Arteistov pregled ljeta: Umjesto o krizi, pisali smo o mladim talentima koji se ne predaju

U velikom ljetnom pregledu podsjećamo na 23 pozitivne, kreativne i uspješne priče koje su u čudnim pandemijskim mjesecima davale nadu i inspiraciju.

Nije baš bilo lako ovog ljeta odmahnuti glavom i reći – pogasit ću sve vijesti i baš me briga. Počele su, naime, itekako utjecati na našu svakodnevicu, ali i na javni život, koji je postao borilište oprečnih ideoloških stavova, mjesto za vrijeđanje, svađanje i ponižavanje, ukratko – mjesto loše energije.

I baš smo zato u protekla tri mjeseca odlučili “udariti kontru” – umjesto praćenja društvenih fenomena kao što su Doktor Cjepinski ili Influencer Matanić, družili smo se s mladim kreativcima koji svojim radom i postignućima uljepšavaju svakodnevicu te, pogotovo u ove čudne i sive pandemijske dane, svjedoče jednu svjetliju stvarnost i čaroliju kreiranja koja je u potpunoj suprotnosti s općom društvenom destrukcijom.

Body painting majstorice

Body painting Barbare Tomas

Osim za čitanje kojekakakvih gluposti, društvene mreže upoznale su nas s nekim odličnim mladim umjetnicima pred kojima je svijetla budućnost. Upravo smo na Facebooku, naime, slučajno naletjeli na dvije mlade dame koje svojim body painting izvedbama, kako bi se estradno reklo – oduzimaju dah.

Barbara Tomas, u virtualnom svijetu poznatija kao Brushbara je odgojiteljica i nesuđena glazbenica koja je oduvijek znala da u njoj “čuči” likovni talent. Ipak, tek nakon što je izvjesno vrijeme provela u radu s djecom, njezin san se konačno formirao te, zahvaljujući velikoj upornosti i satima provedenima u usavršavanju, napokon postao stvarnost.

“Mogu postati bilo tko i bilo što”: Barbara Tomas je nova hrvatska body painting zvijezda

“Kada dobijem želju, kada se rodi ideja, sjednem pred ogledalo i krenem. Ponekad je to nešto prekrasno, ženstveno, cvjetno, ponekad sasvim mračno i dubljeg značenja. Ponekad su to realistični prikazi, ponekad apstrakcija iz moje glave. Nema pravila, u kakvoj sam trenutnoj životnoj fazi i raspoloženju, takvi su mi i radovi. Tko bolje gleda, znat će kako se osjećam. Rekla bih da mi je zapravo najsnažniji motivator činjenica da mogu postati bilo tko i bilo što. Transformirajući se u vješticu, zombija, dobru vilu ili bilo koju drugu ulogu određene tematike, ja sam ispunjena”, rekla nam je Barbara.

I Tenu Grgić smo kontaktirali zbog body painting radova koji su se proširili društvenim mrežama, a onda, kako to s umjetnicima najčešće biva, otkrili čitav mali svijet u kojem talent i želja za kreativnim izražavanjem vode glavnu riječ – u virtualnom svijetu poznatija je kao ARTENA, magistra je grafičkog dizajna koja se bavi i slikanjem, fotografijom, irskim plesom, a bodypainting joj je, otkriva nam, trenutno najdraži oblik izražavanja.

“Platno je živo, kreće se i diše”: Tena Grgić je majstorica fascinantnih optičkih iluzija

“Bodypainting ovog tipa sam otkrila slučajno. Uvijek bi mi na kraju slikanja neke slike bilo žao oprati ruke jer bih se divila kako su uprljane bojom. Jednom sam ih prije pranja krenula spontano bojati te primijetila da mi se percepcija mijenja, sve je izgledalo plošnije. Onda sam se dosjetila da bih tu obojenu površinu mogla povećati do te mjere da obojim cijelo tijelo. I tako sam dobila savršenu temu za diplomski u kojem sam spojila svoje dvije ljubavi – slikanje i fotografiju”, rekla nam Tena o optičkim iluzijama koje stvara na ljudskom tijelu.

Fotografija na tisuću načina

Foto: Benjamin Strike

U svijetu fotografije upoznali smo vas s tri mlade snage potpuno različitih interesa i izražaja. Ono što ih spaja su – dobre ideje i čelična volja.

Benjamin Strike po danu radi kao socijalni radnik, po noći je sve uspješniji fotograf, a spajanjem tih interesa došao je do inicijative “Volim te bez ali”, itekako važne za LGBT zajednicu i društvo općenito. Na svom je Instagram profilu nedavno, naime, počeo objavljivati priče roditelja LGBT djece – i to onih koji su na svoju djecu ponosni. Svjestan činjenice da je riječ o temi o kojoj se, nažalost, i dalje premalo govori, “u svemir” je odlučio poslati poruku podrške, odobravanja i razumijevanja.

“Volim te bez ali”: Kako je socijalni radnik i perspektivni fotograf pokrenuo Hrvatsku

“Moja je želja bila fotografirati tridesetak roditelja, imati posebnu Instagram i web stranicu koja bi se zvala #VolimTeBezAli, ali uspio sam pronaći “samo” desetak roditelja. To me je svakako razočaralo, prvenstveno zato što sam osvijestio koliko su ljudi još uvijek zakočeni i zatvoreni oko ove teme i koliko osoba još ima problema s potpunim prihvaćanjem od strane svojih roditelja, a onda i zbog toga što mi je taj velebni plan propao. Fotografije sam ostavio po strani otprilike godinu dana te im se vratio ovog ljeta, za vrijeme jednog jako dosadnog godišnjeg odmora. Nakon prve objavljene fotografije sve je planulo”, ispričao nam je Benjamin Strike o inicijativi o kojoj su se ovog ljeta raspisali domaći mediji.

“Dizajnerica vizualnih komunikacija po diplomi, ali fotografkinja po iskustvu”, ukratko samu sebe opisuje Marija Gašparović, autorica brojnih editorijala te jedna od najtraženijih mladih fotografkinja na našim prostorima. Iako je 2013. godine diplomirala vizualne komunikacije na Studiju dizajna, život ju je odveo u nekom drugom smjeru, ali upravo se dizajn našao u fokusu njezina rada i do danas ostao njezino omiljeno područje.

“Ne treba se bojati konkurencije”: Marija Gašparović otkriva tajnu uspjeha i trajnosti

“Nakon nekoliko godina iskustva u grafičkom dizajnu, dogodila se neka vrlo tiha i prirodna tranzicija s računala na fotoaparat, i sretna sam što mogu reći da mi je on danas glavni alat za posao”, ispričala nam je Marija Gašparović, majstorica produkt fotografije.

Gordan Trtanj je strastveni zaljubljenik u Baranju i sve što je baranjsko te organizator nekoliko hvalevrijednih inicijativa koje ju pokušavaju učvrstiti na turističkoj karti. Serija fotografija prirodnih ljepota Baranje dio je njegova životnog projekta #Go2Baranja, kojim na Facebooku, Instagramu i drugim digitalnim platformama promovira turističke prednosti i posebnosti svoga kraja. Sve se posložilo, otkrio nam je mladi fotograf, u najtežem životnom trenutku – transplantaciji pluća kojom je, srećom uspješno, završila njegova cjeloživotna borba.

Zaboravljeni (k)raj: Čarobna Baranja kroz objektiv zaljubljenika u njezine ljepote i tradiciju

“Ideja o projektu rodila se doslovno na bolničkom krevetu. Do svoje 27. godine, kada bih zbrojio sve dane, u bolnici KBC Zagreb proveo sam pune četiri godine. Vodio sam borbu s mojim plućima i boravio na plućnoj rehabilitaciji, dva tjedna Baranja, dva tjedna Zagreb i tako u krug. Od 24. travnja 2017., kad su mi u Beču transplantirana pluća, živim drugi život. Život u kojem sve je nekako bolje, ljepše, puno boja, zahvalnosti i ljubavi. Jednostavno, živim život punim plućima. Tako je i projekt Go2Baranja doživio uzlet”, ispričao nam Gordan.

Filmovi kao pokretači javne rasprave

Scena iz filma “Da je meni ono što mi nije”

Podržavali smo u ovom čudnom ljetu i autore filmova različitih tema i vrsta, s jednom važnom i snažnom poveznicom – većinom je riječ o projektima koji progovaraju o ljudima iz naše okoline čije su priče snimljene kako bi senzibilizirale gledatelje i pokrenule javnu raspravu.

To se u prvom redu odnosi na “Sve te senzacije u mom trbuhu” redatelja Marka Dješke, zanimljivo ostvarenje koje, osim naslovom i vizualnim rješenjima, pozornost privlači i tematikom, itekako važnom za društvo koje i u 2020. godini ima probleme s prihvaćanjem različitosti. Film je, naime, nastao po stvarnom iskustvu Matie Anne Pleše, koja je ujedno i naratorica u filmu, a koja se kroz iskustvo tranzicije iz muškog u ženski rod/spol bori s pronalaskom iskrene intimne veze s heteroseksualnim muškarcem.

[VIDEO] Film o kojem se priča: “Sve te senzacije u mom trbuhu” je novi hit Marka Dješke

“Na razmišljanja o bilo kakvoj LGBTQ temi u novom filmu potaknula su me recentna zbivanja u društvu u kojem živim i koje proživljava turbulentne ekonomske, političke, sociološke i druge promjene. Ona pozitivna strana europske demokratičnosti mnogim zemljama Europske unije već je donijela prihvaćanje različitosti, dok se u Hrvatskoj ljudi homoseksualne orijentacije diskriminiraju na radnim mjestima, Crkva i političari (još uvijek!) homoseksualnost deklariraju kao poremećaj, ženama se brani pravo na izbor oko pobačaja, izbjegličke obitelji na granicama se tretira kao lopove i uljeze, i općenito, društvo odiše netolerancijom, mržnjom i podjelama”, rekao nam je Marko Dješka.

Netolerancijom na dob bavi se, pak, dokumentarni film “Da je meni ono što mi nije” redateljice Višnje Skorin. Glavna junakinja filma zove se Sandra Jurak – kantautorica i dugogodišnja montažerka na HRT-u koja je državnu televiziju napustila u jednom od valova masovnih otkaza (ili kako na državnoj televiziji to vole reći – prekida suradnje). Na pragu pedesete, suočila se s egzistencijalnim pitanjima i činjenicom da malo tko želi zaposliti “zrelu ženu” i dati joj priliku da se, zbog životnih okolnosti, okuša u nečem drugom i pokuša nanovo izgraditi život.

“Da je meni ono što mi nije”: Nevjerojatan film o neuspjehu, čeličnoj volji i velikim snovima

“Film nije režiran i to je njegova ljepota, to što sam brutalno iskrena prema sebi i prema drugima. Najljepše što sam doživjela na ovom putu je to što su se ljudi poistovjetili sa mnom. Ljudi se ne miču nakon 55 minuta gledanja mene na velikom platnu, oni bi se i dalje htjeli družiti i to mi je fascinantno”, rekla nam je Sandra Jurak nakon što je film o njezinu životu u Šibeniku pobrao ovacije.

A vlastita angažiranost, ogromno znanje, dobar “novinarski nos” i spretni snimatelj doveli su do uspješne realizacije projekta “Catstream”, 18-minutnog dokumentarnog filma u kojem se redateljica Sunčica Ana Veldić na osebujan način bavi temom kastracije slobodnoživućih mačaka na dalmatinskim otocima.

Dokumentarac “Catstream”: Nevjerojatna priča o kastraciji mačaka na dalmatinskim otocima

“Naslov ‘Catstream’ ostao je od početka mojeg bavljenja ovom temom a odnosi se na tu nepresušnu bujicu mačaka, koja dolazi u valovima, prelijeva se preko rubova podrumskih prozora, mračnih šupica, zabačenih dvorišta, zaraslih grmlja, ispada iz kontejnera, množi se i množi, a moje protagonistice i ja to naizgled bezuspješno pokušavamo zaustaviti loveći ih za kastraciju”, priča nam Sunčica Ana Veldić, veterinarka koja se u svojoj praksi zainteresirala za ovu mnogima nepoznatu temu, odnosno, nešto kraj čega ljudi uglavnom prolaze i ne vode o tome računa.

Pisali smo i o “Arci”, pobjedniku 13. Festivala mediteranskog filma u Splitu i 18. Tabor film festivala u Velikom Taboru. Film Natka Stipaničeva o veličanstvenom prekooceanskom kruzeru koji plovi morem prikazuje aktualnu i vrlo jasnu distopijsku metaforu društva i smjera u kojem se ono kreće.

[VIDEO] Dva festivala, dvije pobjede: Animirani film “Arka” osvaja gledatelje i kritičare

“Lijepo je dobiti potvrdu nakon dugogodišnjeg rada, jer animacija je spor i mukotrpan posao, to je super potvrda da sav taj trud nije bio uzalud. Ideja za scenarij nastala je prije četiri godine, a film je nastajao tri godine. Radeći ga, paralelno sam učio vještinu animacije u novom programu jer dotad nisam imao znanja o 3D animaciji. Malo sam radio film, a malo visio po YouTube tutorijalima pa se oteglo. Super je to što sam imao jasne zadatke i scene za realizirati pa sam točno znao što na YouTubeu moram savladati. Bila je to, na neki način, gomila sitnih problemčića koji su polako rješavani. To zahtijeva puno strpljenja i donosi neizvjesnost, jer do samog kraja ne znaš kakav će biti film i hoće li biti dobro. Samim time, ove nagrade su potvrda da je sve to imalo smisla”, ispričao nam je Stipaničev.

Glazba je utihnula, ali nije krepala

Ivana Picek Pi, pjevačica i mali android

Glazba je ovog ljeta zbog pandemije, Kriznog stožera i niza loših odluka – naglo utihnula. Nekad unosan biznis, zabavna industrija postala je opterećena otkazivanjem koncerata, glazbenici su se počeli buniti, a jedan dio javnosti otvoreno naslađivati nad njihovim gubicima (priča o Nini Badrić i krumpirima samo je jedan od primjera). Ipak, mladi glazbenici koje smo intervjuirali (još uvijek) ne razmišljaju o prebacivanju na poljoprivredu, već snimaju,s tvaraju, vježbaju i – nadaju se najboljem.

Tamo gdje se dječje uho spaja s glazbenom umjetnosti, gdje ritam u dječjim očima dobiva boju, a melodija počinje sličiti krošnji, brodu ili kiši svoj je profesionalni, ali i životni pečat odlučila ostaviti svestrana violinistica i pedagoginja Lucija Stanojević. “Ritam Zvukolik” je priča nastala iz njezina petnaestogodišnjeg pedagoškog te cjeloživotnog sviračkog iskustva. Uz ilustracije (također glazbenice) Katarine Matković, glazbene pojmove poput ritma, zvuka, tona i melodije, predstavlja kao stvarna bića, a sve uz važnu pouku – glazba je u nama i svuda oko nas. Potiče djecu da je, osim instrumentima, proizvode i tijelom, uči kako izraditi mali kućni orkestar, a služi i kao okvir za školske i(li) vrtićke predstave te izradu vlastitih, personaliziranih zvukolikih priča.

Kad glazba oživi: Svestrana violinistica Lucija Stanojević izdala prvu knjigu “Ritam Zvukolik”

“Kad me netko pita što sam, ne volim govoriti da sam diplomirani muzičar, što na papiru jesam, ali mislim da je to toliko malo za ono što želim naučiti i postići. Ponekad upoznam muzičare koji nemaju diplomu, a nevjerojatni su. Mogu učiti još šest života, neću tako svirati… (smijeh) Pišem, sviram, crtam, koristim materijale iz prirode… Ukratko – bavim se kreativlukom”, ispričala nam je Lucija.

Dobre ideje stižu i iz grupe More Love Ensemble, koju predvodi svestrana glazbenica Melita Lovričević. Njihov treći album nazvan “Crossing”, naime, sadrži pjesme inspirirane domaćim velikanima klasike, kao što su Luka Sorkočević, Vatroslav Lisinski, Ivan pl. Zajc, Blagoje Bersa, Dora Pejačević, Ivo Tijardović, Jakov Gotovac i Boris Papandopulo, a sve zajedno u crossover stilu koji je rezultat višegodišnje suradnje, detaljnog proučavanja, ali i nesmetanog unošenja vlastitih glazbenih iskustava i vještina u čitavu priču.

“Spoj potencijalno nespojivog”: More Love Ensemble svira klasiku kakvu dosad niste čuli

“Sviđaju mi se riječi fusion jazz i world music. Daje dovoljnu širinu, ali riječi mogu samo donekle opisati ono što je puno bolje – samo poslušati i osjetiti. Glazba je slušalačko-emotivni stimulans, često nezahvalan za interpretaciju riječima. Već odavno je žanrovski nemoguće smjestiti jako puno glazbenika i bendova, i uglavnom svi zaziru od tih ladica. Dolazimo iz svijeta jazza, klasike, etna, elektronike, funka, hip hopa, new agea, rocka, popa, avantgarde i puno fusion-world music klasificiranih utjecaja. To, pa onda moguće i nešto baš naše originalno, sve su utjecaji, arome, začini i nijanse koje se isprepliću u našem zvuku”, ispričala nam je Melita Lovričević.

Družili smo se s još jednim ansamblom, točnije – interdisciplinarnim kolektivom. Zove se Synesthetic Project, a predvodi ga Nika Bauman, zagrebačka flautistica s bečkom adresom. Njihov projekt “Jaga” inspiriran je ruskom pričom o Vasilisi Premudroj i Babi Jagi i njenom ulogom u prijenosu intimnih saznanja pojedinca o intuiciji i mentalnom sazrijevanju na zajednicu, a prati protagonisticu koja putuje kroz šumu i na svojem putu susreće likove koji predstavljaju njezine strahove, mane i skrivene želje.

Priča o identitetu i empatiji: Nika Bauman i Synesthetic Project predstavljaju “Jagu”

“Inspiracija za sve projekte koje radim sa Synestheticom je uvijek zajedništvo, bez obzira na to koju temu konkretno istražujem. Neizmjerno uživam u radu s ljudima koje cijenim kao umjetnike i volim kao prijatelje, a trenutačna situacija pružila nam je mogućnost da se povežemo kroz umjetnost iako smo fizički daleko. Sama ideja za Jagu, ta o istraživanju samog sebe, svoje svijesti i podsvijesti – postala je još relevantnija u razdoblju samoizolacije. Odvojeni od distrakcija svakodnevnog života, većina nas se morala suočiti s vlastitim demonima koje smo do tad uspješno gurali pod tepih”, ispričala nam Nika Bauman.

Njezina imenjakinja, Nika Turković, javnosti je poznata još od pobjede na Dječoj Euroviziji 2004. godine. Zahvaljujući singlovima “U mraku”, “Gledaj me” i “Raj”, oko nje se u posljednjih nekoliko mjeseci stvorio pravi medijski hype.

Nika Turković: “Glasno, neotesano i besmisleno vrijeđanje nije obeshrabrujuće, ali umara”

“Hype je dobra stvar, dok god nije samo trenutni! Voljela bih da ipak koninuirano doprinosi mojoj dugotrajnoj karijeri koju gradim. U ovom trenutku mi znači jako puno, jer mi pokazuje da ipak idem u nekom pametnom smjeru sa onim što sam naumila. Definitivno sam sretna s tim!”, otkrila nam je Nika, inače autorica svih svojih pjesama. Za razliku od većine kolega kantautora, koji su uglavnom samouki, zagrebačka je glazbenica svoj rukopis izučila i usavršila na Institutu za modernu glazbu (ICMP) u Londonu, na kojem je četiri godine studirala songwriting u pop glazbi.

I dok se Nika za svoj “estradni kruh” pripremila uz fakultet, Ivana Picek, poznatija kao Pi, u glazbu “bježi” od svog dnevnog posla. Buduća psihijatrica, naime, noću postaje misteriozna Pi, electro glazbenica neobičnih melodija i pamtljivih nastupa.

Pi, talentirana glazbenica i mali android: “Inspirira me spajanje naizgled nespojivog”

“Razdoblje upoznavanja glazbenog svijeta i uopće načina funkcionira trajao je dugo i još uvijek se polagano odvija. Upala sam u glazbu sasvim slučajno, a opet, mislim da se ništa ne događa slučajno, no otkad sam u tome, zaista sam u tome. Ako se nečemu posvećuje vrijeme, ljubav i iskreno je, ne znam što se treba dogoditi a da stvari ne idu uzlazno. Također, podrška ljudi oko tebe, drugih glazbenika koju su nam realno pogotovo u počecima bili najveći pomagači i poticatelji, to su stvari koje guraju naprijed. Mislim da ima još mnogo prostora za napredak i nove ideje, a to je ono što mi je nit vodilja”, otkrila nam je glazbenica čija je pjesma “Mali android” ovog ljeta postala underground hit.

Street art u novoj renesansi

Boris Bare street art

A street art i službeno više nije underground – diljem Hrvatske organiziraju se akcije umjetničkih intervencija na pročeljima zgrada, pa se talentirani crtači više ne moraju skrivati i stvarati “u ilegali”.

U okrutnom svijetu punom sitnih osobnih interesa mnogi su uočili grafit “Osmijeh na licu uljepšava ulicu” na Savskoj, “Oj, budi svoj” na Langiću, gigantsko “Hvala” na ulazu u Zagreb te brojne druge kratke i šarene afirmacije. Veseli, pozitivni grafiti dijele se na društvenim mrežama i street art promoviraju kao aktualnog i važnog komentatora društvenih fenomena poput pandemije, otuđenosti i, naravno, krajnje neljubaznosti koja je zahvatila društvo.

Mane Mei: “Grafit promatraču daje točno ono što mu treba, to je čarolija rada na ulici”

Mane Mei, pravog imena Mario Mlinarić, istinski uživa u svojoj estetsko-društvenoj misiji, a prenosi je i na izvedbene umjetnosti. Uveseljavanje ljudi očito mu je u krvi, pa je s djevojkom Nikolinom u ovim pandemijskim danima osnovao i umjetničku organizaciju Cirk Pozor. Dok je većina umjetnika “zbrajala štetu”, Nikolina i Mario u svojoj su četvrti, ispod prozora susjeda koji su morali biti zatvoreni u kućama, počeli izvoditi cirkuske točke i brzo naišli na odobravanje javnosti.

“Mislim da mi je to kao klincu bilo interesantno zbog tog cijelog momenta rađenja nečega što se ne smije, blagog kršenja zakona. Nakon šaranja s prvim sprejem polako sam počeo obraćati pozornost na grafite (mislim na grafite kao crteže, a ne natpise). Iako ih u Slavonskom Brodu nije bilo puno, bilo je sasvim dovoljno da pokrene nešto što i dan danas tinja u meni. Malo po malo, grafiti su preuzeli čitavo moje slobodno vrijeme i postali ključni dio mene. Štošta se promijenilo u zadnjih dvadeset godina, ali to je ostalo isto. Podloga, sprejevi, kapice, boje. Puno sam kvalitetnih ljudi upoznao baš preko grafita, zbog njih sam proputovao Europu uzduž i poprijeko te crtao posvuda. Ovom prilikom bih se želio zahvaliti grafitima na svemu, stvarno su jedan prekrasan hobi. Živjeli grafiti!”, rekao nam je Mane Mei.

Boris Bare, jedan od naših najpoznatijih street art umjetnika, cijelu poplavu pandemijskog street arta nije uspio pohvatati – jer je i sam vrijeme izolacije proveo stvarajući. “Na zagrebačkoj Opatovini sam s dvojicom kolega, Marinom Remićem i Tihomirom Krklecom, dane provodio u parku, oslikavajući više od 150 metara zida o vlastitom trošku. Mislim da je to bilo najbolje iskorišteno vrijeme”, rekao nam Boris i otkrio da mu je razorni zagrebački potres posve neočekivano utjecao na rad.

“Svaki mural ima svoju priču”: Boris Bare o street artu, birokraciji i dimnjaku na Trešnjevci

“Potres mi je prepolovio balon na Langovom trgu koji sam radio za projekt umjetničkih intervencija Okolo. Gledam na to kao umjetničku intervenciju prirode”, kaže Boris i dodaje da su ga u proteklim mjesecima neugodno iznenadili političari, a ugodno činjenica da je s ekipom, unatoč svim problemima, uspio organizirati Art park, tek jedan od projekata kojima je obogatio zagrebačku urbanu scenu.

Vizualni umjetnici koji vole samoizolaciju

Jakov Tabula
Jakov Tabula

A doživljaj pandemije i drugih ovoljetnih prirodnih nedaća najmanje je utjecao na vizualne umjetnike, barem ako je suditi po njihovim priznanjima, u kojima gotovo jednoglasno priznaju da im je “novo normalno” donijelo više vremena i mira za stvaranje.

Nakon trogodišnje pripreme, “brušenja zanata” i stjecanja korisnih iskustava, vizualni umjetnik Jakov Tabula upravo je usred pandemije, naime, pripremio prvu “pravu” izložbu radova koji su u virtualnom svijetu već stekli respektabilnu sljedbu i mladog šibenskog grafičara učinili pravom zvijezdom društvenih mreža.

“Slobodan sam jedino dok stvaram”: Jakov Tabula osvaja scenu – iako to uopće ne želi

“Mi ljudi imamo moć, moć kreiranja i mijenjanja naše realnosti kroz umjetnost i dizajn. Od malena osjećam taj poriv za stvaranjem i jednostavno ga ne mogu ignorirati (probao sam, nije išlo). Iskreno, osjećam se živim i slobodnim jedino dok stvaram. Osobna satisfakcija, ostavljanje traga na svijetu i uveseljavanje drugih, mislim da su to pokretači. Inspiraciju nalazim svugdje oko sebe, u drugim umjetnostima i ljudima”, rekao nam Tabula.

“Znaš, nikad nisam radila u agenciji pa sam prilično razmažena. Radim s ljudima koji žele raditi sa mnom i to je ogromna sreća”, iskreno će Hana Tintor, mlada ilustratorica koja je do svog “razmaženog statusa” došla višegodišnjim radom, ali i neprestanim preispitivanjem. Ono ju je, u konačnici, i dovelo do crtanja – umjetničko putovanje počela je studirajući vizualne komunikacije, a onda se zaljubila u ilustraciju i usavršila je na prestižnom sveučilištu Cambridge School of Art.

Hana Tintor: “Možda sam naivna, ali želim vjerovati da rad i prizemnost donose uspjeh”

Tamo je, kaže, naučila puno o crtežu, ljudima i sebi, pa se na čudnovato hrvatsko tržište vratila s jasnim poslovnim postulatima koji uključuju izazove, važne društvene poruke te ljude koji joj bezrezervno vjeruju i pružaju slobodu u umjetničkom promišljanju. Urodilo je to brojnim uspješnim projektima, među kojima su “the suradnja” s vlastitim djedom, kuharica, animirani dokumentarac i druge suradnje kojima svakodnevno potvrđuje status jedne od najtraženijih mladih ilustratorica u Hrvatskoj.

“Tržište je podcijenjeno je i prostituirano, ali biram uživati u onome što radim i surađivati s ljudima koji se bore za kulturu u Hrvatskoj, s onim što imaju i najbolje što mogu. Moj tata, koji je privatnik više od dvadeset godina, uvijek govori da ima posla “koliko ga tjera”. Tako je nekako i sa mnom. Svaki novi posao je i izazov, a najveći mi je stres što se previše zaposlim. To je taj prokleti dio freelanceanja – prihvaćaš većinu jer nemaš pojma kako će izgledati idućih pola godine i hoćeš li moći platiti račune. Još učim, dobra organizacija je ključ. A organizacija mi još uvijek nije bila jača strana… Možda naivno gledam na sve to, ali želim vjerovati da upornost, rad i prizemnost donose uspjeh”, rekla nam je Hana Tintor.

Ilustracijom se bavi i Nikolina Žabčić, inače studentica preddiplomskog studija Animiranog filma na Akademiji likovnih umjetnosti koja je do otkrića svog crtačkog umijeća morala proći dugi put. “Crtanje je bilo nešto što sam u djetinjstvu zapravo izbjegavala, jer eto, naše društvo te tjera da se okreneš prema profesijama koje osiguravaju nekakav ‘siguran’ posao od kojeg ćeš na kraju svakog mjeseca imati sigurnu plaću”, priča nam mlada ilustratorica o talentu kojeg je zapravo počela razvijati tek na studiju.

Nikolina Žabčić: “Izjava ‘nemam inspiracije’ ne može biti izgovor za nerad”

Kad se “pošteno primila crtanja” i shvatila u kojem smjeru želi razvijati sebe kao umjetnicu, počele su padati nagrade, priznanja te brojne grupne i samostalne izložbe. Nikolina je, naime, dobitnica rektorove nagrade 2018./2019. za veliki timski umjetnički rad operne predstave Gustava Mahlera u suradnji s Muzičkom akademijom i Akademijom dramskih umjetnosti, a dosad je postavila tri samostalne izložbe – “KUC KUC, Koji mjesec je danas?” u Ljubljani te “Male razbibrige” i “Vjetrenjača sam što gleda u sunce” u Zagrebu.

Nešto sjevernije od Zagreba živi Imbra Houstovnjak, izmišljeni kajkavac koji je nedavno, zahvaljujući zaljubljeniku u tradicijsku kulturu Grgi Petrovu, dobio vlastitu slikovnicu, sve s namjerom drukčijeg pristupa hrvatskim dijalektima i njihovu kvalitetnom očuvanju.

Upoznajte Imbru Houstovnjaka, cool kajkavca koji na sjajan način čuva i promiče tradiciju

Ilustrirana bajka napisana je na kajkavskom govoru Marije Bistrice i prati Imbrine pustolovine po krajevima sjeverne Hrvatske. Inspirirana slavenskom mitologijom te raznim elementima lokalne kajkavske baštine, za glavni cilj ima potaknuti mlade na zanimanje za vlastiti jezik, baštinu i socio-kulturni identitet te promijeniti negativnu percepciju javnosti o lokalnim govorima i kulturi kajkavskog govornog područja. Čini se kao gotovo nemoguć zadatak, ali za Petrova, diplomiranog dizajnera vizualnih komunikacija to je zapravo – strast.

“Promatrajući kulturno-jezičnu situaciju u Hrvatskoj primjetio sam da se broj autentičnih lokalnih organskih govora i njihovih izvornih govornika sve više smanjuje. Osim demografskih faktora poput iseljavanja ili odumiranja stanovništva, smatram kako je daleko najveći problem onaj s društveno-obrazovnog aspekta. Često sam znao čuti roditelje kako se žale da im djeca gube interes za materinskim jezikom ili ih je sram koristiti ga. Žalili bi se kako djeca odu u školu ili na fakultet te povratkom doma zaboravili svoj materinski govor. Kod nekih dolazi do odbacivanje vlastitog identiteta zbog straha od neuklapanja u okolinu”, kaže nam Grgo Petrov i dodaje da je percepcija u društvu zapravo najveći problem – ako pričaš na dijalektu ili si neuk ili jednostavno nisi cool.

A ono što se nedavno “vratilo u modu” i opet naglo postalo cool su oslikane personalizirane traper jakne, tek jedan od umjetničkih interesa talentirane Petre Valečić. Inženjerka obućarske tehnologije svoj je nevjerojatni slikarski talent više nego uspješno implementirala na traper te postala jedna od najtraženijih autorica personaliziranih jakni na našim prostorima.

Umjetnost na traperu: Petra Valečić oslikava jeans i daje novi život starim jaknama

“Od završetka fakulteta, bila sam mama i domaćica, no karakterno nisam žena koja može tako cijeli život. Radila bih za pola minimalca, samo da radim ono što volim. Tako sam prvo krenula s izradom nakita, pa kasnije sa slikanjem dječjih slika, no nije to bilo to. Iz čiste dosade sam probala oslikati neku random traper jaknu iz second handa. Oslikala sam je akrilnim bojama, kvaliteta je užasna, no meni je i dalje najdraža i još je nosim. Dakle, s tom prvom jaknom, motivom Fride Kahlo, sve je krenulo doslovno preko noći. Prvu jaknu naručila je frendica iz Zagreba i tu sam ostala zatečena jer nisam očekivala tako brzi razvoj događala. Odmah sam naručila boje za tekstil i počela. Narudžbe su samo stizale, a u hodu sam učila o bojama, održavanju i slično. Danas koristim potpuno druge boje nego na početku, ali eto, svoje jakne perem često pošto ih se uvijek dočepaju ručice pune Nutelle, a kvaliteta je i dalje top”, ispričala nam je Petra.

Buka koju kroz medije i komunikaciju svakodnevno živimo prilično je naporna i itekako utječe na naše ponašanje, ali kad se pretoči u skulpturu, postaje bodljikava, dinamična i šarena priča kojom se mlada grafičarka i umjetnica Lorena Almaši nametnula kao “ona koja dolazi”, “ime koje obećava” – i sve druge pozitivne floskule kojih se možete sjetiti. U umjetnički svijet odraslih prošle je godine više nego uspješno zakoračila prvom samostalnom izložbom “Boom”, ujedno i prvim cjelovitim radom kojeg je napravila u domeni skulpture.

Lorena Almaši: “U svijetu punom propagande sve je teže odgajati autentičnost misli”

“To je bio prvi segment u polju tematike kojom se i danas bavim. Problem apsorbiranja neprimjetnih stimulansa prikazujem s devet skulpturalnih šiljastih oblika koji svojim postavom blokiraju put posjetiteljima i time im diktiraju hod, ukazujući na moć informacija i njihovu manipulaciju. Izložba ‘Boom’ mi je izrazito draga, na njoj sam imala priliku čuti što masa ljudi misli o tematici kojom se bavim te čak i osvijestila neke ljude da promisle o problemu koji namećem”, rekla nam umjetnica.

Za promjene i dobre poslovne ideje nikad nije kasno, a Lana Živić ih je nakon silnih godina na uzbudljivim novinarskim terenima pretočila u vizualnu priču nazvanu Lumidream, brend koji objedinjuje njezine kreativne radove – slike, grafike, skulpture, panele, tapete, nakit, instalacije te, ističe, “tko zna što još u budućnosti”.

“Život me vratio tamo gdje je i trebao – na početak”: Dizajnerica Lana Živić ostvaruje snove

“Volim dizajn koji se transformira pred očima. Kada započinjem s crtanjem, ne želim znati kako će završiti. To je kao potraga za odgovorima, a svaki potez kistom je novo pitanje. Važno mi je da sve što radim nastane pokretom mojih ruku”, otkrila nam je Lana, pokazujući pritom na vlastitom primjeru da je ponekad najbolje ugasiti sve laptope, utišati sva mišljenja i jednostavno poslušati neki unutarnji glas.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More