Arteistov natječaj za kratku priču: Prava prilika

Ilonka Filipović

“Još nisam spreman“, rekao je gledajući njezinu ruku koja je mirno počivala na stolu. Bio je sasvim nesposoban iznijeti joj ponovno razloge nespremnosti. Htio je ovoj poznatoj i već više puta izgovorenoj rečenici dodati neki poetski refren, riječi, osjećaje, neki neoborivi argument, ali sve se to splelo u klupko u kojem nije bilo ni poezije ni argumenata i nastala je gužva iz koje se nije mogla izvući ni jedna jedina suvisla riječ i misao.

Sad mu je očajnički trebala ta ruka koja se samo pravila slabašnom. Bio je uvjeren da bi, samo kad bi htjela, mogla iz tog kaosa izvući glavnu nit i potezati je lako i ustrajno dok se sve ne rasplete.

„Nisam još spreman, nije bila prava prilika”, ponovio je kao da govori ruci.

Da je podigao pogled i pogledao je u oči, ta bi rečenica izgubila smisao negdje na putu između njegova uma i usana i zato ga nije dizao.
Da, pročitao je njezino pismo. Pisala je: „Vraćam se, nije to život za mene. Već ću se nekako snaći“. Sve je to bilo nejasno. Koji život nije za nju? U čemu će se snaći?

Bila je srijeda, dolazila je jesen, ona se vraćala, već će se nekako snaći, a čemu sve to? Zar nije mogla ostati kod roditelja? To bi bilo tako prirodno, riješilo bi puno toga i spasilo ga od te rečenice koju je smišljao, prekrajao, preslagivao i popravljao od trenutka kad je pismo spremio u unutrašnji džep sakoa znajući da mu u najskorije vrijeme mora pronaći neko prikladnije mjesto, svakako tajno i nedostupno znatiželjnim očima.

Bilo bi jednostavnije da mu je poslala e-mail, za Boga miloga, tko još danas piše pisma na papiru, lijepi marke i piše adrese na kuverte? To, da kod roditelja nije imala kompjutor i nije mogla slati mailove koji se mogu deletati ili spremiti pod nekom neupadljivom šifrom, a ne skrivati po džepovima, bila je samo još jedna okolnost na koju nije imao utjecaja.

Nije joj odgovorio na pismo, jer još nije bio spreman. Tada još nije bio siguran koju rečenicu treba napisati ili izgovoriti, bi li je trebao začiniti osjećajima i obećanjima, istaknuti argumente, stvarni život. Ali što da kaže? Što?

Prisjećao se početaka, njezinog drugog ispita, koliko je od tada prošlo? Bila je bijela, krhka, mirisala je na omekšivač za rublje koji je upotrebljavala i njegova žena i zato je taj miris bio istovremeno i privlačan i odbojan, on to tada još nije prepoznao, tek je kasnije povezao. Stajao je iza nje i gledao njezina leđa, potiljak, vrijeme se ukočilo, a noge su mu klecale kao nakon duge i teške bolesti.

Njezin odgovor ocijenio je ocjenom vrlo dobar. Mogao joj je dati i peticu, ali se nekako sustezao da ne oda odmah da joj je spreman dati sve petice ovog svijeta.

Zatim je uslijedila besana noć, prva nakon dugo vremena, već je gotovo zaboravio na njih, i jedna od mnogih koje će uslijediti. Osluškivao je kako kraj njega diše žena kojoj je obećao da će ostati zajedno do kraja. Do kraja čega? Slušao je kako se djeca meškolje u susjednoj sobi, čuo je kako kaplje slavina u kuhinji, zatim automobile koji bi od vremena do vremena prošli njihovom ulicom.

Jutro je dočekao spreman staviti joj pred noge sve, ženu, djecu, karijeru, stan, zadržao bi samo auto, kleknuti pred nju i reći joj da cijeli njegov dosadašnji život nije bio ništa drugo doli priprema za njezin dolazak. I rekao joj je, ne baš tim riječima, a nije ni kleknuo, to bi ipak bilo previše patetično i neprimjereno njegovoj dobi, položaju u društvu i na fakultetu. Ona ga je gledala u nevjerici kao što će ga kasnije gledati svaki puta kad bi joj rekao „Nije bila prava prilika“.

tellhco.com to win $10 Free

I dalje je čekao pravu priliku da kaže ženi, djeca mogu pričekati, prave okolnosti, vrijeme poslije ručka, poslije večere, nakon što djeca odu u školu, na spavanje, nakon što odu njezini roditelji, njegovi roditelji, poslije Uskrsa, Božića, Nove godine, ali ona je uvijek izmicala zaogrnuta rečenicom koja u tim trenucima još nije bila jasno sročena, kratka i sažeta, bila je tek naznaka one koju će kasnije izgovoriti više puta „Nije bila prava prilika!“ Dok je čekao da ta prilika naiđe, razmjenjivao je sa ženom poljupce i zagrljaje, jer je za sve to bilo prilike, vremena i spremnosti.

Što da kaže ženi? Da to ipak nije ono pravo, da je sve to zavaravanje u kojem on ne može više sudjelovati, nitko nije kriv, ona najmanje, beskrajno mu je žao, ne, neće reći beskrajno, jer on ne upotrebljava u svakodnevnom govoru tu riječ, ali kad dođe vrijeme naći će neku prikladnu koja će bez svake sumnje ukazivati na to da je njegovo žaljenje bez granica, ali on tu ipak ne može učiniti ništa drugo osim žaliti.

Samo je rekao: „Čini mi se da smo se jako promijenili. Što nam se to događa?“

Nadao se da će ona reći da nije problem u njemu, jer ona se promijenila, previše se bavi djecom, pospremanjem, njegovim košuljama, kad se vrati kući kosa joj miriši na prženu ribu, kiseli kupus ili pohano meso, to nije miris ljubavi i ljubavne čežnje, ali ona to nije htjela izgovoriti iako je možda tako i mislila. Samo ga je gledala, njemu se činilo pseće odanim pogledom, uredno slagala njegovu košulju i rekla: „A što smo sve namjeravali napraviti!“

Pomislio je, što se tu još može napraviti, ali opet nije bilo pravo vrijeme, djeca su se vraćala iz škole, čuo ih je kako otvaraju ulazna vrata, bacaju torbe u svoju sobu i sad će, samo što nisu, biti ovdje, istovremeno podnositi izvještaj o tome kako su proveli dan, zatim otrčati u kuhinju, otvoriti vrata hladnjaka, a ona će vikati za njima: „Nemojte se najesti, sad će ručak!“

Nije rekao da izlazi. Izašao je tiho i neprimjetno. Našao se na ulici i hodao bez cilja iako je znao da će na kraju otići k njoj, onoj drugoj koja je sada prva, da će je gledati istim pseće odanim pogledom od kojeg je netom pobjegao i nadati se da ga danas neće opet pitati: „I, jesi li joj rekao?“

Samo da opet ne kaže: „Dobro, ja se onda vraćam roditeljima“, on će onda reći „Ne možeš se sad vratiti, sad su ispitni rokovi“, a ona će mu odgovoriti: „A što se to tebe tiče? Nisi mi otac da me pitaš za ispite.“

To će ga samo podsjetiti da bi joj zaista mogao biti otac. Zašto ga na to mora podsjećati, kao da on to ne zna i kao da i sam ponekad, čak i prečesto na to ne pomisli?

Kad je otišla prvi puta, ostao je u krevetu, nije mogao ustati, javio je na fakultet da je bolestan, a i bio je, jer bol ga je proždirala cijelog, odzvanjala mu je u ušima, vrtjela mu se glavom, žena mu je na čelo stavljala hladne obloge i govorila: „Da mi je samo znati gdje si to pokupio“, a on joj je u mislima odgovorio: „Bolje ti je da ne znaš“.

Htjela je pozvati doktora, on se usprotivio, što da mu kaže? „Doktore, zaljubio sam se, ne znam što ću, ima li ikakvog lijeka? Sve me boli“.

Četvrtog dana je ustao, možda se već vratila, a on ni ne zna. Otišao je na fakultet, tajnica mu je rekla „Profesore, užasno izgledate. Još niste ozdravili, zašto ste došli?“

Studenti su ga gledali, odmicali su se kad je prolazio hodnikom. Pitao se: “Govore li o meni, o njoj, o nama? Je li im je rekla?” Glasni podrugljivi smijeh negdje s dna hodnika dao mu je naslutiti da svi znaju i htio je da mu se otvori tlo pod nogama, ali to spasonosno rješenje bi uvijek zatajilo kad god bi mu trebalo.

„Što ti je?“ pitao ga je kolega, skoro prijatelj. „Da nisi pronevjerio novac fakulteta?“ i nasmijao se.
„Ne, pronevjerio sam život“, rekao je, ali ovaj je samo slegnuo ramenima i nije više ništa pitao.

Boli me glava, pomislio je, ali nije bio siguran radi li se o glavobolji, jer boljele su ga zapravo misli koje su se vrtložile, umnožavale, raspadale i tražeći izlaz udarale o njegove sljepoočnice k’o pijani psi.

Ovo je četvrti puta kako je otišla i opet se vratila. Svaki puta je bilo isto, samo što više nije ostajao u krevetu, prehodao je njezin odlazak i povratak uz najveći napor, kao gripu, sve s neizvjesnim posljedicama. Konačno je odlučio da više ne može podnositi te napadaje emocionalne gripe, ne može više podnositi miris luka, pržene ribe, kiselog kupusa, ne može svakog dana gledati djecu s toliko krivnje na leđima, to ni Atlas ne bi mogao izdržati.

I dok ju je gledao kako dolazi prema njemu, a rečenica „Nije bila prava prilika“ se ponovno pojavila, izdajnički i kukavički, njezin je osmijeh bio neobično veseo, činilo mu se da je sretna i pomislio je da je to dobro vrijeme da je obavijesti kako stvari stoje, ona mu je prišla, nije ga zagrlila, nego mu je pružila ruku i rekla: „ Vratila sam se položiti ispite i odlazim. Hvala ti na svemu. Dalje mogu sama“.

Bila je mirna i odlučna, glas joj je bio čvrst, ponadao se da će zadrhtati, ali to se nije dogodilo i on je znao da je svejedno je li spreman ili nespreman i dokad će biti, jer njoj to više nije važno i vjerojatno više nikada neće ni biti.

Krenuo je kući, tamo ga je čekao pseće odani pogled žene, miris kuhinje, čiste i izglačane košulje, veselo žuborenje djece, moći će odbolovati tjedan dana, javit će na fakultet da je indisponiran i da će se vratiti čim se oporavi.

Kad je ušao u stan nije osjetio dobro poznate mirise kuhinje nego Dolce&Gabbana light blue, za Božić je kupio po jednu bočicu svakoj. Na akciji.

Na ulazu su bile dvije velike putne torbe, pomislio je da su došli roditelji, njegovi ili njezini, to je još bilo neizvjesno, ali samo nakratko, jer je iz sobe izašla žena, imala je neobično kratku lepršavu haljinu, blistava svježe oprana kosa rasula joj se po ramenima, i rekla:

„Imao si pravo, jako smo se promijenili, bojim se više ja nego ti. Žao mi je što ću te povrijediti, ali odlazim. Bit ću s djecom kod roditelja dok ne prodamo stan. Već dugo ti to pokušavam reći, ali uvijek mi se činilo da nije pravi trenutak. Sad sam spremna i odlazim“.

Ilonka Filipović

*Ova priča objavljena je zahvaljujući velikodušnoj podršci Arteistovih čitatelja koji su nam financijskom donacijom omogućili da, unatoč nepovoljnim prilikama, obnovimo Arteistov natječaj za kratku priču. Priče čitaj subotom, ovdje se informiraj o propozicijama natječaja, a ako želiš podržati kulturu s kičmom u vremenu kad većina savija leđa, možeš to učiniti uplatom donacije po svome izboru. Pomaže i lemozina!

Udruga za kulturu i nove medije Arteist
Skokov prilaz 8, Zagreb
IBAN: HR1023400091110590879
Uz naznaku “Podržavam Arteist”

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...