Arteistov natječaj za kratku priču: Mostarska hagada

Naravno, čista prirodna smrt. Kome je bitan život malog Roma. Nigdje nema smrtovnice. Završit će na gradskom groblju u grobnici sa neidentificiranim osobama. Pogodilo me je, priznajem, svaki dan sam komunicirao s njim.

Zadnjih par godina mi se snovi ostvaruju. Ne bukvalno, ali težina tjeskobe se prelije u skori događaj iz stvarnosti. Mogu predosjetiti da uskoro slijedi nešto određenog intenziteta. Iščekivanje iskušenja me iscrpi. Strepim za nešto što se nije desilo, što tek treba, a pitanje je da li će se ikako desiti. I, desi se. Peru me snovi, poput veša struganog od drvenu dasku. Očekujem, pa vrebam mogućnosti u nadi da mogu preduhitriti loše ostvarenje. Cvikam konobarima, gutam povišene tonove uličnih degenerika, iskradam se iz društava gdje proričem devrove. Iskreno, plašim se.

Noć pred ovu: prolazim kroz praonicu i kuhinju predratnog restorana, koji je u sklopu kuće, u gustini kakva samo u snu može da bude. Nekakve nemani izviru. Darth Vaderi u crnini s plaštevima i metalnim sklopkama na glavama. Imam bodež: ubadam ih ― padaju, krećem se prema sali za rezervacije, oni samo ispadaju ― ubijam ih. Tamo, prema glavnoj sali, vidim svijetlost i dan ― oca kako se smije. Želim da doprem do tamo, kad lijevo mini deponija smeća u praonici s podbuharenim bijelim pločicama, bojler naget nad tucom prljavih tanjira s tamnoplavim obrubima, iz školskog oramrića izbija jedna od spodoba s glavom u kopčama. Titranje slike: ne znam jesam li ga ubio.

Želim prema ocu, jedan ispred mene, usporen, s lakoćom ga grlim, ubadam i spuštam na tle. Nastavljam prema Starom. Budim se.

Tješim se jutrom. Demonska uznemiravanja sam uništio, ubio sam ih mnogo. Mučan san, ali dobar. Nije bilo vode u snu, vodu ne volim: rijeke, uzburkane virove, jezera, okeane. Ništa u vezi nje. To je već skoro pa sigurna tjeskoba. Ta iskušenja su mi se već dvadesetak puta ostvarila s užasavajućim posljedicama u stvarnosti. Tumačim da ovo ipak dobro je, možda slijedi tek neka trzavica ili jača neugodnost.

Ova noć: na spratu sam kuće, troipogodišnji sin se popeo na prozor u kuhinji, stoji, trčim da ga skinem. Opet ista gustina. Krenuo je da pada, hvatam ga. Opet ona titranja. Slike pomješane sa teve smetnjama i iskidanim dijelovima filma. Na prozoru sam, tirkizna rijeka teče sokakom. Zaranjam glavu misleći da je upao, nema ništa. Sjećam se, u snu, da sam ga već skinuo s prozora. Unutarsnovsko sjećanje me primiruje, gustina i vlažnost opadaju.  Bude se magnolije u saksiji, lažne uspomene i nostalgija na neproživljeno. Sve je uredu. Ja, budim se u remakeu Lars von Trierovog Antikrista.

Trudim se da odmah zaboravim san – ne ide. Repetiram ga u krevetu, uzimam telefon, upadam na instagram. Napadam si mozak s fotkama fitnes instruktorica i s efektima sređenim pejzažima dalekog istoka. Ne ide. Jasan je, urezao se. Vrijeme je ustajanja.

Samo čekam, nešto da se desi. Razmišljam, bez obzira na to što je tako mučno sve bilo, trebalo bi na kraju krajeva dobro da se završi. Mada, slijedi nešto. Teško da se može stresti mučnina turobnog predosjećaja.

Protokom dana saznajem da je ubijen Marko, maleni Rom koji je prosio ispred Konzuma. Ulazim na lokalni portal, murija govori da je riječ o prirodnoj smrti. Zasigurno. Nekad poslijepodne upadam na prvu kafu sa drugom, kad tamo moj dušmanski rođak, zaboravljen godinama; onaj s kojim se krvim za kvadraturu predratnog restorana koja prepuštena vremenskoj stihiji samo poziva sile mraka da je praznu nastane; sjedi s dvojicom likova. Iskuliram ga uz umorni smiješak. Rođak je totalni degenerik, energetski vampir. Uspijeva u tome, čak šta više, vrlo dobar je u isisavanju tuđe razdraganosti.

Priđe nam za stol s pričom: „Šta se radi? Evo počinjem predavati na fakultetu dizajn. To sam i magistrirao“, mislim, zaboli me neka stvar šta radiš u životu, nisam te pitao ništa, ne želim kontakt. Čestitam, s neizdrživim filter cerekom. „Neozbiljan si još uvijek. Šta ti radiš u životu?“, nastavlja s pitanjima, jer zaista nemamo baš nikakav kontakt, pa čak ni na društvenim mrežama. Od osamdesetih su nam starci po raznim sudovima. Kažem mu: “Zovi kafu, pa ćemo se ispričat“, uporan je: “Šta radiš, jeli?“, par puta je ponovio. „Valjam hors“, ironičn sam, a on strategijom krpelja: „Koliko imaš djece?“, kažem: “Malca, zovi pa ćemo pričat“. Njegov odlazak od stola je ravan cijeđenoj naranči nakon polumaratona ili olakšanju iscijeđene bubuljice s neugodnog mjesta.

Užas, uzeo mi je skoro svu energiju. Spiritualno sam na: battery low iliti na duševno sakat. Tako dobro bi se osjećao da sam ga izudarao, pa makar šamarima uz par kočijaških psovki. No, uhvatio me je nespretnog i sada se tamo negdje masira s mojim pozitivnim vibrama i kvarnim činjenicama da je uspio u životu, a ja nisam. Pretpostavka je majka zajeba.

Izletismo iz kafea da obrnemo krug, kad jedan Rom na Titovom mostu pita cigaretu. Prilazi ostavljajući kolica za skupljanje sekundarnih sirovina. Djelovao je kao Fred Astaire verzija glavnog protagoniste iz Epizode u životu berača željeza. Pitamo ga šta je bilo s Markom, da li se napio i smrznuo?

–     Ne, ubio ga neko.

–     Ubio ga neko? Ko ga je ubio?

–     Sumnja se u Jasmina, zajedno su na kladionici dobili devesto maraka. Udario ga bokserom u glavu. Na bokseru bio šiljak. Marko ima udubinu na čelu.

Naravno, čista prirodna smrt. Kome je bitan život malog Roma. Nigdje nema smrtovnice. Završit će na gradskom groblju u grobnici sa neidentificiranim osobama. Pogodilo me je, priznajem, svaki dan sam komunicirao s njim. Nadam se da su Marko i rođak energetski vampir tjeskobe iz dvije minule noći. Prošle sedmice sam sanjao da vozim kajak na tarasi. Plitka voda, a vrhunski sam baratao s veslom; nije udaralo od korito s bordo pločicama.

Očekivao sam neko iskušenje slabijeg kapaciteta. I, posvađao sam se sa ženom, nismo pričali pet dana. To je to. Premda, potiskivam osjećaj da je samo ovo dvoje rezultat ovih mučnih snova. Namjerno zaboravljam da otac ide kod onkologa prekosutra.

Do kraja ove priče ili dana, sigurno sedmice, znaću: da li me je prevarilo, da li se obistinilo, ili je sve to samo produkt moje imaginacije i ludila. Večeras se vraća sat na ljetno računanje vremena, dječak sanja, ubrzano diše, zaustavlja me u pisanju. Kao da postoji pravilo o nezapisivanju snova. Pišem ih, pamtim. Zapisi ludila i agonije života. Trebam li reći sebi da sretni ljudi ne postoje. Istiha se čuje Mia Zapata s kompa, a ja sam sâm u sobi s najdražim osobama. Klizimo, nestajemo. Živim budućnost koja mi se nekoć činila tako dalekom. I, bolje je nego što sam tada sanjao. Bolje je, jer nisam ništa sanjao.

–     Baš udubljenje na čelu? Jel’ moguće da je na stepenicu pao?

Često mi kroz snoviđenje nalete dašci prošlosti, odrastanja, djetinjstva i rata. Sve je povezano s ratom. Odrastanje u ruševinama i neimaštini, blijedosti i hroničnom nedostatku vitamina C. To je moje djetinjstvo sablasti. Prošlost mi nikada nije imala bitne sastojke za funkcionisanje zdravog organizma. Pitao me nastavnik muzičkog jednog kišnog dana: „Reci mi, da li voliš šnicle?“, rekao sam mu začuđeno: „Pa da, volim šnicle“.

Tek sam jednog vedrog dana spoznao šta se krilo u tom pitanju na koje sam tako naivno tačno odgovorio. Ispričat ću vam.

Gledao sam na televiziji kako obaraju spomenik Sadama Huseina, masa je urlikala u ekstazi. Konopcima su ga vukli dok nije pao, kao i neki dan, kada su Turci u Afrinu se mučili da obore statuu neznanog YPG borca. Vrijeme obara spomenike. Ivo Lola Ribar iznova umire u Zagrebu. A tu vedru noć mi je drug overavao od heroina, samo se izgubio, roba je bila čistija od svake koju je ikada probao. Dvadeset popunjenih crta crnila u inzulinskoj šprici i automatska koma. Šamarali smo ga dok je Zinga u kaščici kuhao sol. Sreća pa je još imao solidne vene, vrlo brzo je došao sebi. Par trenutaka se ušućen držao za glavu i tek onda normalno zakljucao. Svi smo sa smiješcima govorili kako je ova roba dobra. Kuhalo se, na stolu je bilo desetak grama žutila, stotinjak grama albanke i bočica tečnog heptanona.

Noć je klizila, da mi je maločas overirani već opisivao ambise koje je posjetio nedavno. Negdje u zidovima te židovske kuće je tutnjala Seasons in the abyyss. Zinga je obio tu kuću, relativno zdravu, nije prokišnjavalo, sem poneke vlažne fleke na zidu što bi prodirala kroz olinjanu fasadu. Niko ga nije godinama izbacio, niko se nije javljao, nikakva pošta nije stizala na adresu te kuće na Carini. Ti Židovi vlasnici su vjerovatno negdje po Eilatu ili Tel Avivu pričali o Sarajevskoj Hagadi, bosanskom kabalizmu, i o tom dalekom domu u koji nema ko da se vrati, jer je bratić Ehud, posljednji iz loze, popivši granit iz palestinske pračke, postao aktivista Likud partije.

–     Ma kakva stepenica čovječe. Baš rupa u čelu.

Neću da umrem mlad, prašnjava slika neću biti ja, nadolazi dok pišem. Rupa u zidu kao savršen bend na vrhu kompilacije posvećene Marku Sejdoviću, a sve spomenute stvari u priči su soundtrackovi koji se nakon čitanja moraju preslušat. Da, to nije bila stepenica čovječe.

Vedra noć je odmicala. Ostali smo: Dada – povratnik iz ambisa, Zinga i ja. Na tren samo ja i Dada, jer je ovaj otišao ispratit ekipu koja je otišla: zabrinutim majkama, ili, na neko mnogo bolje mjesto od ovog. Odjednom, začulo se lupanje ― poprilično jako lupanje; kao da neko na silu želi prodrijeti u kuću.

Ulazna vrata su bila ogromna, samo su mermerni stubovi falili ispred, a izvaljenu bravu su zamijenili lanci i katanci, mnogo njih. To je bila kuća starog bogatog trgovca Sefarda ili bankara Aškenaza iz vremena Austrougarske, možda Kraljevine Jugoslavije, govorim sebi. I danas kada prođem pored, vidim obnovljenu bijelu fasadu i gole unutrašnje zidove, kao da kroz oluke dopiru mrmljanja na ladino jeziku s rituala inicijacije u 33. stepen nekog, običnom čovjeku nepoznatog, masonskog reda. Visoki plafoni, polukružno stubište izliveno od rizla, zid boje stare hartije, vabio je neobjašnjivim pjesničkim zanosom. Ambient stvoren za galeriju posvećenu žrtvama holokausta.

Udaralo je jače, da sam se zgledao s Dadom. Lanci su mlatarali, katanci kucali po borovini od vrata. „Policija, otvaraj!“, duboki glas svojstven agresivnim drotovima. Skočili smo kroz prozor, neka dva ipo metra. Pobacali se.

„Haa, papci, šta ste se usrali“, povikao je. Razbili bi ga da smo bili u stanju, ili da smo bili jači. Noć je tekla. Dadi je bilo previše heroina i adrenalina. Otišao je s pričom o spoznaji i monoteizmu. Ostao sam da čekam šta će se desiti nakon što sam prvi put uzeo heptanon. Nakapao mi je četiri tablete na kašiku punu šećera, dvanaest kapi je jedna tableta. Na stolu je bilo kilo šećera za ubijanje gorčine heptanona, i kilo tuzlanske soli za raju koja malo preforsira s žutilom, a on nije želio da mu se neko oleši u praznom dvoru od kojeg je on napravio dom. Čekao sam, tečni hep tek nakon sat vremena, a i duže proradi. „Odo kući Zinga“, govorio sam mu, a on je rekao: “Ma ne, pričekaj još malo pa onda pokušaj. Sad ću zvat dostavu“. Zvao je sa Nokie 33 10, javila bi se neka djevojka, koja bi nakon narudžbe samo rekla da Manđaria ne dostavlja u Istočni Mostar. Potom bi ja sa svog Eriksona R 600 nazvao neki broj sa stola i dogovorio jumbo pizzu s mnogo maslina i majonezom. Zinga bi dostavljača nabio nogom u guzicu uz riječi: „Nek ti Gojko Šušak plati, jebo se s materom“.

Pokušavao sam do ustanem i odem kući, čekalo me je spremanje za popravni iz matematike. Nisam uspijevao. On je zakljucao s ganom u veni, uže je visilo prema laktu. Zaista nisam imao snage da ga upozorim. Pričalo se, ako se igla na ganu odlomi, uđe u krvotok ― i gotovo. Kljucao sam, budio se, gledao u gan, sol i šećer. Vrijeme se prznilo u mrve. Mravi su nosili, ptice čokale, a djetinjstvo lapilo. Smijeh s djevojkama na partiji bilijara dok kredom oštriš štap, a svira Da mi je biti morski pas, jedan sat, jedan tren ― opija i sada, kao slika s neke VHS kasete sa prašnjavog tavana. Pjevušili smo: sada padaju na uže i gan, ja sam slobodan & all I ever wanted, all I ever needed is here in my arms, words are very unnecessary, they can only to harm, ali rejv kao ubačeni element je ubijao rokenrol ― grad je svakako već bio ubijen.

–     To se priča? Jesi siguran? Znam da mu je Hamdija stari, šta on kaže o svemu?

–     Hamdija kaže da je ubijen. Hoće da nađe tog Jasmina, na njega i on sumnja.

Poznavao sam Hamdiju. Ležali smo zajedno dvadesetak dana u zatvoru Konak. Tada još uvijek nije bio zajednički zatvor. Ležao je zbog ubistva i čekao suđenje, kada su mene doveli u tu ćeliju zbog pokušaja ubistva. Ucrtao mi se u pamćenje jer mu je prijetila višegodišnja kazna ili puštanje na slobodu, zaboravio sam detalje. Uglavnom, jedan džanki mu je prodao Leponex za deset maraka. Hamdija je spavao dva dana, probudio se pred samo suđenje. Oslobodili su ga. Došao je po stvari u ćeliju, izgrlili smo se. Gledali smo ga kroz ćelijski prozor, pokazivao nam je guzicu i hvatao se za muda. Bila je zima, ovaj što mu je prodao Leponex je odmah skinuo majicu sa sebe i naložio je u šporetu. Čekali smo kad će nam početi omiljena muzička emisija Zimski koktel na HTV Oscar C televiziji.

Zatutnjalo je u zidovima te vedre noći. U zidovima židovske kuće. Ne, nije bila Season in the abyss. Prenuo sam se iz kljucanja. Osluškivao sam. Ponovo. Pa, ponovo. Tutnjalo je, i svaki put kad zatutnji, njihao se gan što virka iz ruke njegove. Ustao sam se. Nakon par sati kljucanja, u stanju sam bio da stojim. Krenuo sam prema izvorištu zvuka. Dolazilo je sa sprata. Morao sam da se popenjem uz stepenište. Znam da nema nikoga gore i da je nemoguće da nekim putem neko dođe na sprat. Očekivao sam nešto ili nekog. Sablasno stubište je predskazivalo utvaru. Radoznalost me kao mačku vukla prema zvuku. Reinkarnirani Jewy Sabatay s Zoharom u rukama, okolo njega par sljedbenika s plaštevima. Sve je moguće. Zvuk odzvanja, šunjam se. Prepadam se vlastite sjene. Adrenalin mi diže glavu. Širom otvorena vrata na spratu i tako jasan zvuk. Provirivam glavu. Kad, Bajra zguza izbija Ozrenku.

Ja sam jednoga dana slučajno našao put.

Još tiše sam se vratio. Zaprepašten. Kao da sam prevaren, pa kako da mi čovjek nije rekao da je neko na spratu. Kako da nikakvog zvuka desetak sati nisu davali, a prvi zvuk je zvuk zvjerskog jebanja i treskanja prolumbanog kauča. Nehemiah Hayyun ako je živ, sigurno je zavezan u podrumu s jabukom u ustima. Ma šta očekivati od čovjeka kojem gan viri iz ruke. I oni su se gore sređivali cijeli dan, sigurno su ih ptice praskozorja probudile. Piju heptanon iz čokalja i recitiraju Zagajevskog. Lijeva ruka tame na polici s cirkusantnim cipelama. Možda jednog dana sve ovo zapišem, ako me heroin ne pojede, govorio sam.

Nisam otišao listati zbirke zadataka iz matematike. Bila je subota, što je značilo da se puštaju na slobodan dan vojnici iz španskog kontigenta SFOR-a koji je imao kasarnu nadomak Mostara. To su bili pripadnici nižih slojeva španskog društva koji su dolazili na tako opasna mjesta za neku mizernu platu, bilo je i Marokanaca. Prodavali smo im travu za duplu cijenu, a akinetone kao ekstasy, brzinu pod bjelinu. Svi su u gradu s njima bili strogo poslovni, samo je židovska kuća bila neka vrsta undergound kluba u kojem su mogli i da zapale uredno kupljene džointe ― to je trajalo mjesecima. Imali smo svoje klijente koji su dolazili. Ja bi svake subote oblačio dres Zaragose; bijeli adidas dres s plavim prugama i crvenim banerom Pikolin, govorio sam da je to iz vremena kad je Morientes igrao tamo. Moj drug Jiménez je bio iz De Huelve i nikada nije čuo za Salihamidžića s kojim sam se kurčio tada.

Ovoga puta su tražili kurve. Zinga je imenik 33 10. iscjedio i nekakve kurve su trebale da dođu. Lokalni krimos Igor ih je trebao dovest.

–     Hamdija je zajeban lik. Sin mu je Marko jebote.

Prva je upala Jasmina, živila je u alternativnom smještaju nadomak grada, izgledala je kao preteča današnjih starleta. Druga je upala Aldina, i kad je ugledala mene snuždenog u dresu Zaragose, pomalo utačkanog, zagalamila je pred esforovcima: „Pa rođak, gdje si ti!? Kako mi je tetka? Šta ima kod tebe, pričaj“. Prenerazio sam se. Prvo sam sebe uvjeravao da mi nije rodica, pa onda Zingu. Mislim, znam da mi nije rodica. A šta fali i da jest. Mogao bi na veresiju da učvršćavam rodbinske veze. Neki dan sam je na facebooku upratio sretno udatu za nekog motoristu nafuranog na Sons of Anarchy. Pričao sam joj kako me je oborio iz matematike, i kako me muči to što moram na popravni. Ali se nadam da ću položit. Rekla mi je kako vjeruje u mene i nada se da ćemo se negdje vidit u gradu i popit kafu. Juan Fran ju je odveo uz stepenište. Uzeo sam novce kad smo se rastalili, smotao džoint, ukrao Lijevu ruku tame i krenuo prema kući s kontom o riječima nastavnika muzičkog kad mi je polupijan rekao: „Voliš li ti šnicle?“.

–     Imaš cigaru?

–     Evo.

Marko je uvijek pitao: „Imaš dvajes feninga?“ Nikada nije pušio. Vječiti stražar ispred objekta Todorićeve imperije. Već zaboravljen. Prelistan, kao rođak vampir. Samo, ovaj drugi će se vjerovatno pojaviti na još par stranica knjige mog života, izletit iza kulisa, nenajavljen poput iskušenja koje se teško prevazilazi. Volim šnicle Bethovene! Dnevna štampa je pisala da je ubijen, potom da nije. Kažu: odbačene su sumnje. Faširane šnicle tučene čekićem na pragu volim.

Treća noć je donjela novi san. Penjao sam se uz neki zid sa stomom na donjem lijevom dijelu stomaka. U snu sam mislio da je stavljena mjesto mjehura. Vjerovao sam da ne smijem činiti fizičke napore jer mi fali organ. Turoban san. Jučer sam se sticajem okolnosti morao penjati preko ograde s bodljikavom žicom, prolaziti kroz neki privatni posjed, te ponovo preskakati neki zid. Psi su lajali, čula se i vuča lanca.

Četvrta noć, sinoć; sanjao sam pse. Pit je zgrabio mačku, trudio sam se u gustoći atmosfere da je oslobodim, samo se osjetio prelom kičme u njegovoj čeljusti. Odveo ju je za kapiju komšije firmopisca. Uzde drugog pita su mi se samo našle u rukama. Kažu da su psi iz snova demoni.

Zauzdao sam demona, ubio Darth Vadera. Sve je dobro dok se voda ne ukaže. Čista voda kao muka. Tako jasno ruka viri iz vrtloga dok san ispiriva otvaranjem očiju. Voda precizno pokaže intenzitet tjeskobe. „Snove ne zapisuj!“, rekao sam sebi prije par godina. Znaj da odgođeno zlo poskakiva pri ulasku. Ono dolazi poput pepela nakon vatre. Tako teče pepeo. Mnogi iz priče više nisu sa nama. Svijet iz snova pokaziva nova poznanstva, sudaranje duša u dimenzijama nepoznatog. Da li smo to zaista bili mi. Jesmo, kažem ti. Zapiši san, pokušaj prevariti konce koji te protiv volje vuku po smjerovima kojih se plašiš. Svaki grad ima svoje groblje. Neki gradovi su groblja na kojima se rađaju djeca. Zatvorite kapije, ovo nije moj san.

Semir Behram

*Ova priča objavljena je zahvaljujući velikodušnoj podršci Arteistovih čitatelja koji su nam financijskom donacijom omogućili da, unatoč nepovoljnim prilikama, obnovimo Arteistov natječaj za kratku priču. Priče čitaj subotom, ovdje se informiraj o propozicijama natječaja, a ako želiš podržati kulturu s kičmom u vremenu kad većina savija leđa, možeš to učiniti uplatom donacije po svome izboru. Pomaže i lemozina!

Udruga za kulturu i nove medije Arteist
Skokov prilaz 8, Zagreb
IBAN: HR1023400091110590879
Uz naznaku “Podržavam Arteist”

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...