Veličanstveni izvor: Potvrda mladenačkog duha i sjaja pokreće svijet

“I don't wish to be the symbol of anything. I'm only myself.”

Uvod američke književnice Ayn Rand za dvadeset petu obljetnicu njezina romana Veličanstveni izvor (The Fountainhead) prenosimo iz Penguin Modern Classics (2007). Izvorno ga je objavio Bobbs-Merrill Company 1943. Za Arteist ga je preveo Luka Miličević, a priredila Anđela Vidović.

New York, svibanj 1968.

Mnogi su me pitali kako se osjećam zbog činjenice da se Veličanstveni izvor tiska već dvadeset pet godina. Ne mogu reći da imam ikakve posebne osjećaje, osim tihog zadovoljstva. Po tom pogledu, moje stajalište prema pisanju najbolje odražava izjava Victora Hugoa: ”Kad bi pisac pisao samo zbog sebe, morao bi slomiti svoju penkalu i baciti je.”

Neki pisci, među kojima sam i sama, ne žive, ne misle i ne pišu za određeni trenutak. Romani, u pravom smislu riječi, ne nastaju kako bi nestali za mjesec, godinu dana. To što većinu njih danas pišu u izdaju kao da su časopisi, da brzo izblijede, jedna je od najtužnijih značajki suvremene književnosti i jedan od najjasnijih optužnica prevladavajuće estetske filozofije: rigidnog novinarskog naturalizma koji je došao do kraja slijepe ulice u neartikuliranim, paničnim zvucima.

Dugovječnost je, uglavnom, ali ne i isključivo, počelo književne škole koja danas doslovno više ni ne postoji: romantizma. Nije ovo mjesto za raspravu o romantičkoj fikciji, pa bih samo željela istaknuti, da ostane zabilježeno, a i za one kolege studente koji to nisu imali priliku otkriti, romantizam je konceptualna umjetnička struja. Ona se ne bavi nasumičnim, svakodnevnim trivijalnostima, nego bezvremenskim, fundamentalnim, univerzalnim problemima i vrijednostima čovječanstva. On ne arhivira, ne fotografira; on stvara i projektira. On se ne bavi, Aristotelovim riječima, stvarima koje jesu, već stvarima kakve bi mogle biti i kakve bi trebale biti.

A za one koji svojem vremenu pridaju presudnu važnost, nadodat ću da, s obzirom na eru u kojoj živimo, nikad nije bilo razdoblja u kojem čovječanstvo nije toliko očajnički trebalo projekciju stvari kakve bi trebale biti.

Time ne želim implicirati da sam, dok sam pisala Veličanstveni izvor, znala da će ono biti u nakladi dvadeset pet godina. Nisam razmišljala ni o kojem određenom razdoblju. Znala sam samo da bi ta knjiga trebala zaživjeti. I jest.

Ali to što sam to znala prije više od dvadeset pet godina, i to dok je dvanaestero izdavača odbijalo Veličanstveni izvor, tvrdeći da je ”preintelektualan”, ”prekontroverzan” i kako se neće prodavati jer ne postoji publika za njega, to je bio teži dio njegove povijesti, to mi je zadavalo tegobe. Spominjem to zbog bilo kojeg drugog pisca, meni sličnoga, koji možda vodi istu bitku, kao podsjetnik da je ipak izvedivo.

Neću prepričavati priču o izdavanju Veličanstvenog izvora. No, bilo bi nemoguće razglabati o Veličanstvenom izvoru, kao i o bilo kojem dijelu njegove povijesti, a da ne spomenem čovjeka koji mi je omogućio da ga napišem: mog supruga, Franka O’Connora.

U Idealu, komadu koji smo napisali u mojima ranima tridesetima, heroina, filmska zvijezda, govori u moje ime kad kaže: ”Želim vidjeti stvarnu, živuću slavu koju koncipiram kao iluziju, i to za svoga vijeka. Želim da bude stvarna. Želim znati da negdje postoji netko tko to također želi. U protivnome, koja je svrha toga da to vidim, radim i izgaram za nemoguću viziju? I duh treba gorivo, i on može presušiti.”

Frank je bio to gorivo. On mi je pružao tu realnost osjećaja o životu iz kojega se izrodio Veličanstveni izvor i on mi je pomogao da je održavam tijekom svih tih dugih godina, kad oko nas nije bilo ničega osim sive pustinje ljudi i zbivanja koji nisu pobuđivali ništa osim prezira i gnušanja. Bit tê povezanosti između nas leži u činjenici da nitko od nas dvoje nikad nije niti htio, niti došao u kušnju zadovoljiti se ičime manjim od svijeta predstavljenoga u Veličanstvenom izvoru. Niti će tako ikad biti.

Ako u meni postoji i tračak naturalističkog pisca, kroničara koji svakodnevicu bilježi u romanima, on se očituje samo u mojem odnosu s Frankom. Primjerice, jedan od najupečatljivijih citata iz Veličanstvenog izvora dolazi na kraju drugog dijela, kad, odgovarajući na Tooheyevo pitanje: ”Zašto mi ne kažeš što misliš o meni?”, Roark odgovara: ”Ali ne razmišljam o tebi.” Ta je rečenica Frankov odgovor na drukčiji tip osobe, u donekle sličnom kontekstu. ”Ne bacaj biserje pred svinje”, jednom mi je rekao Frank, u vezi mojeg profesionalnog položaja. Tu sam izjavu dala Dominique na Roarkovu suđenju.

Nisam se često osjećala obeshrabrenom, a i kad jesam, taj bi osjećaj preko noći nestao. No, jedne sam večeri, dok sam još pisala Veličanstveni izvor, bila toliko ozlojeđena zbog toga što su stvari ”takve kakve jesu” da mi se činilo kako nikad neću smoći snage učiniti taj korak više prema ”stvarima kakve bi trebale biti”. Frank je te noći satima razgovarao sa mnom. Uvjerio me da ne možeš prepustiti svijet onima koje prezireš. Kad je završilo, moje je obeshrabrenosti nestalo i više se nikad nije vratila u tako intenzivnom obliku.

Bila sam protivnica prakse posvećivanja knjiga, smatrala sam da su one posvećene svakom čitatelju koji se dokaže dostojnim. No, te sam noći rekla Franku da ću Veličanstveni izvor posvetiti njemu jer ga je on spasio. A jedan od najsretnijih trenutaka doživjela sam vidjevši njegov izraz lica, kad se neke dvije godine kasnije jednog dana vratio kući i ugledao hladni, jasni, objektivni natpis na početku knjige: Franku O’Connoru.

Pitali su me jesam li se promijenila u proteklih dvadeset pet godina. Ne, ista sam kao što sam bila. Jesu li se moje misli promijenile? Ne, moja temeljna uvjerenja, moji pogledi na život i čovjeka nisu se promijenili otkad pamtim, ali moje razumijevanje njihove primjene je dublje, i po razmjeru i preciznosti. Kako danas gledam na Veličanstveni izvor? Jednako sam ponosna na njega kao i onog dana kad sam ga dovršila.

Je li Veličanstveni izvor napisano sa svrhom predstavljanja moje filozofije? Ovdje ću navesti citat iz Svrhe mojega pisanja, govora koji sam 1. listopada 1963. održala na koledžu Lewis & Clark: ”Ovo su motiv i svrha mojeg pisanja: projekcija idealnog čovjeka. Prikaz moralnog ideala kao mojeg krajnjeg književnog cilja, koji je sam po sebi cilj, a sve didaktičke, intelektualne i filozofske vrijednosti sadržane u romanu samo su sredstvo za ostvarivanje tog cilja.

Željela bih istaknuti ovo: moj cilj nije filozofijsko prosvjećivanje čitatelja. Moja svrha, glavni cilj i primarni motiv jest prikaz Howarda Roarka [ili junaka iz Atlas Shrugged] kao cilja samoga po sebi.

Pišem i zbog priče. Moj osnovni test za bilo koju priču jest: ”Bi li u stvarnom životu htjela upoznati ove likove i promatrati ove događaje? Je li ova priča iskustvo vrijedno posvećivanja tomu? Je li užitak u razmišljanju o ovim likovima cilj sam po sebi?”

Budući da je moj cilj prikaz idealnog čovjeka, morala sam odrediti i predstaviti uvjete koji omogućuju njegovo postojanje i koje njegovo postojanje zahtijeva. Čovjekov karakter produkt je njegovih premisa, stoga sam morala odrediti i predstaviti one vrste premisa i vrijednosti koje stvaraju karakter idealnog čovjeka i koje su motiv njegovih postupaka; a to znači da sam morala odrediti i predstaviti racionalan etički kod. Čovjek je u interakciji s postupcima drugih ljudi, pa sam morala predstaviti društveni sustav u kojemu idealni ljudi mogu postojati i funkcionirati – slobodni, produktivni, racionalni sustav koji zahtijeva i nagrađuje ono najbolje u svakom čovjeku, koji, jasno, mora biti laissez-faire kapitalizam.

Ali ni politika, ni etika, ni filozofija nisu cilj same po sebi, niti u životu, niti u književnosti. Samo je čovjek cilj sam po sebi.“

Ima li kakvih znatnijih promjena koje bih načinila u Veličanstvenom izvoru? Nema, i zato je tekst ostao nedirnut. Želim da bude isti kao kad je napisan. Ali postoje jedna omanja pogreška i jedna, možda, dvojaka rečenica koje bih htjela pojasniti pa ću ih spomenuti ovdje.

Pogreška je semantička: u Roarkovu govoru u sudnici koristim riječ ”egotist”, a trebalo je biti ”egoist”. Do pogreške je došlo zbog mojeg oslanjanja na rječnik, u kojemu su bila toliko varljiva određenja tih riječi da mi se riječ ”egotist” činila bližom onome što sam htjela izraziti (Webster’s Daily Use Dictionary, 1933.). (Međutim, što se tiče ta dva pojma, veća krivnja leži na suvremenim filozofima nego na leksikografima.)

Moguće dvojaku rečenicu izgovara Roark u svojem govoru: ”Od ove najjednostavnije potrebe do najviše religijske apstrakcije, od kotača do nebodera, sve što mi jesmo i sve što imamo dolazi od jedne ljudske osobine – funkcije njegova razumnog uma.” Netko bi ovo mogao shvatiti kao promicanje religije ili vjerskih misli. Sjećam se da sam oklijevala s tom rečenicom dok sam je pisala, zaključivši na koncu da su Roarkov i moj ateizam, kao i duh čitave knjige, toliko jasno izraženi da nitko to neće krivo shvatiti, tim više što sam rekla da je religiozna apstrakcija plod ljudskog uma, a ne nadnaravnog otkrivenja.

Ali takvo pitanje ne valja prepustiti implikacijama. Time nisam mislila na religiju kao takvu, nego na posebnu kategoriju apstrakcija, onu najuzvišeniju, koja je stoljećima gotovo pa imala monopol nad religijom: etiku – ne određeni sadržaj religijske etike, nego onu apstraktnu etiku, carstvo vrijednosti, ljudskog kodeksa dobra i zla, s emocionalnim konotacijama visine, uzvišenja, plemenitosti, veličanja, raskoši, koja pripada carstvu ljudskih vrijednosti, ali koju je religija prisvojila za sebe.

Isto to značenje i primisli zamišljeni su i za jedan drugi odlomak u knjizi, kratki dijalog između Roarka i Hoptona Stoddarda koji bi se mogao pogrešno shvatiti izuzme li se iz konteksta.

”Vi ste duboko religiozan čovjek, g. Roark – na određeni način vidim to u vašim zgradama.”

”To je točno”, odvrati Roark.

U kontekstu ove scene, međutim, značenje je jasno: Stoddard misli na Roarkovu duboku predanost vrijednostima, najvišima, najboljima, idealnima (pogledati objašnjenje prirode predloženog hrama). Podizanje Stoddardova hrama i popratno suđenje eksplicitno izražavaju to pitanje.

To me dovodi do šireg pitanja, prisutnog u svakom retku Veličanstvenoga izvora, koje valja razumjeti ako se žele shvatiti uzroci njegove dugotrajne privlačnosti.

Monopol religije na polju etike znatno je otežao komunikaciju između emocionalnog značenja i konotacija racionalnog pogleda na život. Isto kao što je religija prigrabila polje etike i okrenula moralnost protiv čovjeka, tako je i uzurpirala najviše moralne koncepte našeg jezika, stavivši ih izvan ovog svijeta i izvan čovjekova dosega. ”Egzaltacija” obično podrazumijeva emocionalno stanje pobuđeno razmišljanjem o nadnaravnome. ”Štovanje” znači emocionalno iskustvo vjernosti i predanosti nečemu višemu od čovjeka. ”Veličanje” je emocija svetog poštivanja koju se mora iskusiti na koljenima. ”Svet” znači uzvišen, izvan doticaja s brigama čovjeka na ovom svijetu itd.

Ali takvi koncepti imenuju stvarne emocije, iako ne postoji nadnaravna dimenzija, a te se emocije doživljavaju kao one koje čovjeka uzdižu i oplemenjuju, bez onog samoponiženja koje zahtijevaju religijska određenja. Što je onda njihova referentna točka u stvarnosti? Upravo čitavo emocionalno carstvo ljudske predanosti moralnom idealu. A opet, bez ponižavajućih aspekata koje sa sobom nosi religija, to emocionalno carstvo ostaje nedefinirano, bez koncepata, bez riječi ili poimanja.

Ona najviša razina ljudskih emocija mora se izbaviti iz mutnog misticizma i usmjeriti na svoj pravi objekt: na čovjeka.

U tom smislu, s tom važnošću i namjerom, smisao života prikazan u Veličanstvenom izvoru odredila bih kao štovanje čovjeka.

Emocija je to koju vrlo malo ljudi konzistentno doživljava. Neki je iskuse u rijetkim, pojedinačnim iskrama koje zasjaje i odumru bez posljedica, neki ne znaju o čemu uopće govorim, a neki znaju i čitav svoj život bjesomučno nastoje gasiti te iskre.

Nemojte pobrkati ”štovanje čovjeka” s brojnim pokušajima ne da se moralnost emancipira od religije i dovede u carstvo razuma, nego da se sekularno značenje zamijeni najgorim, najiracionalnijim elementima religije. Primjerice, sve inačice suvremenog kolektivizma (komunizam, fašizam, nacizam itd.) u potpunosti zadržavaju religijsko-altruističku etiku, stavljajući naprosto ”društvo”, umjesto Boga, kao onoga kojemu je upućeno ljudsko samožrtvovanje. Više je škola suvremene filozofije koje, odbacujući zakon identiteta, poručuju da je stvarnost neodređeni tok kojime upravljaju čuda i koji oblikuju hirovi – ne božji hirovi, nego hirovi čovjeka ili ”društva”. Ti neomistici nisu štovatelji čovjeka; oni su tek sekularizatori duboke mržnje prema čovjeku, kao i prema svojim priznatim mističnim prethodnicima.

Grublju inačica te iste mržnje predstavljaju oni rigidni, ”statistički” mentaliteti koji, u nemogućnosti da pojme značenje ljudske volje, tvrde da čovjek ne može biti predmet štovanja jer se nikad nisu susreli s izdancima ljudskog roda koji su toga vrijedni.

Štovatelji čovjeka, po mojem poimanju tog izraza, oni su koji vide čovjekov najviši potencijal i nastoje ga ostvariti. Mrzitelji čovjeka su oni koji čovjeka doživljavaju kao bespomoćno, izopačeno biće vrijedno prezira i trude se ne dopustiti mu da otkrije da nije tako. Tu je važno upamtiti da je jedino izravno, introspektivno znanje o čovjeku koje itko ima ono koje čovjek ima o samome sebi.

Preciznije, bitna podjela između ova dva stajališta jest sljedeća: oni koji su posvećeni uzdizanju čovjekova samopouzdanja i svetosti njegove sreće na Zemlji – i oni koji svim silama nastoje ne dopustiti da ijedno od toga bude moguće. Većina ljudi potroši svoj život i psihičku energiju negdje na sredini, između te dvije krajnosti, trudeći se ne dopustiti da se taj problem spomene. No, to ne mijenja prirodu problema.

Pogled na život koji donosi Veličanstveni izvor možda i najbolje dočarava citat koji mi je bio na naslovnici spisa, ali koji sam uklonila iz finalne, objavljene knjige. Budući da mi je ovo prilika da ga pojasnim, rado ću ga ponovno navesti.

Uklonila sam ga zbog dubokog neslaganja s filozofijom njegova autora, Friedricha Nietzschea. U filozofijskom pogledu, Nietzsche je mistik i iracionalist. Njegova metafizika sastoji se od pomalo ”bajronovskog” i mistički ”zloćudnog” univerzuma; njegova epistemologija razum je podložila ”volji”, ili osjećaju, ili instinktu, ili krvi, ili urođenim vrlinama ličnosti. Ali, kao pjesnik, povremeno (ali ne konzistentno) izražava veličanstven osjećaj za veličinu čovjeka, izraženu kroz emocionalni, ne intelektualni aspekt.

Ovo ponajprije vrijedi za citat koji sam odabrala. Ne mogu zagovarati njegovo doslovno značenje, koje promiče neobranjivu dogmu – psihološki determinizam. No, ako ga se shvati kao pjesničku projekciju emocionalnog iskustva (i ako se, intelektualno, koncept urođene ”fundamentalne sigurnosti” zamijeni konceptom stečene ”osnovne premise”), citat prenosi unutrašnje stanje uzvišenog samopouzdanja – i sažima emocionalne posljedice kojima Veličanstveni izvor udara racionalne, filozofske temelje:

”Redoslijed rangiranja ne određuju djela, već uvjerenje. Da još jednom primijenim staru, religijsku formulu s novim i dubljim značenjem, plemenita duša posjeduje određenu fundamentalnu izvjesnost, nešto što se ne traži, nešto što se ne nalazi i, vjerojatno, nešto što se ni ne gubi. – Plemenita duša veliča samu sebe. –” (Friedrich Nietzsche, S onu stranu dobra i zla)

Ovaj se pogled na čovjeka u ljudskoj povijesti rijetko izražavao, a danas doslovno više ni ne postoji. Da, pogled je to s kojim, u različitim stupnjevima čeznuća, strasti i mučne zbunjenosti, najsvjetliji izdanci ljudskog podmlatka kreću u život. Za mnoge od njih nije to čak ni pogled, nego magloviti, nejasni, neodređeni osjećaj sačinjen od sirove boli i neizrazive sreće. To je osjećaj enormnih očekivanja, osjećaj da je nečiji život važan, da je moguće doći do velikih postignuća, da nas u budućnosti čekaju velike stvari.

Nije u ljudskoj prirodi, kao ni uostalom u prirodi ikojeg živog stvorenja, predati se odmah na početku, pljunuti sam sebi u lice i proklinjati to što uopće postojiš; za to je potreban proces kvarenja čija se brzina znatno razlikuje od čovjeka do čovjeka. Neki odustaju pod prvim, najmanjim pritiskom; neki se prodaju; neki klonu u nepojmljivoj mjeri i izgube žar, ne znajući uopće kad i kako su ga izgubili. Svi oni nestanu u golemoj močvari njihovih starijih koji im uporno trube da se zrelost postiže jedino gubljenjem razuma, sigurnosti; napuštanjem svojih vrijednosti, praktičnosti; gubitkom samopoštovanja. Ali nekolicina ipak izdrži i krene dalje, znajući da žar ne smiju izdati, učeći kako mu dati oblik, svrhu i stvarnost.

Ali što god budućnost nosila, ljudi u svitanje svojeg života traže plemenitu viziju ljudske prirode i životnog potencijala.

Za to postoji vrlo malo putokaza. Veličanstveni izvor je jedno od njih.

To je jedan od glavnih razloga zašto Veličanstveni izvor ne gubi na popularnosti; ono je potvrda mladenačkoga duha, izraz ljudskog sjaja, ono pokazuje koliko se mnogo toga može ostvariti.

Uopće nije važno što će tek nekolicina ljudi iz svakog naraštaja shvatiti i ostvariti tu puninu ljudske veličine i što će ju ostali izdati. Ta nekolicina pokreće svijet i daje važnost životu – i upravo sam se toj nekolicini uvijek nastojala obratiti. Ostalo nije moja briga; neće oni izdati ni mene ni Veličanstveni izvor, izdat će vlastite duše.

            Ayn Rand, preveo Luka Miličević

 

Ayn Rand (pravim imenom Alisa Rozenbaum), američka je književnica ruskoga podrijetla (Sankt Peterburg, 2. II. 1905 – New York, 6. III. 1982). U romanima i esejima izlagala je vlastitu objektivističku filozofiju, tj. stajalište o uspjehu kao rezultatu pojedinačnih sposobnosti i rada te o pogodnostima kapitalizma i sebičnosti za razvoj talenta. Tim i drugim stajalištima suprotstavila se tradicionalnoj židovsko-kršćanskoj etici, izazvala feministkinje, ali i stekla nove poklonike krajem XX. st. u SAD-u. Njezin prvi roman Mi, živi (We the Living) objavljen je 1936, a zatim slijede Himna (Anthem, 1937; hrv. izdanje Partenon, 2016) i Atlant je slegnuo ramenima (Atlas Shrugged, 1957). Prvi veliki uspjeh doživljava s romanom Veličanstveni izvor (The Fountainhead, 1943; hrv. izdanje EPH, 2010) koji ove godine slavi sedamdeset peti rođendan.

Izvori: encikopedija.hr i Veličanstveni izvor (The Fountainhead, 1943; Penguin Classics, 2007).

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...