Baviti se dramskim licem znači baviti se sobom, raditi iz sebe

Foto: Damir Žižić
Bolest smrti, tekst Marguerite Duras je nešto što je redatelj Saša Božić postavio još na svojoj prvoj godini studija režije na ADU te izazvao „kontroverze“, profesori nisu željeli da se takva predstava igra jer su, kako glasine kažu mislili da to nije dobra predstava tj. „dovoljno izrežirana“.

Ali to su samo glasine, a i dosta je vremena prošlo. Sada više nije važno. Danas, dosta godina nakon- odlučio ju je s novom glumačkom energijom revitalizirati u teatru &TD . Nove glumačke snage Milica Manojlović i Romano Nikolić, studenti završnih godina studija glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu – oduševili su i kritiku i publiku svojim dosadašnjim ulogama, a poglavito ovim u Bolesti smrti.

Bolest smrti iz 1980. g., dvije godine prije Ljubavnika, Marguerite Duras je zamislila kao kazališni komad. Ona preporuča da se tekst izvede s minimalistički praznom scenom i stiliziranom anti-glumom. Hučanje mora u pozadini bi bio jedini zvučni dekor – navodi. Bolest smrti je inače Kierkegaardov termin za nemogućnost voljenja, voljenja drugog. Ona nemogućnost da se izađe iz sebe jednoga; Jedinoga. Glumci s kojima razgovaramo su te upute shvatili poprilično ozbiljno, kako Durasičine tako i Božićeve.

Porazgovarali smo s oboma o njihovom viđenju teksta koji izvode, o suvremenom, o kritici, fascinacijama…

Kakav je bio susret s Bolešću smrti?

Milica: Predivan. To je ono kad uživaš na baš svakoj probi. A u taj tekst sam zaljubljena.

Romano: Poetičan.
Što je ona?

Milica: Zaljubljena.

Romano: Svevremenska.

Kome je ona?

Milica: Njemu, sebi, meni.
Romano: Od mene njoj.

Kada je ona?

Milica: Uvijek.
Romano: Uvijek.

Što je za Vas kao mlade izvođače kritika, što je dobra kritika, a što loša kritika?

Milica: Svaka konstruktivna kritika je dobrodošla. Osobno, mislim da ljudi, prvenstveno kolege, rijetko iznose iskreno mišljenje, pogotovo kada treba reći da nešto nije dobro, valjda iz nelagode da onaj kome je kritika upućena nije spreman to primiti. Naravno, nije lako čuti negativne stvari o nečemu u što si uložio trud, vrijeme, dao se u to psiho-fizički, ali mislim da može biti korisnije nego čuti: Bravo! Čestitam! Dobro je!, a da to zapravo nije tako, svjesno muljaš. Kome onda to može koristiti? Doduše, i ja za neke osobe nemam dojam da bih mogla reći iskreno što mislim. Onda šutim.

Romano: Kritika je svakako nešto sto je dobrodošlo ne samo u krajnjem aranžmanu već i u sekvencama samog rada. Predivno je biti okružen kvalitetnim suradnicima i kolegama koji bez suzdržavanja mogu izreći konstruktivnu kritiku,ali je isto tako i primiti! Takav način komuniciranja samo pospješuje kvalitetu samog izvođača i dovodi do boljeg finalnog proizvoda! Ali opet je upitno s kojom namjerom se iznosi kritika/pohvala, iako mislim da se zlonamjerni stav ukoliko je on prisutan osjeti! To isto može biti pokazatelj nečega!?

Kome vjerujete na hrvatskoj kazališno-kritičkoj sceni? Zašto?

Milica: Onima koji znaju što govore.

Romano: Onome koji svojim znanjem, iskustvom i dozom ljudskosti na pravi način iznese svoje mišljenje.


Foto: Damir Žižić

Želite li opisat svoj proces, individualnog i grupnog stvaranja ove predstave?

Milica: Kao i na ostalim projektima, kad nešto počnem raditi, to mi je u glavi non-stop. Jednostavno se ne mogu i ne znam odmakuti. Tražim načine i rješenja u svemu. Inspiraciju u glazbi, predstavama, filmovima, knjigama, ljudima. Najviše u ljudima. Bilo da ih poznam, bilo u prolaznicima. Neiscrpni su.

Romano: Bavljenje dramskim licem za mene prvenstveno znači bavit se sa samim sobom. U slučaju Bolesti smrti svojim vlastitim prošlim i sadašnjim nemogućnostima i šutnjama. Lice ne trpi laž, potrebno ga je temeljiti na vlastitoj iskrenosti.

Koju vrst teatra preferirate, koju vrstu literature?  Da poopćimo…

Milica: Barem do sada, imala sam sreće da sam radila s ljudima čiju estetiku teatra volim. I gledati i raditi. Naravno ima ih još dosta s kojima nisam, a htjela bih. A od literature, bitnije mi je kako će se raditi, ne toliko što, nije presudno. Ali volim suvremene tekstove.

Romano: Na moju sreću sve što sam do sada bio u prilici raditi je bilo s ljudima kojima vjerujem i čiju estetiku poštujem.To su različite estetike ali opet meni svaka na svoj način veoma privlačne. Od Tomaža Pandura, Franke Perković, Daria Harjačeka do Saše Božića. Što se tiče literature bitnije mi je s kim je i na koji način radim nego što radim.

Što Vam je suvremeno, kako to vidite?

Milica: Uglavnom se prepoznam. Ili nekoga koga poznam.
Romano: Sigurno ono što zadire u mene samoga i koje me uzbuđuje na način da se mogu poistovjetiti s istim.Uvijek nešto što se odnosi na trenutno stanje i problematizira ga.Isto tako nešto što je napisano u 19. stoljeću može ako se danas postavlja bit jako suvremeno…

Foto: Damir Žižić

A suvremeni hrvatski dramski tekst–tko Vam je blizak?

Milica: Ivana Sajko, Vedrana Klepica, Ivor Martinić.. ima ih zapravo dosta.

Romano: Ima ih… Ivana Sajko,Ivor Martinić…

Je li lakše raditi s datim – “konkretnim dramskim licima”?

Milica: Uglavom se mičem od didaskalija. Ne postoji pravilo kako se što treba igrati. Radiš iz sebe.
Romano: Ne nužno…
S konkretnom režijom ili bez oba, ili samo jednog?

Milica: Trebam znati bar otprilike što radim i u kom smjeru će proces ići. Režiser mora imati ideju prema kojoj se ide. Ne zazirem od toga da me se izrežira, u smislu mizanscena ili nekih drugih zadatosti, ali emociju ti nitko ne može „namjestiti“ tako da se snalazite, i ti i redatelj. Pokušate naći zlatnu sredinu. Ne bi mi bilo drago da mi redatelj oduzima glumačku slobodu jer si je on/ona baš onako zacrtao. Ako ne ide, ne ide. Ne podnosim forsiranje, potpuno je demotivirajuće.

Romano: Volim kad redatelj zna u kojem smjeru razvija projekt. Isto tako da ima dovoljnu količinu vjere u glumca pa mu dopušta da na svoj način iznese glumačku kreaciju. Predivno je skupa s redateljem dolaziti do određenih stanja,trenutaka koji na neki zdravi način otvaraju mnogobrojna poglavlja.To nikako ne može biti loše.

Sljedeći koraci?

Milica: Trenutno radim Kiklopa u Teatru &td, u režiji Saše Božića, s odličnom ekipom. I snimam seriju sljedeća dva mjeseca. Jedan od koraka je bio i završiti faks ove godine, ali izgleda da će taj korak ipak malo zastati.

Romano: Pokušavam završiti fakultet. U  travnju počinjem s pripremama za novu predstavu, ali o tome toliko za sada.

Srđan Sandić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More