Balet ‘Opasne veze’ na Dubrovačkim ljetnim igrama

Opasne veze
Posljednju premijeru jubilarnih 65. dubrovačkih ljetnih igara, balet “Opasne veze” na Boškovićevoj poljani, koreografskog dvojca Valentine Turcu i Lea Mujića, publika je očekivala s nestrpljenjem i nagradila dugim pljeskom.

Uz Manon Lescaut Abbéa Prévosta, La Nouvelle Héloïse Jean-Jacquesa Rousseaua i Adolphe Benjamina Constanta, epistolarni roman Les Liaisons dangereuses, Opasne veze Pierrea Choderlosa de Laclosa, objavljen 1782. godine, jedan je od ponajboljih francuskih neoklasicističkih romana. Inspirirao je brojne izvedbene umjetnike, a danas je najpoznatiji po filmskoj adaptaciji iz 1988. godine, nastaloj po drami Christophera Hamptona, u režiji Stephena Frearsa, s Johnom Malkovicem kao vikontom Valmontom i Glenn Close kao markizom Merteuil. Od 18. stoljeća do danas nizale su se brojne dramske, operne, filmske, televizijske, radijske i baletne interpretacije ovoga djela. Neke su polazile od samoga izvornika, a neke su se oslanjale na dramatizacije. Koliko je poznato, prvi koji je riječ zamijenio pokretom i postavio balet inspiriran Opasnim vezama bio je engleski koreograf Anthony Tudor. Njegov balet Vitez lutalica (engleski Knight Errant), premijerno izveden u Manchesterskoj opernoj kući u studenome 1968. godine bazirao se na 79. i 85. pismu iz romana, a kao glazbenu podlogu koristio je glazbu Richarda Straussa. Inspiriran filmskom adaptacijom, kanadski koreograf David Nixon idejom prebacivanja Opasnih veza u istoimeni balet bavio se od 1990. godine, kada ih je u Berlinu postavio kao kratki program u kazalištu Hebbel. Šest godina kasnije, 1996. godine, Opasne veze postale su njegov prvi cjelovečernji balet. Glazbu njegovog baleta čini izbor skladbi Antonija Vivaldija. Nixonove Opasne veze doživjele su niz uprizorenja, uključujući onu u BalletMetu u New Yorku 2010. godine.

Pet godina ranije, u siječnju 2005. godine u dvorani Yopoto Kan-I Hoken u Tokiju premijerno su izvedene Opasne veze engleskog koreografa Adama Coopera, koji je ujedno i tumačio ulogu vikonta. Cooper se nije odlučio koristiti već napisanu glazbu, nego je svoj balet kreirao u suradnji s engleskim skladateljem Philipom Feeneyjem. Za razliku od dotadašnjih produkcija, ovaj balet u dva čina imao je svoju originalnu glazbu s orkestracijom za flautu, klarinet ili saksofon, gudače i klavijature te unaprijed snimljenim suvremenim zvučnim efektima. Uz druga svjetska uprizorenja baletnih i općenito plesnih Opasnih veza, 2006. godine one su se proširile i slavenskom baletnom scenom. Poljski koreograf Krzysztof Pastor, trenutni ravnatelj Poljskog nacionalnog baleta, za Łotewski nacionalni balet u Rigi koreografirao je svoju verziju Opasnih veza (poljski Niebezpieczne związki) za koju je glazbu skladao latvijski skladatelj Arturs Maskats. Postavio ga je i 2010. u kazalištu Wielki u Poznanu te 2011. u Narodnom kazalištu u Brnu.

Dubrovačke ljetne igre sa svojim koproducentima Festivalom Ljubljana i Slovenskim narodnim kazalištem u Mariboru pridružile su se nizu kazališnih kuća i festivala na čijem se repertoaru našao balet Opasne veze. Koreografiju, režiju i izbor glazbe ove baletne verzije potpisalo je dvoje slovenskih koreografa, Valentina Turcu i Leo Mujić. Pri kreiranju svog baletnog libreta i ovaj koreografski tandem posegnuo je za postojećom dramatizacijom, iako je u ovom slučaju više riječ o autorskom komadu, koji je samo posudio protagoniste iz romana. Spojili su tako Opasne veze s kratkom, ali iznimno složenom egzistencijalističkom dramom Kvartet (njemački Quartett) njemačkoga postmodernog dramatičara Heinera Müllera iz 1980. godine. Müllerova se radnja počinje odvijati u neoklasicističkom predrevolucijskom dekadentnom salonu, a završava u bunkeru nakon Trećeg svjetskog rata. 400 stranica romana Müller je skratio na svega 12 stranica razgovora između markize i vikonta, koje nagon manipuliranja vodi ka propasti. Njihov pas de deux je redatelj Robert Wilson 2006. u kazalištu Odéon u Parizu pretočio u 90 minutnu predstavu. U ovom baletu ipak radnja slijedi roman više nego Müllerovu dramu, koja je tandemu i njihovim suradnicima sigurno poslužila kao inspiracija. Oni ipak nisu otišli u bunker nakon Trećeg svjetskog rata, već vrijeme koje su donijeli na pozornici odiše suvremenošću, iako s jakim naznakama prošlih vremena, ponajprije u izboru glazbe.

Okosnicu glazbe ovog jednosatnog baleta, koja se pušta sa snimke, čine djela poznatih baroknih skladatelja Georga Friedricha Händela (1685.-1759.), Johanna Sebastiana Bacha (1685.-1750.), Antonija Vivaldija (1678.-1741.), Henryja Purcella (1659. -1695.), Tomasa Antonija Vitalija (March 7, 1663 – May 9, 1745) i drugih. S izborom glazbe napravili su zanimljivu baroknu playlistu. Likove ljubavnog trokuta interpretira troje odličnih baletnih solista, Anton Bogov kao vikont Valmont, Jelena Lečić kao markiza Merteuil te Catarina de Meneses kao gospođa Tourvel, a njihovoj ljubavnoj igri pridružuju se i Matjaž Marin kao Danceny te Tijuana Križman Hudernik kao Cecile te ostali članovi baleta Slovenskoga narodnoga kazališta u Mariboru.

Kostimi Alana Hranitelja fantastičan su spoj između suvremene visoke mode, pogotovo u ženskom kostimu, s elementima stilskog kostima. Oni su posebno vidljivi kod muških kostima te na ornamentima utkanim na ženski kostim, prvenstveno crno-ciklama haljinu koju markiza ima na kraju predstave. Kostimski na početku usuglašeni crni vikont i markiza razlikuju se od ostatka podjele koja nije lišena boje. Markiza i vikont se na kraju i kostimski razilaze te na sceni dominanta postaje ciklama, koja postupno kroz predstavu osvaja markizinin kostim.

Iznimno funkcionalnu scenografiju Ivana Kirinčića čine četiri bež izdužene sjedalice (francuski la chaise longue), konstrukcija od bijelih prozračnih zavjesa te bogati zlatni luster na sredini pozornice. Same sjedalice nalik su četverosjedima, odnosno predimenzioniranim varijacijama viktorijanske izdužene sjedalice dvostrukog naslona (engleski Victorian double ended chaise longue) te meridijana (francuski la méridienne). S obzirom da se jedan od dva naslona, onaj niži, ovih izduženih sjedalica može maknuti, može se pretpostaviti da se radi upravo o predimenzioniranim meridijanima. Izbor takve izdužene sjedalice kao dominantnog scenskog elementa iznimno je pogođeno jer je ta budoarska sjedalica nalik ležaljci namijenjena za popodnevni odmor, kada je sunce blizu meridijana, bila iznimno popularna u Laclosovom vremenu. No scenski puno važnije od toga je funkcionalnog tih četiriju sjedalice kao glavnog scenografskog elementa. Pomoću njih se tvore razni prostori, od salona do spavaće sobe i na kraju napuštenog prostora ili grobnice, zavisi o gledateljevoj interpretaciji. Ostavljeno je na gledatelju da interpretira i sam kraj kada markiza ruši bijelu zavjesu koja dijeli pozornicu od pročelja barokne crkve sv. Ignacija dovršene 1725. godine. Kako se srušio njezin privatni svijet ona rušeći scenografiju ruši i svijet salona te je gledatelj ostavljen da promatra zaključana crkvena vrata.

Nakon premijere 20. kolovoza i još triju izvedbi na Dubrovačkim ljetnim igrama život ovoga baleta nastavlja se na Festivalu Ljubljana. Od 7. studenog bit će na repertoaru Slovenskoga narodnoga kazališta u Mariboru, a šteta bi bila kada se ovaj balet ne bi našao i na repertoaru 66. dubrovačkih ljetnih igara.

Frana Marija Vranković

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More