Te, kasne jeseni 1981., već sam odavno trebao biti u Zagrebu. Umjesto toga, sjedim na malom tronošcu u trošnom, vlažnom skladištu starog beogradskog VMA i hrđavim bajonetom param pidžame, spavaćice, plahte, kute i ručnike. Neke od tih stvari su još potpuno nove, upakirane u plastične folije. Direktiva je jasna, vojna bolnica preselila se na novu lokaciju i tamo je sve novo. Ovo “treba da se rashoduje, a može da se rashoduje, logično bre, samo ako je pocepano“. Tako ja, “pocepan” pomalo od “Rubinovog” konjaka koji sam ponio sa sobom, sjedim tu te kišne noći i sređujem vojni inventar. Na malom žutom tranzistoru slušam “dvestadvojku”:
“Stižem u dva i deset, kroz noć juri vlak
Brzi do njenog grada, nestaje kroz mrak
Na stanici ona čeka, snijeg stalno pada
Vidim njeno lice u svjetlima Beograda”
“Drago, prijatelju stari”, pomislim, “i ja bih rado na brzi, ali u suprotnom smjeru”. Mene netko valjda još čeka u svjetlima Zagreba.
Nas “šuvarovce” pokupili su odmah nakon završetka srednje škole da odradimo dug domovini. Svi oni koji su se prije toga upisali na fakultet služili su, umjesto petnaest, samo dvanaest mjeseci kako bi u jesen stigli na predavanja. Trebalo je paziti da ne “okineš” prvu godinu, jer te u protivnom čeka nadoknada od tri mjeseca. Uspio sam prije upisati Ekonomski fakultet u Zagrebu, ali na predavanja nisam stigao. Izgleda da ću ja svoj dug domovini odmah odraditi u komadu.
Sve je krenulo 3. listopada 1980. godine, kada sam se, doduše malo pijan, ali na vrijeme i bez volje, prije ponoći, prijavio na recepciju kasarne “4. juli” na Voždovcu. Vrlo brzo doznao sam da je u žargonu nazivaju “crni puk”, a postati će mi kasnije jasno i zbog čega. Prva četa, prvi vod, čisti “prašinar”. Prvih je dana sve bilo normalno. Dok se malo ne socijaliziramo, svi mi balavci skupljali smo po krugu “pikavce” i lišće koje je poznata beogradska košava stalno isporučivala u novim količinama. Iako smo uglavnom svi bili istog godišta, u svakoj četi bilo je nekolicina starijih momaka, koji su se nekako izvlačili do svojih kasnih dvadesetih, a onda su ih naprosto pokupili da i oni odrade tu časnu dužnost i obvezu. Među njima je bio i Goranko, akademski slikar iz Rijeke. Odmah smo se nekako zbližili skupljajući lišće u vojničkom krugu. Gajili smo iste afinitete prema glazbi, književnosti i košarci. Spomenuo sam jednom prilikom da sam prije odlaska u JNA igrao aktivno košarku i pokazao mu jednu fotografiju ekipe koju sam ponio sa sobom. Na fotografiji je odmah prepoznao Romana Baričevića Đegija, slikara iz Koprivnice, mojeg suigrača i velikog prijatelja. Poznavali su se s likovne akademije u Zagrebu. Dobro smo to zalili jednog nedjeljnog popodneva u vojničkoj kantini. Imao je dobar cug, ali tada još nisam znao da njemu treba i nešto više od pelinkovca i piva.
Sredinom studenog, prilikom jednog jutarnjeg postrojavanja, starješine su obznanile da se hitno traže dva dobrovoljca, koji se razumiju u slikanje i boje, i koji bi do “22. decembra”, do Dana armije, sredili prostorije oficirskog kluba. Zadatak je bio pomalo delikatan, pošto nije bilo dovoljno da se obave samo soboslikarski radovi, već se tražilo da se na dva suprotna zida bez vrata i prozora, nacrta nešto u velikom formatu. Naravno, nešto što se odnosi na tekovine NOB-a. Ne čudi stoga što nitko nije pokazao interes, osim mojeg novostečenog prijatelja, koji je jedini podigao ruku.
“Majku mu, bre, pa zar ni’ko drugi od vas omladinaca ne ume da slika!?”, zavapio je poručnik Andrić, razočaran slabim odazivom. Očito je od nadređenih dobio zadatak da se na to “ne troše pare”, već da to obave regruti.
“Ima dvojicu da poštedim poligona, a može i pokoje pivo da se besplatno popije u kantini!”, već pomalo očajno Andrić nudi konkretnu ponudu, ali nitko ponovo ne diže ruku.
“Druže poručniče, imam ja druga koji zna crtati, ali se srami“, začujem Gorankov glas. “Sredit ćemo nas dvoje klub za par dana. Nego, recite vi meni, da li za pivo idu neki bonovi, ili samo da se javimo kelnerici?”, nastavlja samouvjereno Goranko.
“Tako treba omladinac, što, bre, da se ženirate ako umete da crtate. Za pivo se, omladinac, ne sekiraj. Ima sve da sredim sa Gocom, samo se javi tamo kad ožedniš. Može i ovaj drugi da trgne po koje”, skinuo je Andrić brigu sa svojih vojničkih leđa. Tako je barem tada mislio. A ja sam postao soboslikarski kalfa, iako ne znam nacrtati ni “čiča Glišu”.
Isprva je naša ofanziva na vojnički klub krenula jako dobro. Goranko je zaista bio vješt, ne jednom je zidu već nacrtao neke planine, neprijateljske avione u plamenu koje su “skinuli” vješti partizani svojim topovima, kolonu ranjenika koja se povlači u pozadini. Nije to bio motiv neke poznate, legendarne bitke, ali su oficiri koji su znali navratiti u pregled, bili više nego zadovoljni razvojem situacije. Moj zadatak je bio jednostavan. Miješao sam boje i ponekad farbao nebo u plavo, ali uglavnom sam trčao kod Goce po pivo. Očito smo joj bili simpatični, jer nikada nije brojila piva, a često nam je i sama u klub donosila napolitanke i po koju bocu žestine. Goranko se očito znao odužiti, jednom je zadovoljna izašla iz kluba s obrisima tenka na stražnjem dijelu kute. Valjda se, usred njihove bitke, naslonila dupetom na još svjež crtež na zidu. Poručnik Andrić je bio od riječi, bili smo na toplom, pošteđeni obuke i poligona, maženi i paženi od vrckave Goce.
Te jeseni Kosovo je bilo na nogama. Malo se o tome tada pisalo u medijima, no naše starješine spavale su u kasarnama, uzbune su bile česte. Nekoliko puta su nas digli helikopterima, a mi nismo znali da li je to dio vježbe ili je zaista došlo naređenje za intervenciju. Iako balavi, znali smo da je situacija ozbiljna i da je lako moguće i da zapucamo. Bez obzira na Gorankovo i moje uvjerenje da Kosovo ima svoja prava po Ustavu iz 1974. godine, bili smo svjesni da, ako dođe do stvarne intervencije, toga neće biti pošteđeni niti ovo dvoje pripitih “umetnika” iz oficirskog kluba.
Svaki odlazak vikendima u grad nama vojnicima bio je sada strogo zabranjen, svi vojnici albanske nacionalnosti bili su smješteni u zasebne prostorije s pojačanom stražom. Sve manje smo bili u klubu, a Goranko je postajao sve nervozniji. U početku sam to pripisivao sveopćoj nervozi zbog političke situacije i tome što su s njegove seanse s Gocom prorijedile. No, jedne večeri, kad je od mene trebao preuzeti stražu, priznao mi je, sav u hladnom znoju, da mu je jako loše i da će se odmah u jutro javiti liječniku.
“Ja sam đanki, kompanjo, jeba te smotana, a sad sam već dugo na suhom. Tko zna kada ćemo moći ponovo do grada. Javiti ću se sutra u stacionar, nek’ ide sve u pizdu materinu”, priznao je.
Goranka sam tada vidio posljednji put. Pokušao sam od nadređenih saznati nešto više, ali uzalud. Niti Goca nije uspjela ništa doznati, iako je slinavom Andriću dala da joj dira sise.
Bez obzira na napetu situaciju, poslove u oficirskom klubu je ipak trebalo privesti kraju. Jednog jutra pokupio me dežurni s poligona i odveo u kasarnu. U klubu me čekao poručnik Andrić i predao mi set ovjerenih narudžbenica i nekoliko potpisanih dozvola za izlazak. Trebao sam u gradu kupiti što treba i završiti zidove. Ovo prvo obavio sam vrlo lako. Usput sam kupio nekoliko gramofonskih ploča na jednu od narudžbenica, pojeo odličnu pljeskavicu u “Grmeču” i zalio je s nekoliko hladnih “špricera”. Kupio sam boje, kistove, tehničku olovku i dosta onog tankog papira za precrtavanje, računajući, ohrabren “špricerima”, da ću lako precrtati Gorankovu artiljeriju i avione. Veselo sam se vratio u kasarnu.
Stvari se nisu dobro razvijale. Zadatak je za mene, antitalenta, bio nemoguća misija. Nekako sam na jednom zidu ofarbao nebo sličnom nijansom, pogodio sam djelomično na njemu i dva oblaka, tek toliko da nadređeni vide da se nešto zbiva i da produžim svoju slikarsku karijeru. Upoznao sam jednom prilikom u kantini, prilično pijan, i Gocu s problemom koji me muči. Ona je imala nešto više smisla za crtanje od mene i zaista mi je htjela pomoći. Pokušala je i ona, visoko na zidu, kopirati Gorankove avione, a ja sam držao ljestve s pogledom na njezine noge u čizmicama i crne gaćice. Niti ova akcija spašavanja vojnika Davora nije uspjela. Nije mi preostalo ništa drugo, nego da dana 18. prosinca, potpišem kapitulaciju.
Bez puno pregovora, skinut sam s pozicije pomoćnog slikara kasarne “4 juli”. Doveli su na brzinu neke profesionalce da Gocine i moje pokušaje prefarbaju u bež boju. Gorankove ofanzive možda i sada stoje na zidu oficirskog kluba, one su bile zaista dobre. Mene su zakačila tri mjeseca pritvora. U “dnevnoj zapovesti” stoji da me neće pritvoriti, ali ću na kraju vojnog roka to morati “dobrovoljno” odraditi.
“Jebi ga, brale, možda ne umem da crtam, ali ove piđame cepam ‘ko lud”, gorko tješim sam sebe već dobrano zaljuljan onim “Rubinom”. Moram se sutra javiti majci, obećali su mi da zbog dobrog “cepanja” idem kući deset dana prije.
“Sine, samo da nije nešto politički?”, znam da će me sutra ponovo pitati.
“Nije majko ništa politički, samo ne ‘umem da crtam'”, znam i što ću odgovoriti.
Davor Ivančan