Arteistov natječaj za kratku priču: Tražim se

Ova priča objavljena je zahvaljujući velikodušnoj podršci Arteistovih čitatelja koji su nam financijskom donacijom omogućili da, unatoč nepovoljnim prilikama, obnovimo Arteistov natječaj za kratku priču. Priče čitaj vikendom, ovdje se informiraj o propozicijama natječaja, a ako želiš podržati kulturu s kičmom u vremenu kad većina savija leđa, možeš to učiniti uplatom donacije po svome izboru. Pomaže i lemozina!

Udruga za kulturu i nove medije Arteist Skokov prilaz 8, Zagreb IBAN: HR1023400091110590879 uz naznaku “Podržavam Arteist”.

Pas je postao čovjek, ali tek nakon što je čovjek postao pas. Rep se uvukao u kralježnicu, šape se rastegnule u prste, a njuška izobličila u veliki nos i mala usta. Gusta dlaka posipana šljokicama povukla se s kože, osim na glavi gdje se razvila u tamne pramenove. Djevojka je kiselog lica prišla muškarcu koji joj nije bio ni muž ni otac, još manje brat pa ni prijatelj. Poprimio je ulogu bez imena, ali s velikim značajem.
Na prvi pogled činio se kao čovjek lišen života koji donosi smrt i smije se samo na sprovodima. Taj dojam se brzo promijenio kad je prasnuo u smijeh pri prvom pogledu na iskrice djevojčine kose. “Oh, joj, oh, joj. Bila si mračna noć, sad si zvjezdano nebo. Ovo je tako dobro.”

“Začepi,” zarežala je. “Neki ljudi ne zaslužuju ljubimce. Ni život!”
“Imaju desetero djece. Dobro je što te nisu rastrgali u šljokice, posipavanje njima je još sjajno,” nastavio se hihotati.
“Nije čudo što je pobjegao,” rekla je ogorčeno, ali i s dozom sjete. Nitko neće znati što se dogodilo s pravim psom.
“Važno da si i ti meni pobjegla, Ordella. Vidi što imam!” ciknuo je izvlačeći svežanj novčanica iz džepa. “Pošteno: šezdeset – četrdeset. Ipak radiš više.”
“Tako si velikodušan, Taz, bez riječi sam,” nasmijala se. “Čudim samu sebe što ti i toliko dajem.”
Namrštio se tako da bi svi mudri pobjegli na drugi kontinent. “Pa naravno, jer ti bi vrlo lako mogla nazvati, primiti nagradu i biti pas u isto vrijeme, zar ne? Možda razumiju lavež, nikad ne znaš!”
“Tko laje, ne grize. Ja grizem,” puhnula je. “‘Ajmo pojesti nešto. Pseća hrana mi već na uši ide.”

Dio teško zarađenog novca ostavili su u krčmi ‘Pripito prase’ dok su im se prsti prljali od proždrljivosti, a slina prelijevala niz bradu. Djevojka se nakon jela zadovoljno protegnula, temeljito obrisala prste i opet ih zamazala šljokicama koje je oprezno izvlačila iz kose i nemarno brisala u majicu.
“Više ne mrziš svoj život?” rekao je.
“Ne trenutno,” rekla je. “Ovo mjesto je sjajno! Obožavam ga, doista. Aroma, estetika, harmonija okusa… Usput, jesi li našao još kakav posao da se ne moramo prebaciti s ovoga na grah?”
“Drago mi je da si pitala,” rekao je ponosno i izvukao cijelu hrpu neuredno presavinutih papira. Neki su bili friško isprintani, a neki stari, požutjeli od beznađa.

“Ovaj mi se sviđa: ‘Traži se koker španijel, šest godina. Zadnji put viđen 2. veljače… Druželjubiv i pametan. Voli djecu. Zna sjesti i dati šapu. Odaziva se na ime Zen. Nazovite na broj…’ A vidi samo nagradu! Prava poslastica,” prekopavao je Taz po tjeralicama.
“Ne, ne. Bila sam koker španijel već pet puta ovaj mjesec. Probajmo nešto novo,” ni ne znajući, izrekla je riječi koje je on samo čekao. Oči su mu zasjale kao sve iskrice na njenoj kosi.
“Doista to misliš?” upitao ju je pun nade. “Želiš promjenu?”
“Da, možda nešto veće. Vučjak, to bi bilo zabavno ako-”
“Imam nešto još veće!” prekinuo ju je s toliko strasti da su u njoj lampice znatiželje i straha zabljesnule u isti čas.
“Obećaj mi da ćeš razmisliti o tome.”
“Ne mogu obećati da ću obećati.”

Njegove ruke kopale su po papirima, ali oči mu se nisu odvojile od njenih. “Napravimo ovo i nikad ništa više nećemo morati.” Tazovi prsti kao da su znali čim su dotaknuli blago. Njene oči izgubile su sjaj. Dvije crne rupe u svemiru. Hrana u kojoj je toliko uživala počela je poskakivati, a ruke su instinktivno ukrale tjeralicu.
“‘Traži se Estela Endelor. Šest godina. Zadnji put viđena 2. veljače u Ulici Tiara. Nosi ružičastu haljinu s bijelim obrubom…'” glas joj se izgubio u ponoru misli. “Ne.”
“Što može biti novije od ovoga?” rekao je. “Novo je, a opet staro. Dlaka, kosa – ista stvar. Pretvoriš se, uđeš, zbrišeš. Tako lako. Jedino što nije isto su novčanice. Pogledaj taj broj, neka ti uđe u um. Pogledaj! Kao sve druge tjeralice zajedno – još i više!”
“Nije me briga!” viknula je. Neki ljudi su se okrenuli prema njima, ali to ju nije brinulo. Nije imala lice vrijedno skrivanja, a skrivala ga je i prečesto. “To je bolesno, Taz. Bo-le-sno. Nema šanse da ću to učiniti, ikada. Razumiješ?”
“Shvaćam da si pod stresom.”
“Misliš da se mogu pretvarati da sam oteto ili odbjeglo dijete? Misliš da se mogu pretvarati da sam dijete? Misliš da…” riječi su joj balansirale na litici plača. “Zamisli kako je to izgubiti nekoga dvaput… Dovoljno je grozno za pse, a… Dijete je nešto drugo! Ne. Tisuću puta ne. Nema šanse.”

“Ordella, smiri se. Samo razmisli. Razmišljaj o nama, ne o njima-”
“Oh, o nama? Ili možda o tebi?” namrštila se i jedna suza joj je otklizala niz obraz.
Muškarac je utihnuo i skrenuo pogled. Ruke su mu se stegnule u šake. Sva prividna grubost se smekšala, a od grubijana ostalo je ono nešto ranjivo. Čovjek. “Pa što sam ja bez tebe?”
“Možda…” glas joj se sve teže odupirao jecanju. “Možda ćeš imati… priliku saznati. Da vidimo možeš li se nositi s tim da izgubiš nekoga i jednom.”
Suze su krenule bez upozorenja kao nepozvani gosti. Činilo joj se da će se u njima utopiti, a usta su joj u isto vrijeme bila tako suha. Čudovište emocija nije ju imalo namjeru pustiti ili popustiti. Odlučno je ustala, ali jedna sigurna ruka pokušala ju je zaustaviti.

“Ordella, znam da je teško, ali moraš to prihvatiti.” Stala je na kratko zbog znatiželje. On je zastao zbog straha. “Neki talenti mogu se koristiti samo za zlo.”
Novi napad. Srce joj se stegnuo i otpalo iz prsa. Kotrljalo se lijeno ostavljajući lokve krvi. Rane je bilo nemoguće zakrpati. Znala je to, znala je, ali čuti to iz tuđih usta, a ne svojih misli bilo je zastrašujuće. Zgužvala je tjeralicu i bacila mu je u lice iako je znala da će mu se ubrzo vratiti. Kad želudac zakrulji i misli potamne, nije te briga za druge.

Nagon za preživljavanje jači je od želje za dobrotom. Ljudi i životinje nisu dvije stvari. Ordella je bila čisti dokaz, izgubljena poveznica. Pregazila je sve svoje riječi dok je gazila puteljkom sitnim koracima. Jednom i nikad više. Zvučalo je i previše primamljivo. Nikad više šljokice. Nikad više pas. Nikad više vraćati pa krasti sreću.
Ružičasta haljina s bijelim obrubom i osmijeh. Taz se također nije prestajao smiješiti. Nije čudo – volio je biti u pravu i volio je novac, a i jedno i drugo stiglo je u isti čas. “Bez straha. Bolju glumicu od tebe nisam upoznao. Nije da znam puno ljudi, ali ona scena u ‘Pripitom prasetu’… Vrlo teatralno, nema šta!”

Zvono je zazvonilo ispred visoke ograde. Ordella je ušetala u nepoznatu kuću kao da se vraća kući. Pokušala se zamisliti u tom vrtu. Ne Estelu sebe, već pravu sebe. Nije mogla. Bilo je previše udaljeno od neprospavanih noći zavezanih na lanac i Tazovog napadnog smijeha.
“Žao mi je, majčice!” viknula je čim su se vrata otvorila. Prelijepa žena pala je na pod do nje i stisnula je kao da ju želi spremiti u sebe. Osjetila je kapanje suza po ružičastoj haljinici s bijelim obrubom. Osjetila je kako joj suze naviru. Nije se trudila suzbiti ih, bile su prikladne za ponovni susret s majkom koja joj nikad neće biti ni majka ni prijateljica.
“Obećaj mi da nikad više nećeš pobjeći!” ridala je majka podižući je s tla, namještajući je u naručje. Pomladila se nekoliko godina u nekoliko minuta.
“Ne mogu obećati da ću obećati,” pomislila je Ordella.
Došlo je vrijeme za nagradu. Taz je sklapao dogovore, Ordella je sklapala oči. Majka ju je unijela unutra, ona joj se klatila u rukama kao nesigurno štene. U sebi se nasmijala sama sebi.

“Ipak sam ja pas koji laje, a ne grize,” pomislila je. Djevojka je postala djevojčica, ali tek nakon što je djevojčica postala djevojka.

Ariana Dobrostal

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More