Autorska varijabla vs. prostor i vrijeme: istost u različitim umjetničkim poetikama

Izložbeni projekt Prostor/vrijeme/autor u Francuskom paviljonu

Povjesničarka umjetnosti Iva Prosoli i fotografkinja Nina Đurđević osmislile su dojmljivi izložbeni projekt Prostor/vrijeme/autor, kojim su okupile devet autorica i autora, različitih generacija i rukopisa, mahom fotografkinja i fotografa, no i ponekog autora kojem je fotografija skrivena strast i talent.

Nina Đurđević u popratnom deplijanu pojašnjava: „Boris Cvjetanović, Luka Kedžo, Silvestar Kolbas, Mario Kučera, Jerko Macura, Nives Milješić, Barbara Šarić, Nikola Zelmanović i Tajana Zver drugačije su osobnosti. Svaka od njih imala je priliku fotografirati unutrašnjost Francuskog paviljona jedan dan u istom vremenskom periodu, od 10 do 18 sati. Prilikom snimanja svaki je autor bio slobodan koristiti prostor prema vlastitom nahođenju i s vlastitim dodatnim sadržajima, no bez narušavanja prostora. Cilj projekta bio je istražiti koliko istost uvjetuje različitost, koliko je ona stvar osobnog izričaja, a koliko zadatosti nametnutih uvjeta. Je li uopće moguće predvidjeti smjer u kojem će pojedini autor krenuti s obzirom na informacije s kojima raspolažemo.“

Silvestar Kolbas

Rezultati tih istraživanja, predstavljeni u prostoru koji je služio kao poticaj nastanku fotografija, instalacija i jedne umjetničke knjige, dokazali su kako se istost veoma uspješno resemantizirala i oživotvorila u raznolikim umjetničkim poetikama. Boris Cvjetanović (1953) izazov rotonde prepričao je kroz ravnocrtne geometrijske isječke, odupirući se tako predvidljivosti i očitosti dominantne strukture. Luka Kedžo (1986) također je u svojem radu bio ponukan i vođen arhitektonskom strukturom, no odlučuje se na njezino propitkivanje preslagivanjem segmenata unutar glavne matrice.

Silvestar Kolbas (1956) prisvojio je pak strukturu kako bi je prilagodio dnevničkom bilježenju emotivnoga momenta obiteljskoga rastanka, kao i iznošenju mnogih sumnji i strahova. Pridruživanje intimnih iskaza suptilno kadriranim fotografijama, koje gdjegdje jetko komentiraju događaje iz recentne nam i nevesele svakodnevnice (Agrokorov „A“ na obližnjem neboderu). lako je mogao skliznuti u dopadljivu dosjetku, autor je u posve iskrenom dijalogu s prostorom pronašao elokventne i iznenađujuće kadrove.

Nives Milješić (1989) odmakla se skroz u područje verbalnoga, nudeći pomalo rezignirani, pomalo drski epitaf: „Ne smijem vam dati ono što želim i zato vam ne dajem ništa“. Jerko Macura (1980) pristupio je kontekstu apstrahirajući ga u posve subjektivnu činjenicu viđenja. Nikola Zelmanović (1990) sličnim razmišljanjem nadovezuje se na dominantnu dinamiku markantne građevine.

Dizajnerica Tajana Zver (1982) svjetlopisnim je meditacijama pridružila izbor citata koje je ispreplela s vlastitim mislima i malim, efemernim ritualima, izabirući tako detalje koji su veoma višeznačno i slobodno korelirani s osnovnom poveznicom projekta. Iako formalno drugačiji, Mario Kučera (1967) blizak joj je sa svojim poetičnim usuglašavanjem sa svjetlošću, odnosno s kontrastima koji istovremeno otkrivaju i sakrivaju istinu o susretu autora, prostora i vremena. Barbara Šarić (1982) principom utilitarne izolacije (umetanjem scenografije za portretiranje bliske joj osobe) stvara privremeno očuđenje.

Nives Milješić

Radmila Ercegovac u predgovoru nadahnuto poentira: „Kad su autori izašli iz prostora koji su na trenutak zauvek narušili, tiho su za sobom ostavili odškrinuta vrata za nove morepolove. Geografska mapa neosvojeni daljina može se docrtati ponovo probuđenom, zapravo nikad izgubljenom čežnjom za nepoznatim koje se pretvara u prepoznavanje već doživljene lepote.“

Projekt pruža potencijal daljnjih povezivanja i ukrštavanja pogleda različitih autorica i autora. Šteta samo što prostor svojom opremom i prilagođenošću ne pruža bolje uvjete izlaganja, pa i samo vješanje radova prečesto izgleda kao improvizacija.  Prisjećajući se nedavno zatvorene izložbe Glorije Lizde te sagledavajući da je većina sudionika vezana uz Katedru za fotografiju zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, bilo kao profesori, bilo kao njezini studenti, imamo pravo s velikom nadom gledati na budućnost suvremene hrvatske fotografije.

Barbara Vujanović

Izložba Prostor/vrijeme/autor može se razgledati u Francuskom paviljonu do 10. ožujka.

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...