Beck – izgubljeni kauboj u potrazi za savršenim kompromisom

Beck je potvrdio nastup na glavnoj pozornici INmusic festivala #15

Tijekom posljednja tri desetljeća Beck Hansen bio je mnogo toga – mlada folk nada, utjelovljenje zabušantskog duha devedesetih, postmoderni eklektični genij, funk majstor, ispovjedni kantautor slomljena srca, tradicionalist, futurist, a najviše utjelovljenje izvođača uhvaćenog između kultnog statusa i zvjezdanog tretmana.

Osvajač je brojnih nagrada, vlasnik čak četiri multiplatinasta albuma. No na spomen Becka nikad nećete prvo pomisliti da je riječ o pop-zvijezdi. Za većinu ljudi će vjerojatno ostati onaj mladić koji se prešetavao po plaži u surferskom odjelu u spotu za ”Loser” ili eventualno s kaubojskim šeširom po New Yorku za ”Devil’s Haircut”. Stoga ne čudi da su se ljudi iznenadili kad je 2015. s ”Morning Phase” pokupio Grammyja za album godine u konkurenciji s Beyonce, Edom Sheeranom, Pharellom Williamsom i Samom Smithom. Tako ispada da danas, na pragu pedesete, i dalje igra ulogu svojevrsnog autsajdera kao i na početku karijere. Dva posljednja ostvarenja, ”Colors” (2017.) i ”Hyperspace” (2019.), ipak nagovještaju da mu je ta uloga postala tijesna.

”Morning Phase” bio je njegov prvi studijski album nakon šestogodišnje diskografske stanke. Premda ovjenčan neočekivanim lovorikama zapravo je predstavljao jedno od rijetkih njegovih kreativnih ponavljanja, izravno se referirajući na delikatni melankolični folk fenomenalnog ”Sea Change” (2002). Tijekom 2000-ih činilo se da je Beck odlučio umiroviti eklektični eksperimentalni stil s kojim je definirao devedesete na remek-djelu ”Odelay” (1996). Taj je album svojim rastrganim, ekstatičnim multižanrovskim pristupom utjelovio postmoderni duh kraja milenija, a Beck mu se donekle vratio samo jednom, solidnim ”Guero” iz 2005. Ostatak opusa u nultima obilježen je manje-više konvencionalnim kantautorskim ostvarenjima, koja su kvalitativno varirala od vrlo solidnog ”The Information” (2006.) do bljutavog prosjeka ”Modern Guilt” (2008.), možda i jedina njegova albuma koji možemo nazvati dosadnim.

Na dva recentna albuma Beck prvi put zvuči kao da je svjestan šireg trenutnog pop-konteksta, a ne samo onog koji se nalazi u njegovoj glavi. Ta ostvarenja nisu nužno loša, nego jednostavno nisu svoja. Za slikovitiju usporedbu bismo mogli reći da bi bila audio ekvivalent tome da jedan drugi velikan postmoderne estetike devedesetih Quentin Tarantino režira neki film Marvelove ili DC franšize. Zanatsko znanje je vidljivo, no osebujna, nepredvidljiva kreativnost zauzdana je konvencijama modernog radio i streaming friendly popa, a Beck nije Imagine Dragons ili Foster The People da mu takva pozicija dolazi prirodno.

”Hyperspace’‘, većinski snimljen uz pomoć Pharella Williamsa, istog onog s kojim je bio u konkurenciji za album godine na Grammyjima, nešto je osebujnije ostvarenje od prethodnika. Dok se na ”Colors” osjeća grč hvatanja u koštac sa svim vokalnim, tehnološkim i strukturalnim začkoljicama modernog popa, ”Hyperspace” nudi osobniji pristup. Aranžmani su hladni i netipično minimalistički za čovjeka čije su najslavnije pjesme zvučale kao dvadeset različitih bendova odjednom. Jedna od najboljih pjesama na albumu, ”Uneventful Days”, umotana je u retrofuturističke synthove i oslonjena na minimalistički beat. Beck ovdje zvuči kao kauboj izgubljen u noćnom klubu, zaslijepljen neonskim svjetlima i nevidljiv u gomili.

Međutim, ako je to atmosfera na koju je ciljao, onda već sljedeća ”Saw Lighting” vraća stvari  za njega u itekako poznato područje skakutavih gitara i pseudo rapa. Negdje u ovih četrdesetak minuta krije se potencijal za daleko zanimljiviji album, no Beck još jednom pokušava pomiriti starog sebe, trenutačnog sebe i trendovski (indie) pop na način savršenog kompromisa, onog kojim nitko ne može biti zadovoljan.

Postoji i druga strana priče. Ipak je riječ o čovjeku koji je pola svojeg života proveo u glazbenoj industriji, a da je pritom bio sve od underground figure do (umalo) pop-zvijezde, a time se stvarno rijetki mogu pohvaliti. Čini li se da više nema puno novog prostora koji može pokriti, to je zato što je sve to davno obavio.

Karlo Rafaneli

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More