Balzac: Neprirodan, izvještačen i tako stvaran

Kao što je primijetio Alain u jednoj od najboljih knjiga ikad napisanih o Balzacu (En lisant Balzac, 1935.), u Balzaca psihologiju u potpunosti zamjenjuje fiziologija.  Činjenica je da od početka do kraja njegova ulančanog Romana ne nalazimo ni traga suptilnim psihološkim zamršajima što će obilježiti dobar dio francuske, a onda i svake druge književnosti, osobito nakon Flauberta.

Psihološki gledano, Balzacovi likovi su nepodnošljivo pretjerani, tipizirani, plitki i “papirnati”. Njihov “unutarnji život” potpuno je uvjetovan “vanjskim zbivanjima”, podvrgnut je strogim “fizikalnim” zakonima Društva: oni su, kao što se često tvrdilo, više žanrovske figure preuzete iz commedia dell’arte nego autonomni likovi iz “stvarnoga života”. I tu gotovo da nema iznimke, čitava karakterizacija povodi se za tom sapetom i neumoljivom logikom. Čisto unutarnji, bovarijevski život likova, odvojen od njihova vanjskog života, usmjeren na intimni detalj i neovisan o svekolikoj šarenoj, kaleidoskopskoj stvarnosti vanjskoga svijeta nešto je posve strano, dapače neprijateljsko balzakovskom univerzumu.

Doista, kod Balzaca se katkada može činiti da uopće nema unutarnjeg, da sve je “vani”. Njegovi opisi kao da teže posve iscrpiti svoju materiju, zasititi svako unutarnje, sve ono što je praznina i potencija, aktualnošću Izvanjskoga, dohvatljivoga, pred-očivoga. Ima u tome i neke djetinjaste i oblaporne radoznalosti, što poput ognja guta svoj objekt, a ima i uvjetovanosti vremenom i njegovim “duhom”.

No u isti mah sve to ima i mnogo dublji i važniji, a i jednostavniji razlog. Kod Balzaca, naime, kao i kod svakog velikog umjetnika pripovijedanja, stroga razlika između unutarnjeg i vanjskog uopće još nije uspostavljena: unutarnje se neposredno očituje u vanjskome, vanjsko je spontani izraz unutarnjeg. Svako istinsko pripovijedanje kreće se na toj granici, i nikad ne prevaguje na jednu ili drugu stranu.

Balzacovi likovi, drugim riječima, doista jesu ono što jesu, njihova se bit neposredno očituje u njihovoj egzistenciji, a višeslojni, nikada posve racionalno dokučivi odnosi i zapleti što ih oni organskistvaraju među sobom odvijaju se i ulančavaju logikom koja je logika sâmog čovjekova bivanja-u-svijetu. To je ona “religija površinskog”, nepokolebljiva vjera u pojavno koja odlikuje svakog pravog romanopisca, i na koju se često misli kad se govori o “realizmu”.

Pravi romanopisac odviše je privržen vidljivome, opažajnome, da bi se upuštao u mračne i maglovite dubine psihologije. On je čvrsto ukopan u ovoj, jednokratnoj, neponovljivoj, suludo promjenljivoj, hibridnoj i mnogovidnoj stvarnosti koja se ne može uhvatiti, nikojim tehničkim postupkom, ma koliko usavršen on bio, ni za glavu ni za rep. To je među ostalim i ono na čemu se temelji bitna, duboka i već mnogo puta zapažena srodnost između njega i filmskog umjetnika. I ovaj se, kao jedini njegov nasljednik u doba sveopće dominacije slike (režiser kao “pisac slikom”) principijelno kloni psihološkog pristupa, težeći neposrednom i nekauzalnom dodiru sa stvarnim.I u mjeri u kojoj ostaje vjeran tom romanesknom “realizmu”, ostaje filmskim a ne dramskim umjetnikom.

No, drugi i komplementarni pol ovome, drugo negativno obilježje “balzakovskog” jest potpuni nedostatak naturalizma u suvremenom, post-zolijanskom smislu riječi. (Iako je i pridjev “zolijanski” karikaturalan i zahtijevao bi podrobniju analizu). Posrijedi nije samo oprečnost nego i komplementarnost jer naturalizam i psihologizam su, pa i samo iz historijskog očišta gledano, korelati, ili lice i naličje iste medalje. Kod Balzaca je to vjerojatno jasnije nego kod bilo koga drugog, jer kod njega obje tendencije, u najvećoj mjeri prisutne, jednako eklatantno padaju u vodu.

Čak i kad se trsi biti “prirodan” i opisati, nepristrano i objektivno, stanje stvari “kakvo jest”, u krajnje “romantičnom pokušaju da bude realističan” (Chesterton à propos Dickensova Davida Copperfielda), a takvih slučajeva nažalost ima popriličan broj, Balzac tragično promašuje. Uvijek se nađe neki lik koji je u toj mjeri, kako je kazao Baudelaire, “nabijen voljom do zuba” te jednostavno tjera objektivnu stvarnost, svedenu na banalnost do točke iščezavanja, na uzmak. (Na primjer, slučaj pukovnika Chaberta, gdje svi drugi likovi, uključujući Dervillea i uključujući gospođu Ferraud, postaju radikalno sporedni, zasjenjeni impozantnom Stvarnošću pukovnikove nevjerojatne osobe. Chabertov s psihološkog i naturalističkog stajališta “neautentični” karakter i situacija tijekom pripovijesti postaju jedinom vjerodostojnom stvarnošću).

Da, Balzac jest potpuno neprirodan i izvještačen – jer ljudska je stvarnost posve neprirodna i izvještačena. Da, Balzac je pun klišeja – jer ljudska je stvarnost puna klišeja. Da, Balzac je preopširan i neuvjerljiv – jer ljudska je stvarnost nevjerojatnija od bilo koje fantastike, i puna nevjerojatnih pojedinosti koje su sve vrlo značajne i sadrže mnoštvo potencijalnih smislova. Da, Balzac je vulgaran jer ljudska je stvarnost onakva kakva je. Njega naime zanima samoljudska stvarnost, i za njega sve što nije ili ne može potpasti pod tu stvarnost kao njen jedinstveni vid ne može biti drugo doli patvorina, mrtva shema, isprazna tlapnja. Kao što je i sam objasnio u svome Predgovoru (Avant-propos) Komediji iz 1842., za njega je odnos između Društva i Prirode, dvije velike stvaralačke sile čije ime svjesno i znakovito ustrajava pisati s velikim početnim slovom, strogo analogan. To znači da između Društva i Prirode postoji strogi suodnos. U Komediji se Društvo razmatra kao Priroda i, ukoliko slučaj to zahtijeva, Priroda kao Društvo.

Metafizička robusnost toga balzakovskog realizma je velikodušna, i bitno katolička: on želi obuhvatiti sve aspekte, sve pojedinačno povezati sa svime općim u živoj i  cjelini – gdje će se opće doista očitovati kao pojedinačno, u punini svoje konkretnosti – a to se najizrazitije pokazuje u njegovoj osobitoj topologiji i njegovu općenitome pristupu prostoru. Društvo sa svojom poviješću kod Balzaca se “kozmizira” – zauzima mjesto kozmosa – ali naličje i ujedno posljedica te kozmizacije je da se priroda u najvećoj mjeri humanizira. Prostor je uvijek i prostor-vrijeme, prostor natopljen poviješću. Tu nema idealizirane “čiste prirode” romantikâ, i barem u tome pogledu Balzac im ne pripada.

U “pastoralnim” pripovijestima kojih je vrhunac Ljiljan u dolini, ta humanizacija i temporalizacija prirode vjerojatno je najeksplicitnija – priroda je u njima kao ugušena ljudskim strastima. No te pripovijesti i u najvećoj mjeri otkrivaju Balzacov specifičan odnos – koji tvori, ako se tako može reći, ritmičku potku cjelokupna njegova djela – između provincije i Pariza. Iako je, kako razložno zamjećuje Julien Gracq, Pariz za njega “nešto poput sablažnjivoga kancerogenog implantata u slabo prokrvljenom tkivu ruralne Francuske“, njega se ni u kom slučaju ne da, kao što Gracq pretpostavlja, “ostaviti postrani”, jer taj je implantat u konačnici i srce, ma koliko vještačko bilo, koje prokrvljuje to tkivo. Dapače, moguće je reći da za Balzaca provincija u određenom, ali ključnom pogledu postoji samo u odnosu prema Parizu.

Ali u tome se viđenju upravo odražava Balzacov provincijalizam. Jer odista je riječ o provincijalizmu, sa svime što on uključuje: sentimentalizmom skorojevića, skučenim i reakcionarnim pogledima, obuzetošću modom i urbanim trendovima, pabirčenjem znanja i neobuzdanim interesom za egzotično, ponekad kompleksom manje ili veće vrijednosti itd. Ukratko, Balzacov odnos prema Gradu je posve neurban, a vrlo često i antiurban – to je tipični odnos turenskog dotepenca. No bitno je da se u tome odnosu ogleda čitav jedan temeljni Projekt, čitava jedna “filozofija” koja baca svjetlo i na piščev život i na njegovo stvaralaštvo, a ponajprije na njihovo besprimjerno jedinstvo.

Marko-Marija Gregorić

*Esej o Honoré de Balzacu dio je publicističke knjige prevoditelja Marka-Marije Gregorića koja će pod naslovom “Riječi, pod nosom/Ogledi o metafizičkom značenju prevođenja” uskoro biti objavljena u izdanju Sandorfa.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More