Arteistov natječaj za kratku priču: Ljudi od formata

Ova priča objavljena je zahvaljujući velikodušnoj podršci Arteistovih čitatelja koji su nam financijskom donacijom omogućili da, unatoč nepovoljnim prilikama, obnovimo Arteistov natječaj za kratku priču. Priče čitaj vikendom, ovdje se informiraj o propozicijama natječaja, a ako želiš podržati kulturu s kičmom u vremenu kad većina savija leđa, možeš to učiniti uplatom donacije po svome izboru. Pomaže i lemozina!

Udruga za kulturu i nove medije Arteist Skokov prilaz 8, Zagreb IBAN: HR1023400091110590879 uz naznaku “Podržavam Arteist”.

„Folksvagen šaran“ se uz dva kratka zova sirene zaustavlja ispred kapije. Đina je negdje u kući, žurnim pokretima krpe otire nevidljive molekule prašine koji su možda pali na televizor u proteklih sat vremena, koliko gosti kasne. Ja sam u dvorištu, da izađem prvi i pružim joj dodatni minut relaksacije kad čuje gume na prilazu. Naučio sam s godinama da se s tim njenim porivom ne vrijedi boriti. Nele još uvijek čeprka oko komandne table, okreće se da vidi je li zadnji kraj masivnog srebrnog auta ostao na putu, izložen kao bosa noga koja viri ispod jorgana. Štrči malo, ali vozač je zadovoljan svojim umijećem, izlazi i širi osmijeh kao Šumaher kad ostavi „meklarene“ iza sebe pola kruga. Iznutra pjevuši Oliver Dragojević, tužan zbog nečega što je izgubio i što mu ponekad fali.

Gdje si, buraz, sto godina!

– Ako treba, parkiraću vas ja, sramota zbog komšiluka!

– Komšiluk neka slobodno dođe da pogleda spejs-šatl, neću im naplatit!

Grlimo se, a on me lupi po ramenu isto kao što to radi naš stari, pa se odmakne i pogleda me. Otvaraju se i druga vrata „šaranovog“ trbuha, ali još uvijek niko ne izlazi, traje spremanje, obuvanje sandala i papučica.

Nabacio si malo kila, buraz! Lijepo te Đina pazi, vidim ja!

– Moram i ja malo da zaličim na tatinu stranu familije, red je! Ti si mi se nešto usukô!

– A gdje neću, i ti bi kad bi nosô ove male Indijance non-stop po onim klackalicama i ljuljaškama. Al’ zato mi sad onaj benč i sobno biciklo služe samo da na njih kačim majice i peškire! Haj’, pusti me da se pozdravim s ovom ljepoticom!

Sklanja me u stranu i ide u zagrljaj Đini, koja je izašla pred kuću u punom sjaju, bez sjene nervoze koja ju je pratila već danima. Priskačem da otvorim zadnja vrata „šarana“ i odatle se odmah pomaljaju dvije male noge u crvenim papučicama s velikim žutim suncokretima.

Gdje si, Pjesma?

– Esma!

– Pa to kažem: gdje si, Pjesma?

– Ama Esma, striko! Opet si zaboravio!

– Joj, jesam! Dođi ’vamo, odmah ću se sjetiti!

Grabim je dok nespretno klizi sa sjedišta, podižem je u naručje i trčim s njome oko auta, a cika i sitni praporci smijeha zveckaju niz ulicu. Čvrsto se drži za moja ramena i ne bi mi ispala iz ruku ni kad bih je pustio. Drugi krug presijeca nam Lejla, konačno van klimatizovanog kokpita, s jedva vidnim podočnjacima i u narandžastoj majici na bretele. Grlim je jednom rukom, a drugom joj predajem Esmu, koja se prepentrava spretno kao koala s jednog stabla eukaliptusa na drugo.

– Može li proći minut a da se ti ne privališ striku, je li?

– Gdje si, srećo moja?

– E, da ne pratim putokaze, sad bih bila negdje u Vogošći! Ovaj tvoj buraz se zagleda u cestu i ne razmišlja gdje treba skrenuti, nego samo prati one ispred sebe kô na ringišpilu!

Nele se smije, nije, gledao je on, nego nije bilo table a ovaj novi GPS mu nešto ne radi. Ne radi, vraga, nego ne znaš namjestit, poklapa ga Lejla, spušta vlasnicu suncokret-papučica na beton i kreće da otvori četvrta vrata auta, a onda se sjeti da se nije pozdravila sa Đinom, koju Nele još uvijek zasmijava. Esma i ona im se pridružuju, šireći ruke, a ja kroz prozor gledam na zadnje sjedište, u mali tron na kom je bezbjedno smješten porodični princ. Gleda i on mene svojim krupnim, svijetlim očima. Ne poznajemo se još.

Dva sata kasnije, već smo mnogo prisniji. Upišao mi se u rukama, i Nele i ja se preko raspaljenog roštilja podbadamo oko toga. Đina i Lejla žongliraju salatom, alkoholom i djecom, ne ispuštajući nijednu od tih loptica. Ova moja je malom otpjevala čitav svoj repertoar dječjih pjesmica i sad je već prešla na bluz. Esma se smije na ljuljašci koju sam montirao specijalno za nju, jer sam joj obećao da će je čekati kad nam dođe u goste. Neletu se oči već sjaje, nema kondicije u piću jer mu je odmor tek počeo, i treće pivo ga tjera da kariranu košulju kratkih rukava raskopča dokraja. Zalisci koje je počeo da uzgaja otkako sam ga prošli put vidio iskre se od znoja. S njima još više liči na starog.

E, ozbiljno, taj GPS da mi namjestiš prije nego što produžimo na more. Nemoj da tek tamo negdje oko Istanbula shvatim da nisam u Grčkoj!

Nikad nije znao da se snalazi u prostoru. Vječito krene na pogrešnu stranu, uhvati se za pogrešna vrata, fula skretanje. U životu je zato i te kako znao da se snađe. Sve bi mu se nekako našlo pod rukom. I prilika da ode napolje, i dobar posao u „Vodafonu“, i brz put uz kompanijsku ljestvicu, i Lejla, i povoljan kredit za kuću dovoljno blizu i njenog i njegovog posla, a dovoljno daleko da stari ne može da im svraća baš svaki dan. Buraz je uvijek bio takav, potpuno kontra od mene. Kad smo igrali fudbal u ulici, lopta mu se odbijala pred noge. Grudva bi ga promašila. Stari je to vječito pripisivao sposobnosti koja mu je u genima. Nele će se snaći u životu, ugledaj se na njega, taj ti je moja kost. I stvarno je i bio. Em su ličili u tom magnetizmu koji je žice kosmosa prespajao tako da njima idu naruku, em su ličili fizički, obojica četvrtasti, jakih vilica i svijetlih očiju koje su svijet gledale onako kako je njima volja.

Rekô mi je da te pozdravim, i da kažem da bi vas volio malo čut preko Skajpa. Falite mu.

– Znam, javiću mu se ovih dana.

– Uvijek to kažeš, pa te nema. Nemoj, buraz, znaš kol’ko on nas sve voli.

– Znam, buraz. Volim i ja njega.

Zato mi se i ne dâ da ga zovem. Stari voli da zajebava, i to je ponekad kao da mlatara rukama iznad stola punog čaša. Jednom je u pogonu u kom je radio uhvatio portira kako spava, pa svojim pečatnjakom zakucao o staklo portirnice. Bunovnom Seji stari je, vješto kako on to umije, prodao priču kako je maloprije tuda prošao direktor pogona i naglas rekao da će naći drugog portira ako ovoga samo još jednom uhvati da sjedi, a kamoli da spava. Sejo je prijetnju shvatio vrlo ozbiljno, kako samo priglupi ljudi umiju, izbacio je stolicu iz svoje limene kućice i svaki dan cijelu svoju smjenu provodio na nogama. Kolega iz druge smjene je ponovo unosio stolicu, ali Sejo ju je uporno izbacivao, pravdajući se da mu je doktor rekao da mu je zbog leđa zdravije da stoji. Priču su uvijek pratili detalji, svakodnevno pozdravljanje s „dežurnim“ uz pitanje je li sve pod kontrolom i zavjereničko namigivanje jer njih dvojica dijele tajnu da je stari doturio povjerljivu informaciju zbog koje je Sejo lukavstvom zauvijek osigurao radno mjesto. Sjećam se da su Đini, kad joj je stari prvi put pričao tu priču, od smijeha krenule suze. Ni ja je ne znam tako nasmijati.

I, čika Juka, kad ste mu konačno rekli da je to bila šala?

– Ih, kad! Kad sam krenô u penziju, šesn’es’ godina kasnije!

Bilo je smiješno jer je bilo istinito, svi smo to znali. Stari takve stvari nikad nije izmišljao, i nije ih preuveličavao jer nije bilo potrebe. Njegove budalaštine su bile dovoljno dobar materijal i bez toga. Čak i kad njima nehotice preturi neku čašu.

Napekli smo se ćevapa, pljeskavica, kobasica i ostatka arsenala kao da treba da nahranimo duplo više ljudi. Jedemo u dvorištu, pod zvijezdama, Nele je otvorio sva vrata na autu da čujem njegov sound system, u koji je sipao bar šest domaćih plata. Zvuči kao da vrijedi toliko, uprkos tome što ne popravlja muzički ukus. Esma mi je u krilu, ne smeta joj larma koju pravimo, pridrijemalo joj se od puta i jurcanja po dvorištu, papučice su joj spale s bosih nogu i leže kraj mojih stopala u kratkoj travi. Mini-Nele uveliko spava u sobi, i Đina povremeno prilazi otvorenom prozoru da oslušne da se nije probudio, iako Lejla ponavlja da bismo ga čuli i iz komšiluka ako se nadigne. Otvaram Neletu i sebi još po jednu ledenu pivu, kucamo se dno o dno pa vrh o vrh. On pjevuši punih usta, a Lejla ga opominje kao dijete i zajebava se na račun predstojećeg mamurluka, oponašajući kakav će biti sutra.

Esmice… Esmice, malo tiše, bona, tatu boli glava… Lejla, ima l’ još kog kafetinč’ća, majke ti?

Ovaj moj dobro podnosi, zna zasjest do neka doba s ovim svojima s malog fudbala i doć kô da nije ni liznuo, a ono…

– Ja ne znam kako im se da tol’ko pit, gdje im stane, Đina?

– Čuj gdje, udale ste se za ljude od formata, je l’ tako, buraz?

– Ti ćuti, ti ćeš sutra cviliti da ja vozim do grčke granice!

– Evo, Lejlice, ako ja nisam pravi primjerak, gledaj njega: zna čovjek auto popraviti, zna dobar roštilj napraviti, zna pare zaraditi, zna ljuljašku okačiti! Još dedi neko unuče i šta više treba?

Nečiji nož je kucnuo o tanjir, i znam da sam ga samo ja čuo.

– Đina, haj’ iznesi još malo salate pred goste, majke ti.

– E, i dospite meni još malo votke, vi od formata znate samo pivo pred sebe staviti.

Sipam Lejli, pazeći da ne uznemirim Esmin drijemež, a u sebi mislim: jebisejebisejebise, Nele, isti si kô i on. A on nastavlja, i svaka riječ me kucka po mozgu.

Ozbiljno, vrijeme vam je, niste više ni vi tol’ko mladi, a ja vidim kako se tebi oči zažare kad se igraš s tom malom.

– Dobro je, bolan, pusti čovjeka, ti si se istakô na polju prenošenja svojih gena i sad misliš da si Ajnštajn zbog toga. Svaka budala zna napraviti dijete, pusti ljude da žive svoj život.

– Pa kad će ako ne sad, evo, i na poslu mu krenulo, kuću ima…

– E, Lejla, hajd pridrži malu, idem samo vidjeti treba li Đini pomoć u kuhinji.

– Daj je, haj’ ti, uskoro ću je u krevet.

Kuhinjski sto je zatrpan korama krastavaca, praznim flašama piva, daskom za sječenje, prljavim escajgom, poslom za kad svi zaspe. Đina nije tu. Nema je ni u toaletu, još uvijek nezapišanom ili možda očišćenom u nekom trenutku nakon Neletovog pohoda. Dnevna je prazna, konture namještaja se ocrtavaju u mraku kao rebra pod majicom, a u radnoj sobi živ je jedino skrinsejver monitora koji imitira vatru u kaminu. U spavaću ulazim tiho, susprežući dah. Na krevetu je mali princ, spava onako kako smo ga i ostavili, a kraj njega Đina, moja Đina, još sitnija tako sklupčana, kose i maskare prosutih po jastuku, s rukom na maloj, skupljenoj šaci.

Jutarnji program najavljuje da će biti paklen dan. Nele ćutljivo guta kafetine i trpa stvari u Ali-babinu pećinu „šaranovog“ gepeka. Lejla je već spakovala djecu na njihova sjedišta, grli me i tjera nas da obećamo da ćemo na zimu malo mi kod njih, u Evropu. Đina odgovor svaljuje na mene, a ja se držim ritualnih odgovora na takve pozive kao Ameri Petog amandmana. Grlim i Neleta, obećavam još jednom da ću se javiti starom ovih dana, a obojica znamo da neću. Esma maše sa zadnjeg sjedišta i viče da će mi poslati razglednicu s mora, mada sam prilično siguran da još uvijek ne zna šta je razglednica. Smijem se i pitam je hoće li mi se potpisati kao „Pjesma“. Ciči i ispravlja me, ali od zatvorenih vrata i Olivera Dragojevića slabo je šta razumijem. Nele kratko svirne za pozdrav, kucne po GPS-u da mi zahvali što sam mu ga namjestio, pa krene upaliti auto. Srebrni kit se nakašlje, odbijajući poslušnost, pa još jednom, i Nele nakon trećeg pokušaja odustaje, dižući ruke s dlanovima nagore. Pokazujem mu da otvori haubu, da pogledam u čemu je problem.

Jebiga, buraz, neke stvari ne može baš svaka budala.

Dario Hajrić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More