Arteistov natječaj za kratku priču: Revolucija za početnike

Igor Marić ljubitelj je arhaizama i suosnivač književne grupe ZLO .  Arteistov natječaj za kratku priču 2020. koji se pripaja prošlogodišnjem donosi vam Marićevu kratku priču Revolucija za početnike.

1.

Nije to bila neka naročita pjesma. Njezine riječi, u zapahu lošega šnapsa porođene ispod noćnoga neba obasjanoga narančastim rafalima padajućih projektila, vapile su za spokojem u kojemu bi im neki nadareniji pjesnik posvetio svoju pažnju. Trebalo ih je privesti u topao dom, razodjenuti ih, skidajući s njihovoga smrznutoga kostura promočene krpe lakih izbora, kako bi ih se moglo umiti, pa umiriti, a potom poleći u smiraj sna. No takvi majstori, ako još postoje u tim krajevima, odavno su zaboravili na nju i nenamjerno je prepustili mehanizmima oslabjelih umova za vlastitim mladostima nostalgičnih pijanaca te ishlapjelim starcima s regalijama raščerupanih carstava na suhonjavim prsima. Te neostvarene riječi više nema tko gledati dok spavaju, dok se previjaju naježene pod bjelinom uštirkanih postelja; nema ih tko uvesti u ono sivo, maglovito svitanje, koje nije ništa doli još jedna, po tko zna koja, nedozrela zora.

2.

Nije to bila neka naročita žena. Upalih tamnih očiju, napola sklopljenih od nedovršenoga sna ili košmara, tiskala se među neugodno mlitavim i mekim tjelesima onoga rashodovanoga svijeta, kojega se donedavno paušalno oslovljavalo radničkom klasom. Razbuđivanje joj je usporavao kužni zapah neosviještene poniženosti, koji se poput bojnoga plina širio vagonima kompozicije što se kotrljala po podzemnim tračnicama. Ovješena o inoksni rukohvat, poput prošlogodišnjeg odijela na konfekcijskomu štenderu kojega trgovac gura u skladište, živjela je životom vlaka čiju je nutrinu doticala. Beskrajno je putovala, svakoga dana polazeći s odredišta i vraćajući se na polazište svoje kružne putanje, ograničene sve bljeđim krajobrazom nade da će njezini kotači ikada iskliznuti i osjetiti blatnjavu, slinavu i kaljužnu zemlju slobode u svojim ležajima. Jer nastupilo je neko željezno doba u kojemu nema odbjeglih vlakova i ni jedan se vagon ne da odraziti od onoga što ga ograničava i okiva.

3.

Nije to bio neki naročit svijet. Poput gomilice vizijama idile zanesenih pastira, dali su se u trk za mjesnom budalom, budući da im se njegova današnja izmišljotina učinila stvarnijom od života. Povjerovali su nakratko, ali dovoljno dugo, da među sobom zaista imaju proroka, no u trenutku poleta, gonjeni vlastitim nogama, nisu očekivali da će za njima poći i tisuće njihovih grla. Topot papaka i kakofonija praporaca nadglasala je sve sumnje u srcima, a zvonjava crkvenih tornjeva raspirila je najniže nagone u njihovim umovima. Napokon, kada je luda propala u zemlju, vjerojatno se skrivši u prvi žbun na koji je naišla, umorna od trčanja, njezini sljedbenici su se otrijeznili i zatekli se unezvijereni jedni pred drugima. U trenutku otriježnjeni, grozničavo su si stali opipavati obraze, ne bi li bili mekši, dodirivati si mišice, ne bi li bile opuštenije, razmjenjivati glasove, ne bi li bili blaži, sve se nadajući kako među njima, nakon sve te strke, više neće biti ni jednoga pastira. Ali umjesto ljudi na sliku svojih nadanja, lijepih koža i plemenitih imena, glava unezvijereno pognutih k zemlji mogli su vidjeti samo izranjavana stopala i drum zasran brabonjcima.

4.

Nije to bio neki naročit grad. Takvih, koji su niknuli po potrebi, stasali po zapovijedi, živjeli po naputku i venuli po neizbježnoj kobi, iako su na trenutak možda i uspjeli razviti identitet, bivajući po nečemu osobiti, oduvijek je bilo više od onih koje se pamti kao vječne i koji su se, stotinu puta spaljeni, ponovno rađali na vlastitim zgarištima. Od ruina prvih predziđa i temelja vojnih kolonija, preko izgubljenih vašarišta i karavansaraja zatrpanih pustinjskim vjetrom, iscrpljenih rudnika srebra i napuštenih misionarskih utočišta, pa sve do oslobođenih logora i zaboravljenih planskih gradova, Zemlja je posuta komadićima potrganih mapa. Na njima se još mogu nazrijeti oznake preširokih ulica, koje spajajući mjesta razdvajaju ljude, te trgova stvorenih za javna prikazanja kolektivnih htijenja. Nedostaje, doduše, u tim pomno sročenim crtežima, kao posljednji dokaz postojanja, tek poneka linija razgraničenja, povučena krvlju između barikada.

5.

Nije to bilo neko naročito vrijeme. Moglo se raditi o bilo kojemu dobu godine ili o bilo kojoj godini doba. U njemu nije bilo mitskoga februara, ni oktobra. Zrakom se nije širio miris tamjana, niti je iza zastora titrala svjetlost svijećnjaka. Čak ni zalazeće sunce prethodne večeri nije obojilo obzor bojom nedozrelih bresaka. Netko je mogao, istina, nakon čašice ili dvije žestokoga razgovora, ispripovijedati kako je svjedočio tajnim korespondencijama prigradskih domaćica, kodiranomu rasporedom mokroga rublja na štrikovima višekatnica. Netko je mogao natuknuti da su mu penzioneri na klupama u parku u posljednje vrijeme djelovali neuobičajeno nestašno, a da su baš u tomu razdoblju djeca u vrtićima bila nezabilježeno poslušna. Blesaviji netko bi čak mogao spomenuti dežurne tajne službe, jer takve neumorno rade protiv nas. Moglo se tako pričati; moglo se, ali nije. Jer istina je vrlo jednostavna, a glasine i mitovi rađaju se i oblikuju oko složenih i teško razumljivih pojava. Ako nadošli trenutak po nečemu i jest bio neobičan, bio je po tomu što je bio posve običan.

6.

Nije to bilo neko naročito klanje. Među žrtvama, pomno zavedenima u tajnim dokumentima, pobrojane su: dvije stotine nesretnika iz prvih redova (onih u čije se uši ulila neočekivana budnica iz vagona podzemne željeznice), par stotina slučajnih namjernika (onih koji su se pridružili povorci osjetivši dugo iščekivani titraj pobune u prsima), deseci prolaznika (onih koji osuđeni vlastitom kobi moraju pasti, pa će pasti i bez razloga), nekoliko osrednje rangiranih glavešina (onih koji su svojim glavama jeftino podmirili višestoljetna dugovanja) te jedna žena (umorna od kruženja) i jedna pjesma (preslaba da na plećima ponese teret otpora). Bila je to slika vlaka koji je iskočio iz tračnica i survao se u polje visokih stabljika kukuruza. Smrskana lokomotiva, u vlastitim tijekom iskopanoj raci, ispušta posljednje fijuke. Sjećanje na kratki let još je živo u njezinim vijugama, ali će brzo izblijedjeti poput vodene pare koja se diže iz povijenih ispuha. U zaključku, ispod rukom povučene crte i cvijeta od razlivenoga mastila, piše da sve to nije bilo ništa doli uobičajena statistička pojava.

7.

Nije to bila ni neka naročita revolucija, budimo iskreni, kad se tako lako zbila i tako brzo zaboravila. Ili?


Igor Marić

Svi koji žele doprinijeti nagradnome fondu mogu to učiniti ovdje uz naznaku ”Za kratku”.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More