Banana Split na jarunskoj nudističkoj plaži

Izgubio sam zadnjeg prijatelja iz svoje novinarske branše, posvađao sam se s Denisom Derkom iz “Večernjaka”, nešto bezveze, oko porcije ćevapa na ljetnom domjenku u Ministarstvu kulture. Ljudi danas lako pucaju. Ma, jebi ga…

Nudistička plaža na Jarunu učinila mi se kao jedina oaza gdje bih mogao osjetiti ljudsku bliskost, steći neko novo prijateljstvo… Možda čak malo dublje osjetiti ovo naše postojanje… Pa nismo valjda samo tu da bismo pisali krepiloidne članke. Mora postojati nešto više. Želio bih na toj nudističkoj plaži upoznat neku voditeljicu rejkija, bivšu šezdesetosmašicu, s kojom ću u sumrak meditirati na osamljenim jarunskim plažama. I da me ona počne opskrbljivat novom, duhovnom literaturom kojom ću sprat sa sebe ova besplodna govna pojedena sa trake takozvane domaće prozne produkcije koju sam kao novinar kulture dužan pratiti.

Nisam mogao čekati vikend. Već sam u četvrtak otperjao na nudističku, ovaj put na rolama. Vožnja biciklom postala mi je prepenzionerska.

Na plaži sam zateko jedan mladi par. On je imao kao neke dredlokse. A njegova djevojka imala je oko vrata ogrlicu sačinjenu od ljuski pistača. Ne moram ni navoditi da su oboje bili potpuno nagi, kao u rajskom vrtu. Osim njih, na plažio je bio samo još neki djedica. Ležao je raskrečen prema suncu. Možda je radio neki sangejzing za svoje smežurano umrtvljeno spolovilo koje me podsjećalo na tek izleglog, ćurlastog goluba kojem je raspuštena majka grlica prestala donosositi hranu u nabrzinu sklepano gnijezdo na nečijem balkonu.

Ovaj put sam se bez problema skinuo i golom zadnjicom zalegao na vrelo kamenje. Opet sam zaboravio ručnik.

Raširio sam i ja noge kao onaj djedica. Osjetio sam kako me sunčeve zrake griju direktno po spolovilu, mošnjama. Nije bio loš osjećaj. Preplavila me neka toplina po čitavom tijelu, naglo sam osjetio da bih mogao voljeti ljude, svakog ponaosob. Čvrsto sam odlučio da ću se ispričati Derku oko onog s ćevapima. Ljubav, ljubav, samo ljubav i praštanje.

Dok samo tako u sebi donosio odluke pozitivnije od poruka na motivacijskim karticama Brune Šimleše, onaj mladić s dredovima je ustao, i s nezapaljenom cigaretom u ustima, poput noja dokoračao do mene.

– Stari, imaš vatre? – obratio mi se nekom ugodnom bliskošću, kao da mi želi biti brat.

– Imam, imam, evo sad ću… – nabrijano sam počeo tražit palidrvca po džepovima svojih nemarno odbačenih kratkih traper hlača kojima sam i u ovoj donekle poodmakloj dobi označavao svoju vjernost takozvanoj “prozi u trapericama”.

Napokon sam pronašao šibice. I dok sam ih ustreptalo podizao prema mladiću koji je golih muda stajao iznad mene, slučajno sam mu zaglavcima okrznuo vršak surlastog spolovila koje mu se protezalo duboko niz muda, kao impozantni plitvički slap.

Sav sam se zajapurio, zacrvenio zbog toga… Na ruci mi je ostao osjećaj kao da sam dotaknuo gušterovu glavu.

– Ma, nema beda, stari… – osmjehnuo mi se mladić, potpuno opušten, potpuno srođen s raslinjem i ostalim plodovima prirode oko nas.

Pripalio je cigaretu, zahvalio i krenuo natrag prema svojoj djevojci.

– Ej… – zagraknuo sam.

Okrenuo se.

– Ja sam… novinar…. – počeo sam petljati. – Pišem o čitanju na plažama, što ljudi čitaju tu na plažama… Vidim da tvoja cura ima tamo neku knjigu pored ručnika… Jel mi možeš samo reći koja je to knjiga, naslov i autora.

– Nemaš frke – dobrohotno je odvratio.

Otišao je do svoje djevojke koja je knjavala na ručniku kao krepana mačka, podigao knjigu i vratio se do mene.

– Knjigu je napisla Željana Giljanović – izreferirao mi je. – Naslov: “Banana Split”.

– Tenks – zahvalio sam mu na mladenačkom engleskom.

– Šta god trebaš, samo reci… Imamo super kruške, poslala nam je mater od moje cure, iz Makarske…

Dovoljna mi je ta Banana Split koju si mi maloprije zamalo tutnuo u ruke, pomislio sam, ne bez ironije.

Željko Špoljar

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...