Ova priča objavljena je zahvaljujući velikodušnoj podršci Arteistovih čitatelja koji su nam financijskom donacijom omogućili da, unatoč nepovoljnim prilikama, obnovimo Arteistov natječaj za kratku priču. Priče čitaj subotom, ovdje se informiraj o propozicijama natječaja, a ako želiš podržati kulturu s kičmom u vremenu kad većina savija leđa, možeš to učiniti uplatom donacije po svome izboru. Pomaže i lemozina! Udruga za kulturu i nove medije Arteist Skokov prilaz 8, Zagreb IBAN: HR1023400091110590879 uz naznaku “Podržavam Arteist”
Nakon zadnjeg sata, na hodniku me zaustavila Irma Filipović, krupna, crnokosa osmašica, zbog koje smo se dan ranije, na Sjednici učiteljskog vijeća, totalno isposvađali.
-Trebam Vašu pomoć, – rekla je kratko i neuvijeno. Nakon mog upitnog pogleda, nastavila je brzo i odrješito:
-Ne želim provesti devet godina u ovoj školi. Bit ću turistički vodič. Matematika mi nije važna. Kao ni kemija i fizika. Nadarena sam za jezike. Volim putovanja. Dobra sam u…
-Ne mogu ti pomoći, Irma, prekinula sam bujicu riječi koja je sve obilnije navirala. -Nijedna profesorica ne želi te više pitati. Ne mogu ih natjerati. I zašto se obraćaš meni? Porazgovaraj sutra s -razrednicom. Možda se nađe neko rješenje.
-Sigurna sam da ćete mi Vi pomoći, – rekla je Irma zagonetno, smješkajući se samo usnama. Oči su joj bile ozbiljne.
-I … kad budete imali vremena, hoćete li pročitati… napisala sam još jednu kratku priču.
-Naravno, Irma! Bit će mi zadovoljstvo. Znaš da …
Irma se, iznenada, okrenula i ostavila me zbunjenu s nekoliko neizrečenih pohvala za njeno pisanje. Prije odlaska na spavanje, nakon ispravljenih dvadeset i šest zadaćnica, otvorila sam kuvertu s Irminom pričom. Znala sam da će biti dobra. Uvijek su dobre. Iz velikog papira ispao je mali.
Očekujem da mi pomognete. U protivnom … svi će saznati ono … što ne želite da znaju.
Moliiiim? U lice mi je jurnula krv. Irma mi prijeti? Ucjenjuje me? Počela sam se glasno smijati. S umjerenom dozom histerije. Što si umišlja ta mala koju sam jučer tako zdušno branila od napada protivničke strane. Pogotovo kad su iznosili totalno neprovjerene informacije. Da se počela družiti s nekim narkomanima, da svaku večer dolazi kući prekasno, da su roditelji očajni i bespomoćni… I slično. Ljudi vole preuveličati, ponekad čak i izmisliti stvari, da si umire savjest. Da mogu mirno spavati. U svom običnom, ne skandaloznom životu, ja oduvijek mirno spavam. Dobro… ne baš oduvijek nego… otkad se intenzivno družim s Ivorom. A dvije godine prije toga… Pa nije valjda nešto o tome iščeprkala? Ma, ne! Mala blefira. Nada se da imam neku skrivenu tajnu i da će uspjeti u svom naumu. A kod mene je sve razvidno. Transparentno kako kažu naši političari, kada žele da ih ne razumiju oni što ne znaju engleski. Osim? Ma kako bi mogla… Od koga bi to saznala? I gdje? Pa, ni kolege ne znaju gdje sam živjela do sedamnaeste. Igrom slučaja rođena sam u Zagrebu, pa misle da sam oduvijek tu. Kako bi ona mogla znati nešto više? O dijelu moga života kojega se ne želim prisjećati. Ne! Ne! Ne! Ne zna ona nikakve tajne kojima bi mogla zabaviti publiku. Irma je mala lukavica. Zaigrala je igru. Na prepad želi ostvariti svoj cilj. Ne bih to od nje očekivala. A što ako je stvarno nešto otkrila? Ma, što bi ona mogla otkriti? Tada se tek rodila. Ucjenjivačica mala. Nevjerojatno! Tko bi to pomislio?
A… ako noćas opet krenu buđenja sa suzama i znojem? Ma, neće. Sve je to daleka prošlost. Neki drugi život, čini mi se. Gdje mi je Eckhart Tolle? Pročitat ću desetak stranica, pa na spavanje. Sutra je zgusnut raspored. Na kraju novinarska. Trebamo završiti zadnji broj školskog časopisa. Oh, da. Moram još napisati nešto iz školskih dana. Svi su drugi već predali svoje uratke. Bila je to Magdina ideja: „Profesori sada i nekada“.
Najprije učenici pišu o nama, a zatim mi o svojim profesorima. Iako nam časopis svaku godinu pobere neku nagradu, izgleda da je ovaj zadnji broj, u školi, najčitaniji. Možda zbog dobrih reportaža i odličnih fotografija. A možda i zbog moje tajne. Skrivala sam ju dugo i grčevito. Zbog straha od osude, neprihvaćanja, odbacivanja, gubljenja posla… Zbog nadmoćnih pogleda. I onih sažaljivih. Sada, kada svi znaju da sam sa šesnaest bila narkomanka i da sam zbog hrpe neopravdanih ponavljala razred… tek sada dišem punim plućima. Spasila me profesorica hrvatskog. Nakon majčine smrti, oca nisam doživljavala. Svatko zaslužuje novu priliku, reći ću kolegici iz matematike.
Na hodniku, opet, susret s Irmom.
-Hvala Vam, profesorice. Zbog dvojke iz matematike. Znam da ste vi za to zaslužni. I hvala vam za tajnu koju ste podijelili s nama. To što ste prošli vikend viđeni na nudističkoj plaži u Rovinju, sada je sasvim nevažno.
Ljiljana Vidović