Baur i Krleža: Sjećanja kao plamena opomena

Memorijalni prostor Miroslava i Bele Krleže na Gvozdu 23 otvoren je svakodnevno dobrohotnim posjetiteljima i svima koji se tako osjećaju. Tamo se mogu susresti oni koji njeguju živa sjećanja na Krležu i njegovo djelo. U tom se duhu odražava iz godine u godinu program Sjećanja Krležinih suvremenika u organizaciji Muzeja grada Zagreba i Teatra poezije. Na čelu je osebujna projekta Goran Matović, spiritus movens svega što se događa u okviru sjećanja na velikoga pisca. U prvom redu riječ je o Festivalu Miroslava Krleže koji se održava početkom srpnja, zatim je tu i nedavno otvoreni Centar Miroslav Krleža ciljano usmjeren predstavljanju i povezivanju tematskih programa Krležina stvaralaštva podjednako institucionalnih ustanova i nezavisne scene.

Bogatom se ovogodišnjem Sjećanju pridružio njemački profesor i slavist Rupprecht S. Baur u sklopu gostovanja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Govorio je o svojim susretima i druženjima s Krležom te stao uz bok Predragu Matvejeviću, Velimiru Viskoviću, Bori Ćosiću, Željku Senečiću, Mariji Ujević Galetović, Slavku Goldsteinu, Ireni Vrkljan, Edi Galiću, Branislavu Glumcu, Ivanu Golubu, Latici Ivanišević i Vladimiru Geriću. Prigodno je tako obilježena pedeseta obljetnica njegova intervjua s Krležom, vođena u travnju 1968. uoči piščeva sedamdeset petog rođendana. Upravo toliko godina danas ima i sam Baur.

Boravio je u Sarajevu i Zagrebu od 1968. do 1972. kao DAAD lektor na Odsjeku za germanistiku. Tada mu je bio student Marijan Bobinac, danas redovni profesor na Odsjeku za germanistiku koji je sudjelovao u razgovoru kao stručni prevoditelj dijelova intervjua s Krležom. Naime, Baur je snimio prvi intervju s Krležom na njemačkom jeziku, dakle prije Matvejevićevih razgovora. Još kao student slavistike zainteresirao se za hrvatski jezik. Želio je pravilno govoriti i zato su ga poslali u Sarajevo kako bi naučio pravilnije izgovarati riječi.

Ono što ga je najviše privuklo bila je tada nova i odmah čuvena AVGS metoda koju je razvio profesor Petar Guberina. I prema toj je audiovizualnoj globalno strukturalnoj metodi brzo naučio koristiti živi jezik u svakodnevnoj komunikaciji. Pratio je tadašnje jugoslavenske književnosti i kulturni život u Jugoslaviji, a osobito se posvetio Krležinu stvaralaštvu. Neke je njegove pjesme tada prevodio na njemački jezik.

U razgovoru s Goranom Matovićem živo je evocirao svoje sjećanje. U početku se sastajao s Krležom u Leksikografskom zavodu, a nakon što je Krleža pristao dati intervju dolazio je Baur k njemu kući na Gvozd 23. Krleža je inače zazirao od novinara, intervjua, naslikavanja za novine, i zato je potencijalne sugovornike često držao u neizvjesnosti, dok napokon ne bi pristao na kakav novinski intervju. Tako je bilo i s Baurom. Led konvencionalnosti topio se tek u neformalnim razgovorima dok se Krleža nije uvjerio kako je riječ o pasioniranom čitatelju njegovih djela.

O čemu bi on inače mogao razgovarati s nekim tko odrađuje svoj novinarski posao, a da pritom preskače opus kao da je to nešto usputno? Baur je dokazao svoje poznavanje rane lirike i ratne novelistike, a već je radio na prijevodima pjesama iz ranog ciklusa. Koliko je bio uključen u jugoslavenske književnosti i Krležino djelo, ilustrirao je pričom kako je dodao S. svom imenu. Dok je u Sarajevu učio jezik prateći jugoslavenske književnosti, pitali su ga što u njemačkom znači njegovo ime. Objasnio je da to ime dolazi vjerojatno od starogermanskog božanstva zaduženog da donosi svjetlo i slavu svojim štovateljima. Na to su njegovi sugovornici odgovorili pa ti donosiš slavu, onda si ti Slavko.

I tako je ubacio slavensko ime i ono odmah postaje sastavnica njegova identiteta, dakle postao je Rupprecht Slavko Baur, slavist od glave do pete. Ubrzo je Krleža odlučio dati intervju mladom kolegi, oduševljenom slavistu koji je već pisao o Krležinom djelu pripremajući prijevode njegovih pjesama, i naravno razgovarali su na njemačkom. O tome postoji tonski zapis koji samo čeka svanuti u tisku preveden na hrvatski.

Čitajući pjesmu Plameni vjetar punu revolucionarnog naboja Baur se pita kako povezati Krležino mirotvorstvo sa stihovima koji prizivaju plamen.

Iznio je svoju dilemu samome Krleži. Zanimalo ga je kako pisac koji je ustao protiv rata, svih ratnih razaranja i nesreća istodobno veliča krvavi talas, potres, plameni vjetar u kojem kugla nebeska gori! I gorjet će do kraja, dok vjetar plamen raznosi u svaki kutak, a na kraju krajeva pobjedu će odnijeti smrt. Sve će to tek biti kao što je bilo i kao što upravo plamen crveni uvijek negdje plamti, i opet hihot će jecati glasan /Njezinog Veličanstva/ Pobjednice Smrti.

Zaista, to je pitanje jednako aktualno i danas. Važno je naglasiti da Plameni vjetar nije otvoren poziv na borbu, barikade, palež i sravnavanje svega što je do tog časa bilo. Odgovori se mogu se potražiti izvan teksta, ali ovi koji se nalaze u stihu umetnuti su, a skriveni, istodobno otkriveni barem napola. Ciljano vode i navode čitatelja dalje i dublje u značenje slojevitih i nedorečenih riječi. Tko im se god približi, ponovo se u njima rađa i nalazi, no samo dijelom.

I bit će jednoga dana opet plameni vjetar, plamtjet će, ali kada i u čijoj će revoluciji osjetljivi naslutiti? Zna se tek da jednoga će dana krvavo jutro svanuti/ o, jednoga dana, i to je sve, dovoljno za sada, jer sve je u tekstu. O kako bih rado da je moguće dokučiti koliko se da zahvatiti i koliko je komu dano zahvatiti. Plameni vjetar u zbirci Pjesme I objavljen je rubne 1918. kada je ratni vihor pomeo milijune ljudskih života. I kako onda ne bi mogao mirotvorac govoriti i pisati o masovnim stradanjima?

Bilo je to tamo gdje se božanstvo Laži ko sveto sunce vrti. A gdje to, zapitat će se onaj kome odgovor smeta, ne treba mu i ne želi ga čuti. I tko će poslije svega pobjedonosno klicati, tko je ponovo krenuo ususret plamenim jezicima, tko li nego sama Smrt? Likovala je ljudskim glasom jer ubrzo je buknuo Drugi svjetski rat, pa ovaj naš među nama. Učeni govore kako o danas nažalost Njezino Veličanstvo Pobjednica Smrti svejednako hara svijetom kojega je čovjek sustvaratelj.

Preostaje da sami tragamo za odgovorima u plamenim Krležinim tekstovima, ali i onima izvan njih. Koliko god bilo ratnih strahota oko nas i onih u nama, nužno je da se revolucionarni naboj rađa i širi, inače bi svaka nada zamrla – nanekadašnjeda obična svakodnevna kako se može nešto promijeniti na bolje. Iste su dileme opsjedale i studente u pobuni ’68. Baur je bio sudionikom tih pobuna protiv sistema, protiv napretka zapadnjačkog tipa. Tražili su tada da ih oslobode siline birokratskih moćnika, božanstava laži i opsjene, priželjkivali su besplatno obrazovanje za sve, težili su društvu u kojem će svima biti pružene mogućnosti napredovanja pod istim uvjetima… Međutim, plameni je vjetar promijenio smjer.

Kako u zapadnom svijetu, ili točnije, kako u Zapadnoj Njemačkoj gledaju na nekadašnje jugoslavenske pisce, znaju li išta o Krležini djelima?

Bio je dijelom prisutan u njemačkom govornom području, potkrijepit će Budimir Lončar. Slušao je komentare Güntera Grassa i Heinricha Bölla, poznavatelja Krležina opusa u kontekstu nobelovca Ive Andrića, možda najpoznatijeg jugoslavenskog pisca. Prema njihovu mišljenju, Krleža i Andrić bili su iznimni pisci jednako vrijedni Nobelove nagrade.

Krleža korespondira s njemačkom literaturom, pokazao je to u prvome redu prozom. Sam se nije upuštao u rasprave o odnosu velike njemačke nacije i kulture prema malim narodima, jezicima i literaturama. Za njega su to prazne priče jer tekst ispisan na kojem god jeziku u sebi nosi poetsku snagu, ono duboko ljudsko ili je prazan i sveden na fraze kojima nema kraja kada se jednom krene tim putem. Baur je između ostaloga preveo Plameni vjetar i ponudio njemačkom govornom području misao o povijesti u nama i onoj među nama koja se pretače iz vijeka u vijek.

Valja se ponovo zapitati nisu li tijekom kaosa i eona žarili i palili plameni vjetrovi? Kataklizmičkim se jezikom i slikama apokalipse jasno vidi plameni vjetar opisan njegovim očima, i uviđa kako će se u potresu strahotnom rasplinut simboli kletve i tamjana,/ komedija i crkvi, bolnica i kavana,/ ludnica, bordela i samostana,/ jednoga dana, o, jednoga dana! Kako to ne vidjeti danas, kako previdjeti jake i ogoljene slike europske povijest, i sve one slike koje nas okružuju iz dana u dan? Sjećanje Baura taman dolazi u najboljem trenutku kao plamena opomena.

Oduševljen je otvorenošću Miroslava Krleže za sve vrste rasprava. Promiče njegovo stvaralaštvo, i povodom njegova osamdesetog rođendana objavljuje 1973. zbornik Miroslavu Krleži za 80. rođendan u Münchenu. Tom je prigodom u Zborniku posložio vlastite prijevode pjesama Plameni vjetar (Der flamende Wind); Naša kuća (Unser Haus); Na trgu svetoga Marka (Auf dem Platz des heiligen Markus); Pjesma mrtvom čovjeku (Lied auf einen Toten); Hiljadudevetstosedamnaesti katolički Uskrs (Das 1917. katholische Osterfest); Snijeg (Der Schnee); Razdrti psalam (Psalm); Pjesma hromog đavla (Lied des hinkenden Teufels).

Prijateljstvo koje se tada razvilo između mladog lektora i slavista te zrelog pjesnika, ostalo je i danas, živi i rađa plodovima. Sjećanje Rupprechta S. Baura ni danas nikome ne daju mira jer u sebi nose naboj Plamenog vjetra te neposrednošću i jasnoćom pritišću svakog pojedinca kako ne bi bio prozvan i zatečen uzvikom Ulico! Nije dobro postati dijelom ulice jer još samo kletva nedostaje Krvavi talas/ nek te kovitla danas! Dakle, kako se postaviti uz vjetar ili vjetru stati nasuprot.

Miroslav Artić

Fotografija naslovnice: Saša Novković

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...