Stevan Luketić: Distorzija unutar skulpture, pomak unutar poretka

Likovni umjetnici poistovjećuju se s apropriranim formama i temama. Uz to, kipari(ce) ostvaruju svoj umjetnički, ali i životni identitet, u materijalu u kojem su prepoznali onu posebnu utemeljenost osobnog izražavanja. Za hrvatsko-crnogorskoga kipara Stevana Luketića  (Budva, 8. studenoga 1925. — Zagreb, 1. listopada 2002.) taj specifični materijal, u kojem je ishodio svoje apartne, enformelističke skulpture, bilo je željezo, to jest različiti metali. Lišen figurativnog i narativnog okvira Luketićev se kiparski nagon usmjeravao ka mogućnostima materije, ponajprije njezinim vizualnim i haptičkim aspektima.

Nakon što su lani njegova djela izložena u Galeriji 3,14 i Academia Moderna, u Zagrebu se triptih izložbi zaključuje izložbom u Galeriji Forum kojim se još jednom podsjeća na umjetnika nesvakidašnje karijere i neobičnoga formativnog puta. Ukratko, Luketić se istaknuo u Narodnooslobodilačkoj borbi, čiji je kraj dočekao s činom kapetana. Odbio je kapitalizirati svoje vojne zasluge, te se još za službovanja u vojsci počinje baviti kiparstvom, kojeg je diplomirao 1955. godine na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi profesora Frana Kršinića.

Kao pojašnjenje kreativnoga razvoja i creda, preuzet ćemo njegov odgovor iz intervjua koji je Elena Cvetkova 1979. godine priredila za „Večernji list“: „Ja sam od prve godine na Akademiji, iako sam bio Kršinićev đak, radio kod Vojina Bakića. A Bakić se u to vrijeme već bio odlijepio od tradicije i kod njega je već bilo oformljeno jedno suvremeno shvaćanje forme. Tako sam ja, usporedo s Akademijom, na kojoj se njegovala klasična figuracija, kod Voje Bakića prisustvovao transformaciji forme. Kad sam izišao iz Akademije, premda sam napravio Narikaču, koja slovi kao ekspresivno djelo, bio sam već navučen na slobodno razmišljanje, na slobodan pristup skulpturi… Tako se klupko na relaciji ja — vatra — materijal počelo odmotavati. Nema više gline, nema gipsa — sve što se radi izvodi se izravno, a to čovjeka može neobično zainteresirati…“

Uz umjetničko formiranje jednako je bilo bitno i ono zanatsko, pa je tako Stevan Luketić čitavu godinu proveo u jednoj kovačkoj radionici u Jaski, položio je i za varioca.

Autor i kustos izložbe naslovljene Stevan Luketić – oficir, džentlmen, umjetnik je voditelj galerije, Feđa Gavrilović. On je odabrao jedanaest skulptura i crteža, te popratnu dokumentaciju, na čijem je primjeru odlučio prikazati „jednu od glavnih poetičkih osnova njegova stvaralaštva koja se može nazvati distorzijom unutar strukture, odnosno pomakom unutar poretka.“

Nakon što je vrlo rano, već koncem pedesetih godina raskinuo s figurativnim pristupom, Luketić počinje stvarati apstraktne skulpture od kovana željeza, sazdane od ploča i šiljaka, kopljastih struktura. Forme i nazivi asocirali su autorovo ratno iskustvo (Bunker, Ratnik, Ranjeni prijatelj), što je i kipar potvrdio u svojim iskazima. Postupno, kroz procese njegov interes sve dublje zalazi u zakonitost i pojavnost enformela kao i materije, koja je riječima Zvonka Makovića, autora njegove krucijalne retrospektive, priređene 2002. godine u Hrvatskom domu likovnih umjetnika, „silovito dovedena do nekog svog izvornoga bića i prvotnoga stanja“.

Dokidajući dakle posrednički materijal Luketić je u  istraživanju struktura, prvotno iz praktičnih razloga, zbog skupoće materijala, posegnuo za kilerima (automobilskim hladnjacima), pri čemu se, prema Gavriloviću „vidi njegova fascinacija njihovom linearnom mrežom, pravilnom konstrukcijom unutar koje intervenira topljenjem i dodavanjem metala, čime se postiže zgužvana i intrigantna struktura“, koja je primjerice prisutna na Skulpturi XXIII iz 1963. godine. Promišljanje forme, u smislu trajne napetosti i repetitivnosti evidentno je i na izloženim crtežima flomasterima, koje dodatno dinamizira uvođenje kolorističkog elementa.

Dokumentacija (Vitićeve skice, fotografije Toše Dabca i Ivana Posavca) prikazana na izložbi podsjeća na Luketićev reljef iz 1968. godine u kongresnoj dvorani zgrade Centralnoga komiteta. U popularno zvanoj Kockici, projektu arhitekta Ive Vitića na zagrebačkom Prisavlju, nalaze se još djela Raoula Goldonija, Jagode Buić, Ede Murtića i Zlatka Price (tapiserija od lanaca Dušana Džamonje ukradena je početkom 1990-ih). Na dinamičnoj kompoziciji konstruiranoj od oštro isječenih ploha i volumena u inoksu, razvidne su sve srodnosti, no i još veće različitosti između njegove oštre, nepravilne, na mahove agresivne (bez pejorativne konotacije) poetike i organske, zaobljene poetike Vojina Bakića, čiju je „transformaciju forme“ nastavio u skladu s vlastitim razumijevanjem geometrije.

Upravo ga je Bakić ohrabrio da se okuša u velikim formatima. Iznimno poučnim se čini Luketićeva izjava iz intervjua Nataše Nikčević 1996. za podgoričku „Pobjedu“: „Raditi spomenik je velika odgovornost, morate akumulirati prošlost, fiksirati sadašnjost a računati na budućnost, jer je on vizualni svjedok pamćenja.“ Javna ostvarenja obojice kipara, kao i mnogih drugih, zadesila je 1990-ih nesretna sudbina, damnatio memoriae. Stoga je i spomenuta retrospektiva autora Zvonka Makovića iz 2002. godine bila prekid nametnute šutnje i ignoriranja.

Sažeto i rječito, izbor donosi presjek stvaralaštva i njegovih postulata. Ipak, nedostaje nam, makar sažeta, poveznica s iščezlim i preostalim radovima Stevana Luketića u javnom prostoru, kao nastavak rekapitulacije opusa, ove važne spone crnogorske i hrvatske kulture, ali i naše odgovornosti prema njemu i njima.

Barbara Vujanović

Izložba Stevana Luketića može se u Galeriji Forum razgledati do 16. travnja.

 

 

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...