj tekst koji je tako lako voljeti i u koji tako brzo stječete povjerenje seže dalje od osobnog i kontinentalnog. Površno bi bilo reći do globalnog jer bi se izgubila samozatajna plemenitost, poniznost i osobna nastojanja njezine junakinje u brizi i ljubavi.

Velika je snaga teksta u kontrastiranju riječi obitelj i velike bezlične institucije (već u naslovu), objektivne, dokumentarističke građe i liječničke dokumentacije, hladnog opservatorija i beskrajnog suosjećanja. Pripovijeda se jednostavnim, objektivnim, reduciranim jezikom, nema suvišnog, štoviše, subjektivnim tišinama između ogoljenih i krutih redaka, fragmentarnošću i neizmjernim bjelinama. Jezik je okrutna tamnica kao i Beckomberga koju treba nadići i iz koje osjetilno treba izaći, iako i u njoj ima radosti iz ”perspektive vječnosti”.

Potočići teku šumama Beckomberge, nabujali nakon velikih blistavih proljetnih kiša koje uvijek sve pokrenu. (…) Sunce mu se uvijek vraća, što god da se dogodilo tijekom noći.

Sara Stridsberg, Beckomberga: Oda mojoj obitelji

Ovo je oda djevojčici koja ostaje. Njezinu ocu. Majci. Obitelji. Djetetu. Njezino dijete bio je odgovor na to koliko je daleko mogla pratiti svojega oca u podzemni svijet. Dijete je ljubav. Majčinstvu. Krhkima, nemoćnima, beznadnima. Utišanima, isključenima i zaboravljenima. Onima koji su već na početku (svojeg odrastanja) zakinuti i od kojih se očekuje da se bore ravnopravno sa skrivenom ranom ispod oklopa. Ne krvari zgrada, nego ljudi, iako je zgradu lako idealizirati. ”Bolesnicima ništa neće nedostajati…” ”Iz mraka se rađa država koja skrbi za svoje građane.” Neki su toliko već na početku samouvjereni, a ona koja cijeli život nastoji, s tolikom skromnošću, poniznošću i uvidom, ističe na kraju da nikada nikoga nije spasila, da nikada nije bila ni blizu toga da nekoga spasi.

Onima koji ipak nastoje. Ovisnicima koji i dalje žive najbolje što umiju. To je nečiji otac. To je nečija majka. Obiteljima koje se trude preživjeti. Onima koji žive bez strategije i budućnosti. Koji ne igraju za novac. Grobovima bez imena, mrtvima bez rodbine. Osamljenima. Muškarcima koji se okupljaju uz trg poput velikih ptica da se ugriju u hladnoj zimi. Ženama koje strahuju od ratova. Djeci koja trče ispod otrovnih kiša. Siročadi bez roditelja, ranjenoj djeci-oblacima…

Oni ne izvještavaju da je otvorena nova tvrtka. Neće od nje imati koristi. Što se njih tiče na TV-u je moglo biti prikazano i Labuđe jezero. Oni ne razmišljaju kako će projektirati zgradu u uredu u razini s pticama. I ne, to nije tužaljka. To je uvid, spoznaja i oslobađajuća istina. A ujedno i ohrabrenje za borbu osobito kada je ona sve što imate.

Posljednji pacijent (Olof)

”A ti, Olofe, gdje si ti?”

Suze kapaju na ruke na koljenima.

”Ja ležim skvrčen ispred robne kuće u Hamngatanu u svom zimskom kaputu. Iznad mene žure ljudi. Sve se kreće tako brzo, poput mlaznog zrakoplova, vidim ih kako jure pored mene. Tako se bojim, doktore.”

”Kamo misliš da su svi ti ljudi krenuli?”

”U budućnost. A za mene tamo nema mjesta.”

Sara Stridsberg, Beckomberga: Oda mojoj obitelji

Prve godine 1932. na ovo mjesto vječnih zalazaka sunca primljeno je šest stotina osoba, a tri godine kasnije ondje je bilo tisuću šesto pacijenata i osamsto zaposlenih koji su živjeli na području koje je sličilo na omanji grad. Prema zdravstvenoj dokumentaciji iz 1943., koja je nakon sedamdesetak godina postala javna, najmlađem je pacijentu bilo tek šest godina. Arhitekt Westman projektirat će i dati sagraditi još dvije bolnice, Sankta Mariju u Helsingborgu i Umedalens u Umeu. A i to su samo neke od švedskih psihijatrijskih bolnica koje su tada očito bile u procvatu. U zimu 1995. zatvoren je i posljednji odjel u Beckombergi.

Priča se da se bivši pacijenti još uvijek vraćaju u park Beckomberge, da stoje ispod drveća i stavljaju ruke na izblijedjele zidove kao da unutra još uvijek kuca srce institucije, tihi ljudski puls koji osjetim na dlanu kad dodirnem fasadu krvavocrvene boje. To su sjenke i glasovi svih onih koji su nekada bili ovdje, uzdižu se i padaju poput zatočenih ptica. Kad zažmirim vidim sebe i Jima kako spavamo stisnuti jedno uz drugo ispod bolničkog sata pokriveni njegovim hrapavim zimskim kaputom. Sami smo na svijetu kao što smo uvijek i bili, sami s njegovom nesrećom. U snu me grli da se ne smrznem.

Sara Stridsberg, Beckomberga: Oda mojoj obitelji, Jackie i otac

 

Volim kad mi prolazi rukom kroz kosu, postanem sva pospana i usporena… Voljela bih kad bi ona znala kako bolnica sada izgleda, bez snijega, bez mraka i hladnog vjetra… ”Misliš li da će biti ljeta nakon Černobila?”, pitam je samo da ne makne ruke.

Sara Stridsberg, Beckomberga: Oda mojoj obitelji, Jackie i majka

Marijana Ivić

 

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...