Arteistov natječaj za kratku priču: Velika balerina

Djevojčica je šutljiva više nego inače. Druga djeca obično koriste provjerene epitete kao „debela“, „ružna“, „krava“, a kome se ne gubi vrijeme taj posloži sve u jednu sintagmu: „debela ružna kravo“. Mala Lončarova joj se danas obratila novom kompozicijom: „vještice jedna smrdljiva“. Djeca su složna, Laura će odsad biti razredna vještica češće nego krava.
Prsti slijepljeni od kiše. Široka suknja A kroja, razvučena od vjetra, leprša na njoj – izdaleka djeluje kao da nosi mali šator. Kosa razlivena u masnim rezancima preko lica. Čips nije pomogao, definitivno. Na satu matematike, Jelena (ona-s-gustom-crvenom-kosom-što-stalno-hoda-u-hlačama-s-vojničkim-uzorkom) je prosula vrećicu čipsa u Laurinu kosu. Ova se okrenula da kaže neku psovku; htjela je reći „pizdo“ ili „kujo“, to obično pali u filmovima. Ali nije rekla ništa, samo je izvadila to smeće iz kose.

Nikad ništa ne kaže, ne uzvraća. Bilo bi lakše da je netko na njenoj strani, da ima bar jednog prijatelja. Tad bi se dalo razmisliti o reakciji, pokušaju pobune. Ali ovako, mora sjediti veći dio dana s dvadeset i sedmero djece koja ju podjednako mrze. Jedini je autsajder u razredu, u hranidbenom lancu nema nikoga ispod. Svaki član čopora ima nešto da joj dobaci, učini, ignorira, pljune, destruira dio nje na svoj način. Svako gaženje se računa.
Ako se nekome suprotstavi, riskira da ju svi napadnu odjednom. Lakše je trpjeti kada grizu u manjim porcijama.
Osjeća vlagu pod tabanima, cipele su promočile. Čekala je četrdeset minuta. Toliko im obično treba da odu doma. Ako krene odmah, netko od djece bi ju mogao slijediti i gađati komadićima hrane, gumicama za brisanje, granjem ili bocama. Laura ne voli uništavati odjeću, osjetljiva je na stvari. Prije dva tjedna otišla je do kioska pod velikim odmorom, kupiti sok. Ponijela je samo novčanik. Kad se vratila u učionicu primijetila je da joj je školska torba izgažena i prelivena debelim koktelom Coca-Cole i senfa. U tom je napadu Laurina radna bilježnica iz zemljopisa najebala skroz-naskroz. Učiteljica ju je upozorila da mora bolje paziti na stvari, a doma su joj pojasnili da se to događa zato što je „antisocijalna“. Laura je velika cura (od čak četrnaest godina) i zna da je „nedruštven“ ispravniji izraz od „antisocijalan“ ali ne da joj se ulaziti u ozbiljne rasprave sa starim. Ne još.

Morala je presjeći kroz park nakon škole. Mama je u nekoliko navrata izrazila neslaganje s time da Laura hoda sama parkom jer u njemu ima „previše pasa“. Vučjaci, dobermani, stafordi, svi oni plaše njenu mamu. Ali nema izbora, cipele su promočile, pljusak prerastao u biblijski potop. Mora prečacem. Uostalom, nije očekivala mnogo kerovođa po ovakvom povodnju. Prognoza se ispostavila točnom: nije naišla ni na jednog psa (niti čovjeka). Ali našla je kutiju. Bila je na zemlji, pored koša za smeće. Srebrni ornament u liku balerine, to je prvo primijetila. Laura ima oko za detalje. Kutija poškropljena blatom, kišom i možda ponekim komadićem psećeg govneta. Pokušala ju je otvoriti na licu mjesta ali neuspješno. Izvadila je maramicu iz džepa, obrisala podnožje i spremila kutiju u torbu.

Kad je ušla u kuću, otišla je piškiti, presvukla se u majicu s printom Betty Boop i kratke hlačice. Izvadila kutiju. Uzbuđena je, pomalo. Ni sada joj ne ide s otvaranjem. Gurnula je nožić u malu bravu na prednjoj strani ali ništa se ne događa. Predaja.
„Baš si neka.“
Odložila je nožić i kutiju, poželjela nešto slatko. Zna da dolje ima čokolade s lješnjacima i marmelade. Mogla bi ispeći palačinke. Stalno joj govore da treba jesti manje ugljikohidrata. Iako nije debela, zna to. Ima viška po bedrima, guzici, trbuhu ali ništa dramatično – stane u veličinu 38. Više ju smetaju prištići. Jučer je u nekom časopisu čitala o rozaceji. Laura je izgledan kandidat; obrazi i čelo često joj se crvene a prištići se ne daju s njene kože ni za sve kreme ovog svijeta (ona iz zadnje klupe kaže da Laurino lice izgleda kao žabokrečina). I kosa, stalno se masti a ona ju stalno pere. Manje bi ju zajebavali da to nekako prestane.
Glazba. Nešto slično dječjim pjesmicama kakve je slušala u vrtiću. (Ne sjeća se jel’ ju i tamo netko tlačio… možda i nije? Nije bila ružna kao mala.

Jednostavna melodija. Kutija se otvorila. Malena figura balerine okreće se na ružičastoj podlozi. Iza nje, zrcalo. Između zrcala i balerine, papirić. Laura ga je izvukla, znatiželjna je.
„IZVADI ME.“ Samo to piše. Vjerojatno se odnosi na balerinu. Laura se nećka. Ako izvadi figuricu, mehanizam će se pokvariti. I da, sad je stvarno gladna. Mogla bi pojesti nešto konkretnije od palačinki.
„Ma zajebi. Ako se pokvariš, nabavit ću novu.“
Izvadila je figuricu iz kutije. Melodija se ugasila. Gleda ju pažljivije. Blijedoružičasta haljina sa šljokicama. Lijepo. Ali nema lice. Onaj tko ju je napravio, prava lijena guzica. Svi trebamo lica. Figurica je ispala i otkotrljala se.
„Pa, znala sam.“
Znala je da će se pokvariti. Sve se stalno kvari u njenom svijetu. Ako ne zbog iritacije koja ju neizbježno prati u kolektivu onda zbog dosade u samoći. Opet glazba iz kutije. I lupanje ispred sobe. Zavirila je u hodnik. Stišće prekidač za svjetlo ali nema struje. Čuje pljusak izvana, titranje kiše na prozorima. Mršavo dnevno svjetlo najavljuje skoro povlačenje.

Na podu je neka žena. Laura ubrzava disanje. Sjeća se da je zaključala kuću kad je ušla. Mama i tata ju stalno podsjećaju da to čini. Da ne razgovara s nepoznatima, da ih ne pušta u kuću dok nikoga nema. Ironija, nepoznati s njom (ne) žele stupiti u kontakt koliko i poznati. Nula bodova.
Ustala je. Tako je visoka, skoro do stropa. Prvo naklon pa rond de jambe. Slijedi kratki fouette. Prorez na leđima i mala punđa zalizana na tjemenu. Šljokičasta oprava. OVO je balerina iz kutije. Nekako je narasla.
Laura grabi kvaku i ulijeće u sobu. Nabija stolicu na vrata. Treba joj trenutak za razmišljanje, ali mozak odbija suradnju. Opet joj se piški – zapravo, uvijek joj se piški kad je nervozna. Nema ideje što učiniti. Svakako bi trebala javiti mami i tati da je netko u kući. Ali, telefon je kat niže. Mobitel se ispraznio jer je igrala igrice, čekajući da druga djeca odu doma. Ponekad napiše domaću zadaću sjedeći tamo u hodniku, sama. Koji put se zaključa u wc da bude sigurna da ju drugi neće naći.
Novi papirić. Izletio je iz kutije.

„PUSTI ME UNUTRA.“
„Ne mogu… bojim se.“
Još jedan papirić.
„MOLIM TE. BUDI DOBRA DJEVOJČICA.“
„Jesi li ti nekakva vila?“ Voljela je priče o vilama kao mala. Zvončica, Zubić, ona Pepeljugina…
Nema odgovora.
„Ako te pustim unutra, hoćeš li… i ti biti dobra?“
Brzi odgovor. „NARAVNO.“

Uplašena je, i dalje. Balerina je tako velika. Ali ako je doista dobra vila, riskirat će. Možda ju pretvori u nekakvu princezu iz bajke. Dovuče prinčeve. Otključava sobu. Negdje u kući miriše na cimet. I naranče. Balerina ulazi unutra. Allegro i jedna brza pirueta. Ni sad nema lice. Samo nedefinirana smjesa, slična plastelinu.
Mršava bijela ruka dodiruje Laurino čelo. Cimet, naranče, lavanda, jabuke… miris je posvuda.
„OTVORI IH, MALENA. NAJJAČE ŠTO MOŽEŠ.“
Balerina u dekompoziciji. Laura osjeća kako joj velika tvar ulazi u usta, svrbi je u grlu. Stezanje u nogama, svrabež po cijeloj koži. Čak se upiškila u gaće a to joj se nijednom nije dogodilo otkad je izašla iz pelena. Dala bi se kladiti u to.

Trkom u kupaonicu. Želi se umiti ali ne može skinuti pogled sa svog odraza u zrcalu. Koža joj je čista, nema crvenila ni jednog jedinog prištića, mitesera ni akne. Kosa sjajna i gusta. Trbuh manje izražen, čak i guzica izgleda umanjeno. Totalni makeover.
Trkom natrag u sobu.
„Hvala ti.“
Kleknula je ispred kreveta, kutiju položila na sredinu. Klanjanje pred novim oltarom. Miluje ornament balerine, konačno ima saveznika.
„I, što sada?“
Novi papirić.
„POJEDI IH I POSERI.“
„Koga?“
„SVE.“

Iva Esterajher

 

*Ova priča objavljena je zahvaljujući velikodušnoj podršci Arteistovih čitatelja Deana RibićaTonćija Tomića Marije Vlaho. Njihove donacije omogućile su nam da, unatoč nepovoljnim prilikama, obnovimo Arteistov natječaj za kratku priču. Priče čitaj subotom, ovdje se informiraj o propozicijama natječaja, a ako želiš podržati kulturu s kičmom u vremenu kad većina savija leđa, možeš to učiniti uplatom donacije po svome izboru. Pomaže i lemozina!

Udruga za kulturu i nove medije Arteist
Skokov prilaz 8, Zagreb
IBAN: HR1023400091110590879
Uz naznaku “Podržavam Arteist”

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...