Arteistov natječaj za kratku priču: Deda

Ljetos sam s magistrale skrenuo strmom cestom u brdo. Odmah iza prve serpentine pred oči mi navrnuše poznate slike. Kamena zgrada pošte, škole i betonski vatrogasni dom bez fasade, sve u krugu od stotinu metara, a skriveno visokim borovima od pogleda turista koji migolje preuskom cestom k svojim odredištima. Tamo gdje idu će uživati u dva uključena obroka dnevno, u mirisu tuđinskih kupatila i u beskrajnim gužvama na plažama. Za razliku od njih, ja sam s time bio završio. Na putu natrag u normalni život, kući, zastranio sam gotovo nehotično tamo gdje nisam imao namjeru više nikada otići. Ipak, čovjeka nešto svlada. Nešto ga nagna reproducirati pokrete svoga oca, okrenuti upravljač i izdvojiti se u trak za skretanje. Tako, po prvi put u dvadeset godina, ponovno sam gledao pred sobom dobro poznate prizore iz djetinjstva. Čak je i štand s voćem i povrćem pokraj škole bio isti. Ni tendu nisu mijenjali.

Vozio sam se dalje, kroz gusti borik, a cesta je postajala sve uža, da bi kod prvih kuća postala toliko uska da je i jedan automobil jedva njome prolazio. Građena je za neka druga vremena, vremena kada su ljudi i njihova vozila bili manji, ‘ušušniji’. Prepoznajući tako jednu po jednu (i ne mogavši se dosjetiti imena ljudi koji su tamo živjeli), prilazio sam svome cilju. Začas je bio tu, za okukom, nakratko skriven od pogleda još jednom grudvom borova. Usporio sam u prvu i polagano se približavao. Vidio sam lik kuće, stražnji zid s jednim malenim prozorom, usko pjeskovito proširenje za parkiranje i vratnice koje su otvarale stube u ponor. Njima se niz strminu Biokova silazilo dva kata, da bi se došlo do ulaza u kuću, a onda i dalje, do stepenastih vrtova, lozom prekrivenoga hladnjaka i još jedne malene kućice, u samome dnu posjeda. Ali ništa od toga nisam prepoznao i oblio me sram. Sram što špijuniram vlastiti dom. I sram što sam o tome zdanju mislio kao o domu. Zato sam se provezao pored ne zastavši do prvoga ukopa, gdje je trebala nići neka nova kuća, pa sam se tamo polukružno okrenuo i zaustavio. Ugasio sam automobil, i naslonio se na prozor. Sunce je pržilo po gumiranoj plastici vrata, a meni je bilo hladno i dlačice na rukama su mi se nakostriješile.

Dolje, u dubini se prostiralo more, plavetnilo prošarano bijelim porezotinama glisera i jahti. Dan je bio iznimno vedar i pogled je pucao kilometrima u daljinu. Ali nigdje oko mene nije bilo žive duše. Neodlučno sam otvorio vrata i izišao, osvrnuo se, valjda htijući uvjeriti sam sebe da ne činim ono što sam naumio. No, za tili čas sam se našao pred onim vratnicama, sada sivim, visokim i seljačkim (još samo su lavovi nedostajali). Moja ruka posezala je za kvakom. U pozadini su nesmiljeno cvrčali cvrčci; njihovo glasanje mi je preplavilo um. Pogledao sam nizbrdo: gole betonske stube su sada bile popločane, željezna stolarija na kući zamijenjena suvremenom plastičnom, bili su probijeni novi prozori, veći, za ljude koji vole udobnost zatvorenih prostorija i ne izlaze često, s terase skinuta mreža kojom se nekada pružala loza, a zidani kamin u hladnjaku srušen i na njegovome mjestu postavljena plastična nadstrešnica. No, kada sam shvatio što mi najviše nedostaje, naglo sam došao sebi i okrenuo se, pa brzim korakom pošao natrag prema autu. Sjeo sam u njega, upalio radio i pojačao glazbu više nego što je bilo pristojno, a zatim sam se, što sam brže mogao, odvezao natrag na magistralu i stisnuo gas do daske.

Za njega je ono bilo nešto nepromjenjivo, simbol života kao otoka u rijeci vremena. Bilo je tu otkad je bio svjestan sebe, i bit će nakon njega, bio je uvjeren. Krug koji je obuhvaćao njegovo postojanje i koji je volio više od svega. I bila je to stalna i opetovana zajebancija, jer nije prošao mjesec u kojemu netko nije rekao nešto o njegovoj ljubavi prema drvetu. Veliko stablo naranče visoko desetak metara, s krošnjom koja je stvarala dovoljno hlada da se ispod nje skupi barem dvadesetero ljudi za dobro prelo.

I moj djed na čelu dugoga stola, kojega je sam skovao. Sam je skovao i ogradu oko posjeda, sam je izlio betonske podzide i terase, sam je proširio i nadogradio staru dalmatinsku kuću, ali tako da se nigdje ne vidi da je nešto na nju lijepio i dodavao. Sam je dovukao ženu iz Bosne koja ni najmanje nije voljela more i ljeto, sam je okupio sinove i drugove da mu pomognu u njegovoj samotnoj djelatnosti. I jesu, jer sve što su radili, bilo je na korist njegove samosti. Nisu mu to zamjerili, dapače, čak bi govorili sasvim uvjereno: “sve je on to sam”. Ali drvo, drvo je bilo jedino što je bilo izvan njegove moći.

Kada čovjek kaže da može sve, on često nije niti svjestan da laže; jer čovjek ne može sam sebi podariti život, ako ga nema. Moj djed to nije zaboravio. Njegov život bilo mu je podaren u tome stablu naranče. Bez njega i negdje daleko, u svome bogatstvu i zadovoljstvu bio bi prazan i tmuran, ali uz njega, u bijedi i tuzi, mogao je biti ispunjen. Zato je oko svoga drveta, svoga izvora života, sam složio kuću svoje sreće i nitko mu je nije imao srca otimati za malo samohvale.

Kum Marko je ljeta 1912. pod crno-zlatnom zastavom trgovaca Dvojne kraljevine plovio do Japana i Kitajske. Djed je uvijek govorio kako je svoje doživljaje mogao pripovijedati u stotinu prilika i uvijek bi ih pomalo mijenjao, tako da njegova publika zna da ih ne izmišlja. Općepoznato je da se samo lažovi drže istine kao pijani plota. Stoga im je pričao o kurvama u društvu opsjednutom ljubaznosti i pristojnosti, čiji je jezik toliko težak i nečitak, da je upitno kako se uopće međusobno razumiju. Pričao im je o ljudima koji ne dižu pogleda s tla, ili sjede u pogrebnim sanducima dok ne umru. Pričao im je i o robovima, koji se kunu da su sretni i dobrovoljno ograničeni. Pričao je kako se u toj zemlji na kraju svijeta odvijaju nama nepojmljive stvari i da mu je od tada sasvim jasno da Bog nije svemoguć, jer mu Japan jednostavno nije na dohvat ruke, inače bi ga vratio pod sinje more skupa sa svim Japancima.

Ipak, danas znam da je kum Mirko u Japanu bio s bandom muškarčina bez stida i obraza, koji su ga vodili po najvećim rupama i budžacima, jer su i oni znali da nijednoga popa, kada se vrate, neće biti briga što su tamo činili. Nakon dva mjeseca velike muke zbog nemogućnosti shvaćanja tog stranog svijeta, kum je dobio priliku pridružiti se mladome rumunjskome plemiću i njegovoj supruzi na bračnome proputovanju. Mladci su plovili već tri mjeseca, od luke do luke, pa je Georguu bilo dosadilo društvo bračne družice i očajno je tražio nekoga tko zna igrati vist, a kum Marko je znao sve kartaške igre pod Suncem. Tako su njih troje ranije od predviđenoga odmaglili u Kitajsku i tamo zajedno proveli najljepši mogući tjedan. Sumnjao sam u to što je radila Georguova supruga kada bi Markov suigrač pao mrtav pijan u dubok san, ali djed nije htio ni čuti. Rekao je samo da je kum iz Kitajske vratio sa sadnicom narančina drveta, u malenoj kaci koju je zalijevao i njegovao dugim putem natrag, i da su je on i pradjed Gavrilo zajedno posadili tri dana kasnije, kada se rodio moj djed.

Pradjed Gavrilo je sumnjao da će se to njemu strano drvo primiti na suhoj zemlji u kojoj su rađale samo masline, smokve, otrovno cvijeće i kržljava crnogorica. No, na njegovo iznenađenje, stablo je negdje u dubini krša nabasalo na žilu života i počelo rasti kao divlje. Moj djed je pak bio slabašan i boležljiv dječak za kojega su mnogi rekli da neće doživjeti deseti rođendan. Posumnjali su da pod korom drveta teče neki orijentalni otrov, koji onda kroz nju isijava u zrak i izaziva slabost i privlači bolesti. Jedino ih je blesavost te zamisli, koje su i sami bili svjesni, spriječila posjeći stablo. Kada je pet godina kasnije naranča počela rađati najljepše, najsočnije i najzdravije plodove, koje su do tada vidjeli, a dječak ojačao i zaobišao sve one bolesti od kojih su djeca početkom stoljeća skapavala, pradjed Gavrilo je svima pričao kako su ga upravo te naranče održale na životu. Ipak, one nisu spasile i pradjeda Gavrila i kuma Marka od umiranja, tamo daleko, u blatnjavim rovovima Rata.

Nisam mogao sebi izbiti iz misli to drvo naranče. Krš oko mene, crni asfalt nove ceste i u daljini zidovi Vilajeta. A ja sam mislio samo o tvrdome lišću, gustome hladu i ljudima kojih više nema. Prisjećao sam se svoga djetinjstva, djedove sjajne ćele na suncu i štapa koji je držao naslonjenoga na klupu pored sebe. Sjećao sam ga se dok je rebrastim nožem pravio osam ureza u plodu iz kojega se cijedio sok. Zatim bi prstima načinjao koru na vrhu i gulio plohu po plohu, dok mu na dlanu ne bi ostala samo mesnata sredina. Nju bi, stručno, onako kako meni nikada ne uspijeva, razdvojio na režnjeve, poput mandarine, i pružao ih meni. Gnječio sam ih među zubima, tako da bi mi se sok cijedio niz obraze. I ništa slađe u životu nisam kušao. Zbog njega valjda. Uz svaku naranču koju sam pojeo, dolazila je priča. Uvijek su to bile priče o ljudima koje je osobno poznavao i najčešće su bile za upišati se od smijeha. Nekada su bile i tužne, ali bi nakon tih uvijek dolazila neka druga, koja bi popravljala raspoloženje.

Kasnije mi je priče pričala baka. Imala je gotovo isti sarkastični smisao za humor i pripovijedanje, ali su se njezine uglavnom vrtjele oko njega. Slikale su neku drugačiju sliku, sliku čovjeka bez mjere. Nekada je čak zvučala ljuto dok ih je kazivala, ali sam bio uvjeren da je samo srdita što i u življenju nije bio neograničen, već ju je, tako drsko, ostavio samu.

Na malome graničnome prijelazu nije bilo gužve i policajac je iskoristio priliku biti srdačan. Razgovarali smo par minuta o stvarima čije značenje se krije tek ispod par slojeva. Netko bi rekao da su more, vrijeme, odmor, vikendice i mnoge obiteljske sličnosti između mene i dotičnoga Ante bile tek plodom dosade na radnome mjestu. No, ja sam u Anti vidio sebe, i nisam bio ništa bolji ni gori od njega. Nas dvojica smo u tome kratkome razdoblju dok je besciljno okretao stranice moje putovnice, s kraja na početak i ponovno, shvatili da za nas nitko nije sadio naranče. Ni jabuke. Ni šljive. Da smo svi mi bili ničiji, neukorijenjeni.

Rekao sam mu: „Čuvaj se, prijatelju.“

On je meni uzvratio: „Dođi nam ponovno. Sretan put,“ i nasmiješio se toplo. I ja sam se nasmiješio.

Neka stoka je posjekla djedovu naranču. Čak je i korijen iščupala prije nego je preko utabane zemlje, tamo gdje je toliko godina raslo to jebeno drvo, nasula beton. Pročitao sam da naranče žive stotinu godina. Obećao sam sebi, da ću za svoga sina posaditi stablo naranče. Ali onda se sjetih, da ja nemam kuma Marka, koji bi po njega otišao na kraj svijeta.

Igor Marić

*Ova priča objavljena je zahvaljujući velikodušnoj podršci Arteistovih čitatelja koji su nam financijskom donacijom omogućili da, unatoč nepovoljnim prilikama, obnovimo Arteistov natječaj za kratku priču. Priče čitaj subotom, ovdje se informiraj o propozicijama natječaja, a ako želiš podržati kulturu s kičmom u vremenu kad većina savija leđa, možeš to učiniti uplatom donacije po svome izboru. Pomaže i lemozina!

Udruga za kulturu i nove medije Arteist
Skokov prilaz 8, Zagreb
IBAN: HR1023400091110590879
Uz naznaku “Podržavam Arteist”

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...