Je li Orašar sinonim za uzlet hrvatske kulture?

Balet Orašar jedno je od najizvođenijih djela Petra Iljiča Čajkovskog. Napisao ga je na zahtjev Ivana Vsevolozhskog, upravitelja Marijinskog kazališta u Sankt-Peterburgu, kojeg je oduševila priča  E. T. A. Hoffmana Orašar i kralj miševa pa je odlučio pretočiti je u balet. Čajkovskom se nije pretjerano svidjela ta ideja, svjedoče protagonisti tog vremena, te je, navodno, do smrti smatrao kako mu je to najlošije djelo. Unatoč tomu, Orašar, praizveden u prosincu 1892. godine, ubrzo je dosegao iznimnu popularnost.

Izložba Orašar u Muzeju za umjetnost i obrt, 2016.

Dvije godine nakon praizvedbe, i više od 1800 kilometra dalje, zagrebački HNK preuzima Stjepan Miletić koji je u četiri sezone, koliko je bio na intendantskom mjestu, ostavio neizbrisiv trag, a važan nam je i za ovu priču.

No vratimo se u 21. stoljeće. Drugog studenog 2017., točno u deset sati započela je prodaja karata za baletnu predstavu Orašar u zagrebačkom HNK. Stotine ljudi okupirali su Trg Republike Hrvatske. Takvi nepregledni redovi za kupnju karata viđeni su posljednji put, kaže intendatica Vrgoč, možda jedino u vrijeme spomenutog Miletića. Nezapamćenu gužvu ispred HNK i redove preko cijelog Trga prenijeli su svi mediji uz napise kako kultura kod nas, ipak, nije mrtva. No znači li to doista navedeno?

Posljednje premijerno uprizorenje Orašara u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, napravljeno je 2011. godine u koreografiji Dereka Deanea i otad je, svake sezone, uglavnom rasprodan, no karte nisu nestajale uz cjelodnevno čekanje u redu, prvog dana prodaje. Pa što se promijenilo?

2.11. puštene su u prodaju karte za balet Orašar. Fotografija: Jutarnji.hr

Popularni lifestyle portali već su lani počeli s člancima o tome kako je gledanje baleta Orašar adventski imperativ, društvene mreže bile su prepune objava iz HNK-a s hashtagom #orašar, tako da je preko noći ovaj balet postao društveno IT događanje. Vrlo zanimljiva izložba o ovom baletu 2016. godine u Muzeju za umjetnost i obrt, također, je učinila da medijski Orašar postane još vidljiviji.

Svi se slažemo oko toga koliko je lijepo vidjeti, za promjenu, redove za nešto kulturno. Mnogo ljepše od redova, recimo, za kupnju iPhone-a. No problem je što, zapravo, i jedan i drugi red imaju jednako ishodište. Pomodarstvo. A je li poanta kulture hešteganje na društvenim mrežama? I to s onih istih ajfonova za koje se, također, čekalo u redovima, zbog mode i nekakvog prestiža? Gubi li tu kultura svoj smisao, onaj humanistički predznak oplemenjivanja? Sigurno da da. Je li to dobro ili ne? To pitanje ostaje u zraku.

Glorifikacija redova ispred HNK, koliko god oni bili znak interesa za kulturu,  jednako je tako i odraz nekih pojava koje se baš ne mogu staviti u istu rečenicu s tom istom visokom kulturom. O tome kako je kulturu posve preplavio kapitalizam, među ostalima, govori i jedan od najznačajnijih teoretičara i kritičara književnosti Terry Eagleton, a ovo je primjer upravo toga. Kad smo kod kapitalizma, zanimljiva je u tom kontekstu još jedna pojava. Prodaja karata počela je u deset sati, u četvrtak, te su time odmah u neravnopravni položaj stavljeni svi oni (nadam se da ipak govorim o većini) koji teško da imaju vremena usred radnog dana provesti više od tri sata čekajući u redu. I na taj način, oni koji rade, ukoliko nisu mogli dobiti slobodan radni dan, ostali bez karata. To, doista, jest kao nekada, u vrijeme Miletića, suvremenika Čajkovskoga, kada, dakako, nije bilo čuda moderne tehnologije poput internetske prodaje ulaznica, koja bi omogućila ravnopravan položaj onih koji rade i onih koji imaju privlegij ne raditi, a imati novac ili bez većeg problema izostati nekoliko sati s radnog mjesta jednog uobičajenog četvrtka. Jer očito je mala to žrtva za kulturu.

Maruša Stamać

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More