Atlantida: Biblijskim pričama ne trebaju pseudopovijesni paravani

Hrvatsko narodno kazalište u Splitu repertoarno je kazalište (kao i ostale nacionalne kuće u Hrvatskoj), čiji se operni programi okreću uglavnom oko takozvanog željeznog repertoara. Istodobno predstavlja jedini nacionalni bastion glazbene kulture u gradu i njegovoj okolici – nezavisni pokušaji koncertne djelatnosti postoje, ali ih nema u dovoljnoj mjeri da bi ispunili skoro svaki tjedan nekim događanjem. Osim toga, Split je i jedino mjesto na potezu od Cavtata do Rijeke u kojem publika može vidjeti operu ili balet tijekom redovite kazališne sezone.

Iako se splitsku Operu gotovo na razini klišeja povezuje uz talijanski belcanto, izleti u nepoznato i suvremeno njezinim glazbeno-scenskim ansamblima nisu nepoznanica (nešto su češći u baletu nego u operi), a to je doista pohvalno. Međutim, kada je u pitanju ne baš tako davna praizvedba opere upriličena u splitskome HNK-u, više smo čuli o njoj uoči, nego poslije praizvedbe zahvaljujući skandaloznom izmještanju Maršala Silvija Foretića 2011., koje je organizirala tadašnja gradska vlast, unatoč činjenici da je bila riječ o koprodukciji s Muzičkim biennalom Zagreb povodom proslave 50. godišnjice festivala.

Sadašnja uprava HNK u Splitu pružila je priliku sugrađaninu, skladatelju Mirku Krstičeviću, da predstavi svoje operno djelo. Njegovo je djelovanje najširoj publici poznato kroz autorstvo pjesme Da mi je biti morski pas, koju je izvodila grupa Metak, čijim je bas gitaristom bio i on sam. U svojoj biografiji objelodanjenoj i u programskoj knjižici predstave navodi da je autor glazbe za kazalište, film i televiziju, ali i ”trideset djela tzv. ozbiljne ili klasične glazbe.” Među ostalim, potonjoj se skupini problematična terminološkog određenja pridružuje i najnovija predstava splitskoga HNK-a vrlo intrigantnog naslova: Atlantida: Legenda o Dan’zoru. Dovršio ju je još 2002. pa je čekala čak šesnaest godina na uprizorenje.

Pseudohistorijska civilizacija koju u svojim dijalozima Timej i Kriton tek usputno opisuje znameniti grčki filozof Platon, raspirila je maštu brojnim autorima iz čega su se izrodile razne legende o njezinu postanku i uništenju, u koje su povjerovali mnogi, a čini se, i sam splitski skladatelj. Navodi da ga je propast Atlantide navela ”da priče smjesti u to razdoblje ljudske povijesti.” Izvore za libreto crpio je ”iz Biblije, starih mitova i legendi, jer su oni istinskija povijest ljudske civilizacije od tzv. istina koje pišu pobjednici” (oba citata prenosimo iz programske knjižice). Skeptičnost u uvriježenu opću povijest nerijetko vodi revizionizmu, a to u slučaju ove opere ne pribjegava opasnosti, ali zato jest začudnosti. Nalikuje to ideji (danas zabrinjavajućih razmjera) o Zemlji kao ravnoj ploči, čiji se poklonici hvale vlastitom rasprostranjenošću diljem zemaljske kugle.

Ime junaka iz naslova priče, Dan’zora, skovano je od riječi dan i zora, kao aluzija na svjetlost kojom vodi svoj narod (ili pleme – ni sam autor nije siguran) Tolteke. Ako se nekome to čini naivnim, autor se pobrinuo i za ime Dan’zorova suparnika, pa ga je nazvao Dadanikane – od „Da dan nika[d] ne [svane]“. Dan’zora je tumačio tenor Bože Jurić Pešić, a suparnika bariton Mate Akrap, koji je u drugome činu utjelovio i čudovište iz močvare imena Močud (ostaje nam samo pretpostavka o podrijetlu imena, ali možemo pokušati pogoditi – moč[varno] čud[ovište]). Izričaj svih likova sastojao se od deklamacije teksta koja je na granici između pjevanja i parlanda, a nerijetko su se zahvaljujući nemuštoj instrumentaciji pjevači nadglasavali s orkestrom, u čemu im je pomagalo i ozvučenje. Ova patrijarhalna opera otvara mjesto samo jednom ženskom liku. Funkcija mu je da ne posumnja u vlastitu ljubav prema naslovnome junaku, a kamoli u njegove namjere. Jedina je solistica opere tako bila sopranistica Antonija Teskera kao Venzila, Dan’zorova djevojka, kojoj je onda zbog toga bilo dozvoljeno i nešto više pjevnosti.

Operu počinju dvojica pripovjedača, A i B (Božo Župić i Marko Lasić), koji uvode u radnju, a prvi čin ispunjavaju Dan’zorove tlapnje o svjetlu u koje će povesti Tolteke. Sada su, naime, zarobljeni u močvari u koju su ih dovele vlastite pogreške. Pojavljuje se Dan’zorov prijatelj Tarkul (tenor Vinko Maroević), zapovjednik Tarata (borbenih Tolteka) koji obznanjuje da su napadnuti i potom odlazi, a kasnije doznajemo da su Tolteci pobijedili. (Trenutak čija važnost u cjelokupnoj radnji ostaje nerazjašnjenom.) Dan’zor potom ”liježe i zaspe” (iako zapravo ostane stajati na nogama u nespretnu kostimu), u snu mu se ukazuje božanski glasnik Manu i vodi ga čudesnim nebeskim sferama (dio iz programske knjižice koji nismo vidjeli na pozornici). Dan’zor se potom budi, uza se pronalazi Manuov štap sa svjetlosnom kuglom na vrhu, objavljuje Toltecima svoj san i poziva ih da mu se pridruže u potrazi za svjetlom. Andrak, anđeo i gospodar tame (Božo Župić) zaklinje se da će ih u tome spriječiti.

U drugome činu stoga pred Tolteke stavlja razna iskušenja i prepreke, ali oni se zahvaljujući Dan’zoru svemu tome (s više ili manje uspjeha) opiru – napada ih najprije čudovište Močud, potom Pagbak (predvodnik bakanalija; opet Božo Župić), lepršava bića i patuljci iz čijih mreža Tolteke može izbaviti samo onaj koji govori istinu (spoiler alert: Dan’zor). U međuvremenu Dan’zor moli Venzilu za oprost zbog zapostavljanja njihove veze, a ona mu oprašta uz slutnju da će ih svjetlo razdvojiti. Potom pjeva molitvu zazivajući snagu i vjeru. Pri kraju drugoga čina Andrak baca potpuni mrak, a Tolteci za to okrivljuju Dan’zora. Mrak osvjetljava jarko svjetlo u Dan’zorovim rukama – ”to je njegovo srce”. Oduševljeni Tolteci u sveopćoj gužvi (o kojoj saznajemo iz sižea u knjižici) zaboravljaju i gaze Dan’zora (to nismo vidjeli na pozornici), a njegovo srce ”sve snažnije kuca i svijetli” (u obliku kugle koja je u početku jarko svjetlila, ali su se ubrzo, valjda, baterije potrošile, a s njima i željeni efekt). Na kraju Dan’zor Venzili i Tarkulu tumači smisao svoje žrtve, ali njihov ”je rastanak tek kratkotrajan jer će se ponovno susresti u vječnosti božanske svjetlosti, koja grije srce i preobražava dušu cijele zajednice.”

U libretu skladatelja Mirka Krstičevića, ostvarenom u suradnji s njegovom suprugom Jadrankom Štrbić Krstičević, dihotomija svjetlo-tama banalizirana je do krajnjih granica i doslovnosti, a čitanje Biblije kao predloška iskristaliziralo se kroz dva ulomka: Knjigu Izlaska i novozavjetne tekstove o Kristovoj žrtvi za iskupljenje grijeha. Međutim, ovdje i Bibliju kao izvor valja uzeti s rezervom jer je očitije da je vjerojatno u Božićno vrijeme uoči nastanka djela (2002), autor po tko zna koji put na televiziji gledao reprize hollywoodskih klasika o Mojsiju ili Isusu.

To se očituje i u glazbenom izričaju koji vrvi referencijama (namjernim ili slučajnim, ostaje misterijem) na filmske partiture 70-ih godina prošloga stoljeća, citatima djela kao što su Carmina burana Carla Orffa ili jedna od najboljih baletnih partitura prošloga stoljeća, Posvećenje proljeća Igora Stravinskog. U predstavi se čuju i utjecaji popularne glazbe, koji najsnažnije oslabljuju ideju o ”baletnoj operi” kako svoje djelo skladatelj naziva (istodobno, to nema veze s postlullyjevskom hibridnom vrstom u francuskome baroknom kazalištu s kraja XVII. i XVIII. stoljeća naziva opéra-ballet), približujući djelo mjuziklu (i to ne dobrim ostvarenjima Broadwayja ili West Enda) – većina je ”arija” zapravo nalikovala songu, dok je ”ljubavni duet” Dan’zora i Venzile preplavljen utjecajima tradicijske/popularne glazbe priobalne Dalmacije kroz paralelne terce i njihov intervalski obrat, sekste.

Općem dojmu pridonijela je i slaba orkestracija koja se negdje zagubila u osnovama zanata kod pisanja za pjevače i orkestar, a nije joj poznata niti dinamika piano. Zbor (koji je pripremila Ana Šabašov) smješten je iza scene te je kao i solisti ozvučen, a predstavlja narod/pleme, uglavnom komentirajući radnju. Pod ravnanjem Alana Bjelinskog cijela se izvedba doimala na okupu, na čemu se može čestitati svim izvođačima.

Kao utjelovljenje zbora na pozornici bio je balet u koreografiji Igora Kirova. I dok je koreografija prvoga čina u cijelosti u vodi (to nije zapravo ništa novo – prošle godine je predstava Kein Licht doslovno poplavila zagrebački HNK), u drugome činu u kojem se kroz promjene slika (iskušenja) prividno stvara narativ, koreografija na pozornicu izvlači više pojedinaca koji su se isticali skladnim kretnjama. Koreografija je cijeloj predstavi zapravo bila dovoljna. Profinjeni pokreti plesača nerijetko su preuzimali pozornost s monotone i usporene režije Gorana Golovka, kojoj nedostatak dramaturgije nije pomogao. Vizualnoj atraktivnosti predstave, osim koreografije, doprinijeli su eklektični kostimi Mladena Radovnikovića, koji su nalikovali na futurističke ideje otprilike 1960-ih godina, ali i neodoljivo podsjećali na prve sezone serije Zvjezdane staze. U njima su se operni solisti teško kretali, dok je iz valjda praktičnih razloga balet bio odjeven u jednostavne kostime bež boje.

Atlantida: Legenda o Dan’zoru operno-baletna je predstava koja iz biblijskih priča kroz filter pseudopovijesti želi ispričati priču o pojedincu koji izbavlja vlastiti narod i iskupljuje se za njegovu dobrobit, a na kraju ga taj isti narod (djelomično) odbacuje. Međutim, biblijskim pričama ne trebaju paravani. Dovoljno su jasne svima koji ih žele shvatiti, baš kao i poruka o važnosti ljubavi i žrtve pojedinca koju skladatelj ovim djelom nastoji poslati, spotičući se nerijetko o naivnost (nelektoriranoga) libreta i glazbe koja ga prati.

Dario Poljak

Foto: HNK Split

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...