prvo slovo kulture

Prevarantsko-provokativni pokušaji umjetnosti

”Danas kada umjetnost mora biti podređena politici – ili ideologiji općenito – makar i vjerskoj – preobražava se, ipso facto, u kič.”

Gillo Dorfles, Kič – Antologija lošeg ukusa

Kazalište Kerempuh pripada rijetkim kazalištima s jasnom repertoarnom vizijom, jedinstvenim stilom i profiliranom publikom s određenim očekivanjima. Takva će publika, primjerice prepoznati satiričku oštricu Olivera Frljića u Jazavcu  ili primitivizam gramzivosti Richarda Beana u Jednom slugi, dvama gospodarima , no jednako će tako prepoznati i svu umjetničku prazninu u premijernoj Audiciji mađarskoga redatelja iz Sente Andrása Urbána  jer u takvoj vrsti građenja glumačke improvizacije ništa nije snažno, provokativno, a ni konkretno.

Labavo nastala prema motivima suvremenoga ruskog dramskog pisca Aleksandra Galina, Audicija se načelno bavi društvenim konformizmom i gušenjem u samodovoljnosti, dok zapravo predstavlja čisti i pretenciozni izvedbeni konformizam u kojem su glumci puki znakovi. Galin gradi tužno-smiješne slike života kao iluzornih nadanja te je kod nas za razliku od bivšega SSSR-a, Njemačke i susjedne Srbije relativno nepoznat autor. U Gavelli je 1988. njegov Retro doživio svega dvadesetak izvedbi.

Foto: Ines Stipetić

Najveći problem gotovo svih Urbánovih autorskih čitanja nije samo u očitom nedostatku dramaturgije, nego i u tome što se ponajmanje bavi glumcima s kojima radi predstavu. Glumci rijetko utjelovljuju punokrvne likove, a češće scenske metafore i znakove. Stoga na siromašnoj sceni pretrpanoj stolcima desetero glumaca izgledaju kao sudionici suludog reality showa u kojem se izvedbeno dokazuju. Tako se najavljena satira čini više poput teatra apsurda.

Glumačke improvizacije kolažiraju niz ograničenih pogleda složenoga fenomena sveopćeg nezadovoljstva trenutačnom situacijom u Hrvatskoj. Predvidljivo, Srbin Hrvat uvijek pali. Umjetnički dojam ne seže izvan prelistavanja dnevnih novina – ponešto senzacija, crne kronike i loših viceva. Te narative odavno znamo i ne trebamo vješati Frljića u ime tzv. dramskog vrhunca, i to na sceni ispunjenoj svetačkim kipovima da bismo shvatili u kakvom društvu živimo. Čini se da je i Urbán zaboravio kako je stvarnost u našoj zemlji ponekad mnogo jača od fikcije. Sirova i siromašna estetika sažeta u vječno ponavljajućoj i višejezičnoj uzrečici ”Fuck me please!” plošno izvrće Brechtovu ”Umjetnost nije ogledalo stvarnosti, već čekić kojim se oblikuje.” Prateći songovi nastavljaju u tom smjeru promašenoga ideološkog zaoštravanja na praznoj sceni.

Foto: Ines Stipetić

Izvan tih scenskih metafora i znakova pretjerane stereotipizacije (od snoviđenja s podignutom rukom do odlaženja i ne odlaženja u Irsku) te kiča (kostimografija, vješanja, kipovi) teško je reći o čemu je zapravo u predstavi riječ – počela je kao Galinova Audicija, zatim je krenula u smjerovima ironiziranja i dekonstrukcije domoljublja, odlazaka, izdajnika, ksenofobije i klaustrofobije da bi završila primitivno-previdljivim ogovaranjem Urbána i smrću Frljića. Na kraju zgusnutog kolaža treba odati priznanje profesionalnosti Kerempuhova ansambla (Linda Begonja, Mia Begović, Velimir Čokljat, Filip Detelić, Hrvoje Kečkeš, Ana Maras Harmander, Anita Matić Delić, Ozren Opačić, Luka Petrušić, Maja Posavec, Matija Šakoronja) koji je iznio čitav prevarantsko-provokativni politički ritam prazne Audicije.

Anđela Vidović

 

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...