Badovinac podvio rep na gaži u Jablanovu

Pjesnik Aleksandar Vinko Hut Kono zamolio me da se nađemo u kafiću «Princ student» u Savskoj. Našli smo se.

Aleksandar je pio nekakav kakaovac boje govna. Bio je zabrinut za Srđana Sandića.

–         On stalno tulumari, vraća se doma u zoru izmožden kao mačak u vrijeme parenja. Bojim se da će mu uskoro popustiti živci, ispalit će kao Britney Spears. Već je počeo nagoviještati da si na Novu godinu misli do kože izbrijati glavu… – Aleksandar je natmurenog izraza lica obliznuo tamnosmeđi trag kakaovca koji mu je ostao iznad gornje, naškubljene usne.

–         Šta ću mu ja, svako je svoga tela gospodar, kak bi rekel Majdak – otpovrnuo sam, ispivši do kraja štrukani pelinkovac.

–         Ali to se tiče i nas. Ako se Sandić ne skulira i uskoro ne napiše suvisao, koncizan roman o hrvatskom gej buntovništvu, onda čitava naša generacija nema što tražiti u književnosti. Potonut ćemo prije nego su potonuli oni «Eventualisti». Sandić bi što prije morao napisati neku hrvatsku inačicu Capoteovog romana «Doručak kod Tiffanyja».

–         Fakat, on bi mogao napisati «Zornjak kod Luke Nižetića». To bi se čitalo – rekao sam. – Ne znam, Aleksandar… Ja sam isto u kurcu, ja ga ne mogu disciplinirat. Neka pokuša Snježana Banović, ona mi djeluje kao autoritativna, organizirana osoba… Štulić u vrijeme Novog vala bez nje ne bi uspio dati niti jedan suvisao intervju «Poletu».

–         Da, naći ću se i s njom, imaš pravo… – zamišljeno će Aleksandar.

A onda je dodao turobnim glasom:

–   Čemu se zavaravati… Što god da poduzmemo, ova Hrvatska je teška žabokrečina. Nema u njoj mjesta za nas kreativce… osim ako nisi faking Bruketa i Žinić. Trebao bih više sve odjebat, preselit u Fukušimu i tamo, kao David Bowie posvojit nekog malog Japanca. Želio bih mu biti i mama i tata, nešto kao dvospolna božica Kali.

– A ja bih trebao otić na Brucošijadu na Filozofskom. Svira TBF. Bit će cuge, vjerojatno i droge.

– Sretno ti bilo. Završit ćeš ko i Sandić. Izlažete svoju kožu, ten, jetru na žrtvenik neprospavanih noći, ali to ne znači da ćete postati dobri pisci, kritičari. Tin Ujević je nakon pijanki čitave dane provodio u Nacionalnoj biblioteci, a vas dvojica se mamurni i usmrđenih muda neinventivno po čitave sate razvlačite po postelji…

– Jel ti to meni nešto insinuiraš?

Na Filozofski sam došao kad je TBF već žestoko prašio. Gledao sam ima li koga poznatog, gdje su Stojka, blitvarka Franka? Spazio sam profesore Krešimira Bagića i Krešmira Mićanovića. Pili su coca-colu i cupkali na mjestu. Pogled na njih me ozlovoljio. I te dvije podrtine imale su nekad neke svoje književne snove kao Hut, Sandić i ja. Bagić je objavio pun kurac zbirki pjesama, Mićanović se pak okušao u prozi, u MD nakladi ukoričio je zbirke priča intrigantnih naslova «Vrtlar» i «Dok prelazim asfalt». A sad tu čmrlje na nekakvoj idiotskoj brucošijadi, nitko ih ne jebe ni pol posto, i sutra ponovo moraju mudoklatnim, nezainteresiranim studentima predavati stilistiku i gramatiku.

Stojku i Franku uspio sam pronaći tek nakon koncerta. Sjedile su u separeu s ekipom iz TBF-a. Franka je očito bila na per tu sa splitskim reperima. Ti Blitvari su ko neka Cosa nostra. Kad se iz svog kamenjara doklataraju u Zagreb, vežu se jedni za druge kao prljavština u pupku. Tako je isto moj stari tvrdio za Srbe u Hrvatskoj.

Stojka je sjedila uz punašnog repera Badovinca; imao je sličnu frizuru kao ja kad se ne bih nagelirao. Nije me ni pogledala kad sam im se javio. Srećom, Franka je, potkresana pelinkovcima, bila dobro raspoložena pa me pozvala da sjednem s njima. Taman je u separeu bilo mjesta za još jednoga. Zgurao sam se uz repera Sašu Antića. Jako je vonjao po znoju; valjda nakon koncerta uopće nije presvukao majicu. Upravo je društvu repovao stihove koje je u maniri nadrealističkog, automatskog pisanja, na licu mjesta smišljao za njihov deseti ili petnaesti album po redu. Ovako su nekako išli:

 

Ponoćni Split, ulice pune su škovacine

Više ne mogu ni pit zagađenu vodu iz špine

Kerum i dalje nerazgradive kese šiba

Ne želim bit njegova pokusna riba

 

Ref: Split je posta akvarij stida

 Ća se za ovo borija moj partizan dida!?

 –         A, jel dobro ekipa? – zadovoljno će Saša. – Album bi nam se moga zvati po toj stvari, «Akvarij stida».

–         Dobar, Sale, daj pet. – Badovinac je ispružio tusti dlan prema njemu.

A onda je ponovo ušao u neku priču sa Stojkom koja ga je gledala kao što bi Hut Kono gledao Bowieja. Badovinac joj je prilično glasno govorio kako je u djetinjstvu po Splitu trpio poniženja zbog svoje pretilosti.

– Vikali su za mnom, ej mali, dođi, Makedonac ima za tebe posebni sladoled od čvaraka… Tamo kod nas u Splitu ljudi baš imaju grube šale.

Šporki grad, šporki jezici/sidin kod Peristila na stepenici/ jedem picu/ ovdje od poruga ne štede ni dicu… – odrepao je na to Saša Antić.

Badovinac mu je pružio pet.

–         Baš mi je super što o tome govoriš bez ikakvog kompleksa – zacvrkutala je Stojka. – Ja se nekih svojih kompleksa iz djetinjstva ni dan danas nisam riješila.

Sigurno zbog tog stršećeg, prednjeg zuba. U osnovnoj su te zvali Ajkula. Ili Ralje, mislio sam u sebi pakosno. Bio sam povrijeđen što me još do sad nije ni pogledala, nego je samo zastakljenog pogleda zurila u Badovinca kao neka jadna petnaestogodišnja groupie iz Svetog Ivana Zeline.

–         Ma, ča govoriš, kakve bi tako lipa cura ka ti mogla imat komplekse – gotovo će joj tepajući Badovinac.

Stojka je ispila neko žestoko piće iz čaše pred sobom i priznala pred svima u separeu da na nogama ima dva spojena prsta, srednji i onaj do palca.

–         Kako spojeni? Lipilom? – začudio se Saša Antić.

Stojka je objasnila sa su spojeni kožom i da je isto tako spojene prste imala neka Zadranka iz «Big Brothera».

–         Zbog tog su me na tjelesnom zvali Alien, Žaba, Čudnovati prstaš… A na moru su me zafrkavali da zbog tih plivaćih kožica plivam brže i od Veljka Rogošića. Zato sam često na plaži bila u tenisicama od kojih bi me se na ljetnoj sparini brzo usmrdile noge…

–         Mater rida, pop se krsti/rodilo se dite spojenih prsti – odrepao je Antić u crkvenjačkom ritmu.

–         Ali nedavno sam se utješila kad sam saznala da i pjesnik Marko Pogačar ima spojene prste. Otvoreno je to napisao u rubrici «Izazvane epistole» u časopisu «Poezija». To bi onda moglo značiti da su spojeni prsti znak neke pjesničke genijalnosti. Možda smo Pogačar i ja potomci nekog drevnog, izumrlog naroda… Možda su Atlantiđani imali spojene prste – supijanim se glasom pokušala našaliti Stojka.

Postalo mi je jebeno neugodno zbog nje, to kako se samoponižava pred tim krepiloidnim Blitvarima samo da bi se umilila tibijefovcu Badovincu, pokazujući mu kako ih spajaju čvrste spone davnih i sadašnjih kompleksa. Odurno. Malo više samopoštovanja, Stojka! Ispadaš tu pred njima teški spojenoprstaški vodozemac natopljen alkoholom, malo je falilo da joj skrešem u lice, kao što sam Sandiću na Interliberu u vezi masne kose.

Nisam to više mogao gledat ni slušat. Pokupio sam se do šanka, bez riječi. Ubrzo je za mnom doklaparala nabrijana Blitvarka Franka. Naručila si je štrukani pelinkovac i na uho mi kao konspirativno šapnula kako je Stojka zbog mene izludila zbog ljubomore.

–         Onaj šporki Čadež je ispriča Lasiću, a Lasić nami da si se u Vili Arko povata s nekom ribom iz Beograda… Da si, stari, vidija Stojku kad je to čula… Problidila je ka kreč.

Jesem ti miša!, uskliknuo sam u sebi.

–         Ko bi reka da si ti takav… ševac – vrckavo će Franka.

Sad me obuzeo osjećaj da me i ona želi povaliti, kao Štulić onu Mirnu u pjesmi «Mirna, želim da te okrenem». Naglo sam postao kralj brucošijade. Pijana Blitvarka napalila se na punokrvnog Slavonca koji je u stanju zadovoljiti i vrelu, srpsku krv… Ko zna kakav to dugokalibarski revolver krije u svojim studentskim «Rašica» gaćama. Dok sam tako u mislima uzvisivao svoju muškost, Franka se s punom čašom vratila u separe. Na drugoj strani šanka spazio sam onog dilera sa Šolte kojeg sam prošli petak upoznao u KSET-u. Pomaknuo sam se do njega. Bio je mrzovoljan.

–         Studentska bijeda – procijedio je. – Nemaju više para ni za travu. Sad se valjda po domovima, kao u Matakovićevom crtiću, drogiraju vlastitim smrdljivim čarapama…

Dogovorili smo se da mi u zahodu odvoji za dve, tri lajne spida, a ja ću mu zauzvrat dati sve krvavice koje će mi stara poslat idući tjedan nakon svinjokolje. Sav se uzbudio na spomen nove pošiljke krvavica. Tamo na Šolti bio ih je vječno željan. Droge na sve strane, a krvavica nigdje, plaćale su se zlatom, žalio mi se prošli put u KSET-u.

U veceu Filozofskog pošmrkao sam dve lajne spida sa ravne plohe poklopca od zahodske daske. Šoltanski diler donkorleonovski me potapšao po ramenu i zaprijetio da će mi polomit ključne kosti ako mu do petka zaboravim isporučit krvavice.

Krenuo sam natrag prema separeu. Badovinca ću, osjećao sam, nadjebat intelektualno-reperskom spikom, sinonima i rimama koje će me, kao đakovačkog Eminema, sad uskoro počet pucat na spidu. A onda ću Stojku odvest kod sebe u Plitvičku i pružit joj toliko uzastopnih orgazama da će joj se od tekstonskog podrhtavnja tijela rastavit ti njezini spojeni prsti na nogama.

Kad sam se vratio u separe, Stojka je poluootvorenih usta spavala na mekom jastuku Badovinčevog trbuha, iz kuta usana slijevala joj se bala po njegovoj majici na kojoj je pisalo “Veslački klub Split”. Valjda je sve ovo bilo preveliko uzbuđenje za nju, pa se prepila. Badovinac je apatično žvakao krafnu, s koje je šećer padao po Stojki poput spida iz mog nosa.

Antić je Franki nabrijano objašnjavao da će promociju albuma «Akvarij stida» idućeg ljeta održati u klubu «Akvarijus». Svi dečki iz benda bit će kostimirani u radijacijom ozračene delfine.

–         Sale, ti si uvik bija vrhunska kreativa benda – afektirala je Franka.

Nisam znao kako da iskoristitim navalu energije koja me odjednom preplavila. Posudio sam od Antića kemijsku. Na polumokrom računu počeo sam ispisivati koncept za novi nastavak «Povratka u dolinu sunca»:

Dolina sunca – «TBF NA SVADBI»

Kristijan je uspio uvjeriti Evu da je ono između njega i lovočuvara Joje bio težak nesporazum. Organiziraju svadbu na livadi u Jablanovu. Kristijan odluči iznenaditi Evu tako što će na svadbu dovesti Evin omiljeni bend, splitski TBF. Tibijefovci dolaze u Jablanovo. Opća konsternacija. Badovinac i Antić repuju na svadbi. Dok pjeva pjesmu «Moj veseljko», Badovinac sa stejđa gleda prema lijepo odjevenom Kristijanu i pohotno paluca jezikom. Nakon svirke, kad su već svi mrtvi pijani, Badovinac i Kristijan povuku se u obližnji mračni šumarak i tamo se krenu žvalit. Tu sad nastaje akcija. Ubrzo ih netko osvijetli baterijom. To je lovočuvar Joja, s puškom na ramenu. Izvan sebe je od ljubomore. Urla na Kristijana, kako ga može varat s tom spodobom! Skida pušku s ramena. Uperuje cijev u splitskog repera koji je premire od straha. Badovinac se daje u mahnit bijeg. U trku, sa stola pokupi komad svadbene torte i bježi iz Jablanova. KRAJ.

Spremio sam papir u džep i s osjećajem trijumfa, gotovo osvetnički pogledao Badovinca koji je beživotno isturene donje usne dovršavao krafnu, meljajući je po ustima kao ljama.

 

Književna Groupie

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More