Začudio sam se kad me brat pozvao kod sebe u stan na ljetovanje. I još mi je rekao da slobodno dođem sa svojom curom, Mijom. On je uvijek imao nešto protiv mojih cura. Pričao je da su šmizle i da glume neke umjetnice. Vjerojatno je to bilo jer je njega jedna takva umjetnica ostavila u vrijeme studiranja i otad više nije imao curu. Kad bi se napio često je ponavljao:
– Sve su to kučke brate.
Jedno vrijeme je toliko pio da mu je priprijetio otkaz u školi. Sad je gurao prema četrdesetoj. Nedavno je kupio novi stan i prestao piti. Činilo se da mu ide bolje u životu. Prihvatio sam njegov poziv.
Dočekao nas je široka osmijeha na pulskom kolodvoru u svojem rasklimanom starom mercedesu. Promatrao sam ga dok je stari mercedes trupkao i škripao po cesti. S naočalama za sunce i rukama na volanu brat je djelovao kao da mu je taj volan produžetak tijela. Najprirodnije je djelovao kad vozi. Raspitivao se za moj i Mijin život u Zagrebu. Čak mi je postavljao pitanja u vezi mojeg doktorata. Nikad me nije pitao ništa u vezi bolnice niti mojeg posla. Na licu mu je, u krajevima usana, stalno titrao neki čudan osmijeh. Pomislio sam da ima neko iznenađenje za mene. Da se u njegovom novom stanu skriva i neka zgodna žena koja će nas dočekati s ručkom.
Ništa takvo nije se dogodilo. Stan je bio lijep. Gledao je direktno na more. Ručka nije bilo, ali je brat naručio pizzu i mogli smo se opustiti na balkonu uz pivo ili dva. Kad je Mia otišla na wc, nisam mogao izdržati, a da ga ne pitam što misli o mojoj novoj curi. Kako je bio deset godina stariji, uvijek sam želio njegovo odobravanje, bez obzira kako se on ponašao. Digao je naočale za sunce s očiju i rekao mi je da je Mia sjajna i da nam želi sreću. Na licu mu se opet pojavio onaj čudni osmijeh. Gledao sam mu pažljivo u oči. Kao doktor mogu prepoznati ako je netko na određenim narkoticima. U jednom trenutku bio sam uvjeren da je piće zamijenio drogom. Mia se vratila, a on se ljubazno raspitivao o njenim planovima za budućnost. Kad je doznao da uskoro ima prijamni za likovnu akademiju, izjavio je kako bi volio da mu nešto nacrta na zidu. Zatim se dignuo i otišao u wc. Pitao sam Miju vidi li ona taj čudni osmijeh na njegovom licu. Rekla mi je da umišljam.
Kad se vratio, počeo je pričati kako je ponosan na mene i na sve što radim. Kao je meni medicina samo jedan od hobija uz stvaranje glazbe i pisanje kratkih priča. Izjavio je da ne postoji ta stvar na svijetu u kojoj ja nisam dobar. Rekao je:
– Taj samo vozi naprijed i ne jebe živu silu.
Onda je ustao i srdačno me potapšao po ramenu. Kao što stariji brat tapše mlađeg brata. Njegov dlan žario se na mojem ramenu. Nisam htio pokazati pred Mijom da me zaboljelo. Gledao sam ga kako stoji iznad mene s tim crnim naočalama za sunce i smješka se. Znao sam da nešto smjera. Uvijek je bio sadist. Kad smo bili klinci stalno me kinjio i zadirkivao. Jednom mi je rekao da se u pećnici krije prolaz u paralelni svemir. Kad sam ušao, zatvorio me u njoj i ostavio me na dva sata samog. Tata ga je ubio od batina, a one me nije prestao kinjiti, već je našao suptilnije načine da to čini. Kao sad. Siguran sam da nije slučajno iskoristio glagol „vozi“. Zna da sam se dva tjedna nakon položenog vozačkog prevrnuo s autom i da i pet godina nakon toga nisam sjeo za volan. Da mu vratim, upitao sam ga ima li neke žene na vidiku kod njega.
– Stanu nedostaje ženska ruka – rekao sam kroz smijeh.
– Pa evo dopisujem se s nekim Filipinkama – pokunjeno je rekao.
Mia je to primijetila i kad je sljedećom prilikom otišao na wc spočitala mi je što sam tako bezobrazan prema njemu. Njoj nikad nisam rekao da sam se prevrnuo s autom. Nisam htio kvariti sliku koju ima o meni. U Zagrebu sam izvlačio na ekološku osviještenost i na nedostatak parkirnih mjesta kad bi me upitala za vožnju. Možda je i bila u pravu. Bio sam pregrub prema njemu. Prošlost treba zaboraviti.
Kad se vratio iz wc – a, pričao je kako je sve već isplanirao za naš odmor. Vozit će nas okolo po cijeloj Istri.
– Meni uopće nije problem voziti – rekao je.
Prešutio sam njegovu tvrdnju. Ponestalo nam je piva pa se Mia ponudila da na ode u dućan po još. Iskoristio sam njeno odsustvo da mu u lice kažem da je šupak.
– Znao sam da se nisi promijenio. Zašto me zajebavaš za vožnju pred curom? – upitao sam ga.
Na to je ustao, već vidno pijan, i otišao u spavaću sobu. Krenuo sam za njim.
– Nećeš mi sad pobjeći. Ne pravi se lud! – vikao sam.
Sjedio je spuštene glave na krevetu.
– Znam da sam bio šupak prema tebi kad smo bili mlađi. Vjerojatno sam zaslužio da me mrziš. Vjeruj mi da nikom nije bilo teže nego meni kad si se prevrnuo – rekao mi je.
Potom se onesvijestio. Stavio sam mu noge na krevet i pustio ga da odspava. Dok sam koračao hodnikom, čuo sam ga kako u snu izgovara nešto nerazumljivo. Uspio sam razabrati riječ: „Kučke!“.
Nažalost i Mia je baš taj trenutak ušla u stan i čula isto što i ja. Kad je vidjela da sam crven u licu došla je do zaključka da sam ga opet zadirkivao. Rekla mi je da se ponašam egoistično i nezrelo i da sam uvijek takav kad nije po mojem.
– Kad sam još bio takav? – upitao sam je.
Rekla mi je da je nikad nisam podržavao, niti bio „Tu za nju“ kad nije uspjela upisati likovnu akademiju. Nastavila je i da nikad nisam iskazivao interes za njenu kreativnost dok se ona uvijek zanimala za moju glazbu i pisanje.
– Zašto ti nikad tražio da ti nešto naslikam na zidu? – pitala me.
Nisam imao odgovor. Znao sam samo da je moj brat kriv za sve. Tako posvađani, otišli smo spavati. Mia je brzo zaspala, a ja sam se mučio, vrteći po glavi moj odnos s bratom. Zaključio sam da bih mu stvarno trebao pružiti još jednu šansu.
Ujutro smo, mamurni otišli na more. Svi smo šutjeli. Mia se otišla kupati. Najednom sam imao strašan poriv reći mu kako mi je žao zbog onoga jučer i kako sam ponosan na njega što se trudi uspostaviti ravnotežu u svojem životu. Uspio sam jedva procijediti kroz zube:
– Oprosti.
– Ništa za to – rekao je i potapšao me po ramenu.
– Ubija me glava – rekao sam.
– I mene. Znaš što? Klin se klinom izbija. Idem malo prošetati da dođem sebi. Kupit ću nam još piva i namirnice za ručak. Ti pričekaj Miju da se okupa pa dođite.
U prolazu mi je dobacio ključeve od auta.
Mia je izašla iz mora i zatekla me kako se opet crvenim.
– Gdje ti je brat? – upitala me.
– Otišao je – kratko sam odgovorio.
– Opet ste se posvađali?
– Ma ne, nije ništa tako. Pomirilo smo se. Išao je praviti ručak.
Ljutito je odmahnula glavom. Ta reakcija dodatno me naživcirala. Morao sam sjesti voziti u japankama i još me ona sad osuđuje.
Sjeli smo u auto. Sunce mi je lupalo direktno u glavu. Preznojio sam se dok sam uspio ubaciti u rikverc. Kako sam vozio unatrag, zakačio sam branik auta koje je bio iza nas.
– Dobro, smiri se više – rekla mi je Mia.
Zacrvenio sam se u licu, ali joj nisam ništa odgovorio. Bio sam previše usredotočen na vožnju koja me čeka. U autu je bilo pakleno vruće. Ruke su mi se lijepile za volan. Mercedes je trupako po cesti. Lim na njemu, škripao je. Imao sam osjećaj da mi se brat kroz njega ruga. Cvili, a nije mu ništa. Vozio sam jako sporo. Japanka mi je spala s noge i nožnim sam palcem stisnuo gas. U panici sam maknuo nogu i automobili se zaustavio. Nisam ni htio pogledati Miju. Znao sam da me mjerka ispod oka. Nisam uspijevao ponovo pokrenuti auto. Nervozni vozači iza mene počeli su mi trubiti. Djeca su prolazila trotoarom i radoznalo gledala što se događa.
– Znaš li ti voziti uopće? – pitala me Mia.
Poludio sam. Stisnuo sam gas iz sve snage. Auto je krenuo. Sunce me zaslijepilo. Na tren, uspio sam vidjeti loptu na cesti. Snažno sam zakočio. Kad sam došao sebi, čuo sam Mijine jauke.
Kasnije u bolnici. Ustanovili su da joj je iskočilo rame.
– Dobro je da je zavezala pojas – tvrdio je doktor.
Kad sam saopćio Miji vijesti, rekla mi je da sam to namjerno napravio. Da nitko ne vozi tako loše.
– Propustit ću prijamni zbog tebe – viknula je.
– Ionako ga ne bi prošla – ljutito sam odgovorio.
Posvađali smo se i ona je zaključila da je najbolje da prekinemo. Brat me zatekao kako, zureći u pod, sjedim u čekaonici. Opalio me po ramenu. Njegove riječi doprle su do mene u nekoj izmaglici:
– Sve su to kučke brate!
Digao sam glavu, a na licu, u kutu usana, titrao mu je osmijeh.
Vladimir Papić