Arteistov natječaj za kratku priču: Moždana mana

Nebo je bjesnilo. Bura je silovito uvijala čemprese, razbijala lonce za cvijeće i prijeteći zviždala svoju pjesmu. Zasljepljujuće munje uspješno su pobjeđivale u utrci s dubokim gromovima. “Mučite, mučite, Bog se dragi kara”, prisjećao se Brne riječi svoje bake Ike. Tu bi rečenicu izgovarala dok bi za vrijeme takvih oluja plela pletenice na džemperu na kojem su one potpuno nepotrebne i nagrđuju mu izgled, ali nije bila toga svjesna.

Kava koju je Brne pio bila je čisto sranje. Kvalitetna kava više se ne proizvodi. Svi štede kradući. Poboljšao ju je dodavši pola čašice travarice u nju i povisio razinu euforije nastale zbog pjesme Shine On, You Crazy Diamond (Nastavi sjati, ludi dijamante). Slike, zvuci i okusi su prevladali, a paranoični su se glasovi utišali.

Glasovi su mu uvijek zvučali poznato, ali nije znao na koga ga podsjećaju. Govorili su stvari u koje nije želio vjerovati, ali mu svejedno nisu dale mira. Držali su ga budnim u mirnim noćima dok je njegova Cvita tiho i pravilno disala pokraj njega. Uvjeravali su ga u činjenice za koje je želio misliti da su samo obmane.

To su ničiji glasovi. Nestvarni su. Samo produkt disfunkcionalnog kompjutera u glavi.

Što ako nisu? Što ako sve te paranoidne deluzije govore istinu?

“To je moja Cvita. Mila moja Cvita. Ne skriva ništa.”

“Ne znaš ti ništa o svojoj Cviti. Sve u što te uvjerava su neistine.”

Brne se jako dobro istegnuo da bi dohvatio cigarete i upaljač na stolu. Samo jedna, da na kratko pojača doživljaj. Miris dima iz kamina je pravio društvo mirisu cigarete, a bura je kroz dimnjak tjerala vatru da šiklja kao da trči sprint.

Kava ima okus kao pseća pišalina, zvuk nije osobito kvalitetan jer su gramofonske ploče na kojima svira muzika stare k’o Biblija, a oluja vani će u roku od nekoliko sati državi stvoriti nekoliko milijuna kuna štete. Nema veze. Dobri trenuci nisu savršeni. Bitno da su glasovi tiho.

Spokoj i divljaštvo su zamijenili uloge. Do maloprije je priroda bila spokojna, a glasovi su divljali po Brnetovoj glavi. Sad je suprotno.

To je tako rijetko, a tako divno.

Brne je napustio stari naslonjač i s cigaretom je u ruci čučnuo pred kamin. Fokusirano je promatrao gibanja plamenih jezika. Njihova je boja uglavnom narančasta, a jednom se bio pojavio i jedan maleni, zeleni plameni jezičak. Bez obzira na to koje su bili boje, djelovali su podmuklo. Zlo.  

Zlo kao i Cvita. “Zlo kao i pretenciozna moja Cvita kad hini onu žensku brižnost i dobrotu, a tko zna što sve muti kad ja ne gledam”, pomislio je Brne.

Začuo je zvuk slabih udaraca porculana u porculan, vrata u štok, cipela u pod. Opušak je bacio u vatru.

“Možda će ova biti malo bolja, dušo”, rekla je Cvita noseći još kave u bijelo-zlatnim porculanskim šalicama koje su dio nasljedstva njegove bake Ike. Ostavila je iza sebe ružne veste i stvarno lijepo posuđe.

Brne je ustao i prošetao do čajnog stolića na kojem je Cvita ostavila kavu prije nego se Brni okrenula leđima i počela s afričke ljubičice na željeznom stalku otkidati suhe cvatove. Pink Floyd je odavno prestao zavijati iz starog gramofona. Čula se kiša, divlja bura i još više divlji plamen iz kamina, a uz njih je Cvita počela spojenih usana mumljati melodiju neke francuske šansone.

Brne je otpio gutljaj kave iz jedne od dviju lijepih šalica. Tekućina je lijepo klizila po jeziku, bila je lijepo gusta i na pravi način kisela.

Brnetu ništa nije štimalo. Glasovi su uz šum proradili. “To je zamka”, govorili su mu, “naštetit će ti”, “truje te”, “prolij to, ne daj joj priliku”…

U glavi mu je nastala zbrka i pol. Osjetio je fizičku bol misleći na sve što mu je Cvita mogla učiniti. Pokušao je otjerati takve misli ponovnim čučanjem i fokusiranjem na pucketanje plamena. Plamen je i dalje djelovao zlo. Misli su mu i dalje bili na nekoj lošoj frekvenciji.

Pogled mu je promijenio smjer i fokusirao se na teški metalni ožeg koji je bio naslonjen na cigleni zidić kamina. Zgrabio ga je u ruke i tiho je došetao iza Cvite. Prvo je promotrio nekoliko sijedih dlaka na njezinoj glavi koje su željele preteći one crne. Pustio je po suzu iz svakog oka. “Što se mora, mora se”, pomislio je Brne i snažno je opajdario u zatiljak. Cvita je pala na brodski pod. Crvena krv, bolna za oči, krenula je bježati iz njezine lijepe ovalne glave. Iz obraza joj je nestalo rumenilo. Nebo je zagrmjelo najjače do sada. Paranoični glasovi koji su o Cviti samo loše stvari govorili su se pretvorili u grđenje, grižnja savjesti je pekla cijelu površinu Brnetove kože toliko jako da ju je poželio tim ožegom oguliti. Bacio je prokleti ožeg i njime je razbio okvir sa slikom njega i Cvite. Pao je na koljena, prislonio ruke na Cvitina ramena. Odmorio je glavu na njenim prsima. Kiša je odjednom prestala padati. Nebo se smirilo.

Sunce je zašlo, a nakon nekog je vremena počelo opet izlaziti. Brne više nije razaznavao glasove niti slike. Osjećao se kao da ga guta crna rupa. Kao da ga ne želi niti raskomadati već ga samo hoće usisati u svoje crne dubine, kao pauk kad ulovi plijen pa ga zatim i usiše.

S mukom je ustao. Suza nije bilo. Popio je onu Cvitinu kavu do kraja i počupao je preostale suhe cvjetove s afričke ljubičice. Čak je cvijet i zalio.

Otvorio je vanjska vrata, uzeo Cvitu u ruke pa zalupio vratima snažno da bi ih zatvorio. Koračao je polagano, kao pantera, gledajući ravno pred sebe. Na stražnjoj strani njezine glave je osjetio rupu od udarca i osušenu krv.

Hodao je preko krša i crvenice, prešao je nekoliko uskih cestica sve dok nije došao do jedne litice. Um mu je bio hladan kao i mrtva Cvita u njegovim rukama. Bilo mu je svejedno je li ga itko vidio ili nije. I tako vjerojatno nije, u ovo doba svi ljudi spavaju.

Zakoračio je svojim finalnim korakom. Letio je prema dolje nekoliko sekundi, sve dok on i Cvita nisu proizveli glasan zvuk upadanja u hladnu morsku vodu.

Poslije kiše je došlo sunce. Svjetlost je obavljala svoj posao refrakcije i refleksije bojeći lokve nastale u konkavama na cesti. Ljudi su se vozili u osobnim automobilima i javnim autobusima slušajući laganu muziku na radiju i pijući kavu iz svojih termosica. More je bilo plavo i uspješno je skrivalo tajnu sjajeći nevino, poput bisera.

Tajana Milković

*Ova priča objavljena je zahvaljujući velikodušnoj podršci Arteistovih čitatelja koji su nam financijskom donacijom omogućili da, unatoč nepovoljnim prilikama, obnovimo Arteistov natječaj za kratku priču. Priče čitaj subotom, ovdje se informiraj o propozicijama natječaja, a ako želiš podržati kulturu s kičmom u vremenu kad većina savija leđa, možeš to učiniti uplatom donacije po svome izboru. Pomaže i lemozina!

Udruga za kulturu i nove medije Arteist
Skokov prilaz 8, Zagreb
IBAN: HR1023400091110590879
Uz naznaku “Podržavam Arteist”

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...