Arteistov natječaj za kratku priču: Bakin zlatni dečko

Arteistov natječaj za kratku priču živi dalje i prkosi svim nepovoljnim okolnostima. Donosimo  kratku priču  Marine Kuveždić.

Soba je bila ružna kao i uvijek. Ispunjena smradom alkohola. Baš kao i onog neobično lijepog jesenskog jutra prije puno godina, u vrijeme kada je Marku bila potrebna pomoć da bi se popeo na prozorsku klupčicu. Ušao je tog jutra u sobu kroz odškrinuta vrata i došuljao se do prozora, oprezno pogledavajući kvrgu na krevetu. Tak kada je ustanovio da je majka sama i da spava, usudio se uzverati preko stolca na klupčicu kako bi ju bolje promotrio.

Pokušavao je snene oči priviknuti na snažno jutarnje svjetlo. Njezina je svjetla kosa bila prosuta po jastuku, baš kao u onim bajkama što mu je baka čitala. Sjećao se ugodnog obrisa njezinog tijela i suncem okupanog prozora koji je njime zaklanjala, ta krupna žena blagog glasa koja mu je znala reći da je on zlatni dečko. Vjerovao je da je to bila ljubav.

Nije znao točno kada je nestala. Iduće što je pamtio bile su godine provedene u trošnom stanu s mamom. Silne iscrpljujuće tišine koje je ona zahtijevala. Njezini odlasci i dolasci. Beskonačno dugo jutarnje spavanje. Tišina koja se protezala stanom dok sunce ne bi počelo opadati u svojoj dnevnoj putanji.

Grube dječje ruke, parkovi, čelične konstrukcije po kojima su se verali, porezotine na koljenima, okus krvi pod jezikom, oštar majčin glas, pa opet…tišina, tišina, tišina. Teška poput dvojice dječaka koji te stišću uz betonsko tlo ispred zgrade. Olovna tišina.

Ali, u jutrima poput tog, znao ju je promatrati dok spava i zamišljati da će se probuditi i nasmiješiti mu se. I zato je volio ta jutra. Zrake sunca obasule su čitavo njezino tijelo. Jedna joj je noga virila ispod plahte, a ruke su joj bile neprirodno omotane oko jastuka. Zagledao se malo bolje i shvatio da su joj usta poluotvorena i da se kraj njih se na suncu cakli žućkasta mrlja.

Nečujno je skočio s klupčice i krenuo prema njoj. I što joj je bliže prilazio, mrlja je bivala sve većom, a kada je prišao sasvim blizu, osjetio je da se kroz zadah alkohola probija i jasan smrad bljuvotine.

Dotaknuo ju je kao da je znao da se neće naljutiti, a  zatim ju lagano prodrmao. Sjedio je još dugo na njezinom krevetu i drmao njezino mrtvo tijelo. Sjedio je tako sve dok sunčeve zrake nisu napustile sobu.

I na tren se stresao. Ista soba, ista slika. Noge su mu sada doticale pod i na prozorsku se klupčicu samo naslanjao, no sve drugo tog se jutra činilo istim. Mirisi i sunčeve zrake koje su okruživale lik na njegovom krevetu.

Odahnuo je kada je primijetio da joj se leđa podižu u zrak u ritmičkom disanju. Lice joj je bilo blaže od majčinog, a put svjetlija. I sjećao se, sasvim jasno, svakog dijela tijela koje je sada samo provirivalo ispod popluna. Još je osjećao na sebi njezinu vlažnu kožu i poželio se vratiti u krevet, no, odlučio je još koji trenutak promatrati čaroliju. Možda će, zaista, kada se ona probudi sve biti drugačije.

Ubrzo je otvorila oči. – Šta me tako gledaš? – promumljala je.

Ukočen, nastavio joj se smješkati. – Pitam te šta me tako gledaš? – viknula je sada, jasnije.

Poražen, pomaknuo se s prozora i natjerao ju da brzo prekrije lice poplunom, šokirana silnom količinom svjetlosti koja ju je naglo zabljesnula. – Debil. –promumljala je ispod popluna.

Približio joj se i sjeo na krevet, no, čim je to osjetila, maknula je poplun s lica i počela vikati. – Makni se od mene! Koliko je uopće sati?

– Ali, sinoć smo… – pokušao joj je objasniti misleći da je zaboravila.

– Sinoć nije važno! – rekla je izlazeći iz kreveta. Pružila mu je još jedan pogled na svoje golo tijelo, a onda se počela odijevati. Nepomično je sjedio na krevetu i gledao kako odlazi, potpuno nemoćan, a zatim je nastavio sjediti na krevetu, sve dok sunčeve zrake nisu počele napuštati sobu.

Njegov dan nije bio pomno isplaniran, no ipak je u određeno vrijeme dogovorio određenim ljudima odnijeti paketiće trave od kojih bi zaradio dovoljno da nastavi životariti. Nisu mu novci ni bili važni. Barem je tako sam sebi govorio. Ljude kojima je prodavao nazivao je svojim prijateljima. Bili su dobri prema njemu. Jedino oni.

Znao bi im ponekad dao paketić i besplatno. Lidiji je dao besplatno jer je bila tužna večer prije, a nije mu mogla platiti. Dao bi joj on i da nije otišla s njim doma, ali ona se voljela povremeno družiti s njim na taj način.

Obukao se, stavio dva paketića u džep i krenuo prema vratima kada je netko divljački pozvonio. Zastao je.

– Otvori! – glas s druge strane nije mu bio poznat.

– Tko je to? – pitao je.

– Otvori, pička ti materina, ako ne želiš da ti murja pozvoni drugi put!

Drhtavim rukama, otključao je vrata. Nije želio probleme.

Ugledao je grdosiju ispred sebe, ali malo se toga drugoga sjećao. Nije to bio prvi put u životu da je dobio batine, ali prvi ga je put netko napao u vlastitom stanu, uzeo mu svu zaradu i sve paketiće koje je čuvao za prodaju.

Rane je sanirao sam. Nikoga nije htio uključiti. Proveo je iduća tri dana na kauču u dnevnom boravku, sposoban tek otići do zahoda. Promatrao je kako zrake sunca ocrtavaju oblike na zidovima i čekao da bolovi prođu.

Njegovo improvizirano bolovanje nije se dobro odrazilo na posao, jer prijatelji kojima nije isporučio paketiće nisu pokazali razumijevanje za situaciju u kojoj se našao. Zato se poprilično iznenadio kada mu je Lidija banula na vrata.

-Nemam ništa, oprosti, malo sam se pritajio. – sjela je preko puta njega na fotelju kao da ga nije čula. Sunce iza njezinih leđa radilo je krasnu sjenu. Oduvijek mu se sviđala. Ali nije joj to smio govoriti. Ljutila se.

– Jesi dobro? – pitala ga je, ogledavajući se po stanu.

– Jesam… bit ću ok. – izvadila je joint, zapalila i dala mu ga bez riječi. Sjedili su tako neko vrijeme, a ona je odsutno piljila u neku točku iznad njegove glave, nakon čega ga je pozdravila i otišla.

Isti je ritual ponovila i sljedećeg dana, pa ponovno dan nakon toga. Tada se ohrabrio pitati ju kako to da dolazi provoditi vrijeme s njim. Slegnula je ramenima.

I kada je gotovo odustao od pokušaja razgovora s njom, iz torbe je izvadila stari bakin novčanik u kojem je držao zaradu, a koji je nestao onog dana kada je opljačkan.

– Mislim da je ovo tvoje. Novce nisam uspjela dobiti natrag, žao mi je.

Stajao je tamo na stolu pred njim, dugo nakon što je Lidija zalupila vratima. Kroz prozor je dopiralo popodnevno sunce i on je jasno vidio obrise svoje bake kako sprema novce u taj novčanik. – Ako nam zatreba, za crne dane. – govorila je. – Ako zatreba mom zlatnom dečku. – pogladila bi ga po glavi svojim toplim dlanom i vratila se za štednjak.

Negdje u vremenu kada je baka nestala iz njegovog života, mama je otuđila novce iz tog novčanika. Pretpostavio je da se uhvatila u koštac s tim crnim danima i pospremio ga na sigurno, među svoje stvari. Volio ga je dodirivati. Podsjećao je na nju.

Jednom je, pijan, ispričao to Lidiji. Nije bio sasvim siguran u koliko detalja. Očigledno joj je rekao gdje drži zaradu. Možda to i nije bila najbolja odluka. A opet, kako bi drukčije saznao da je Lidiji barem donekle bilo stalo do njega.

Dok je prikupio dovoljno snage za izaći među ljude, lišće je otpalo. Nebo je poprimilo sivu nijansu. Prodao je nešto stvari iz stana i pokušao se vratiti u posao. Morao je ponovno okupiti svoje mušterije, no prije svega se morao Lidiji odužiti jer mu je vratila novčanik i jer je općenito bila draga prema njemu. Namjeravao joj je to i reći kada joj uruči jedan besplatni paketić.

Ekipa s kojom je sjedila u kafiću omela ga je. Sjeo je za šank i pokušao na sve moguće načine privući njezinu pažnju. Naposljetku je prikupio hrabrosti, jer zlatni dečki morali su imati hrabrosti da bi učinili dobru stvar, prišao joj i zamolio ju da na tren izađe s njim na terasu. Nije mu bilo jasno zašto ga je gledala kao da ga prvi put u životu vidi, no morao se povući, uz podsmjehe društva okupljenog oko nje.

Sjeo je ponovno za šank i zagledao se u veliko zrcalo koje se protezalo čitavim suprotnim zidom. U jednom je trenutku uhvatio Lidijin pogled, no brzo ga je odvratila od njega i opet se zagledala u visokog tipa koji mu se tek tada učinio poznatim. Slušao ga je. Skoncentrirao se na njegov glas. Na njegovu gestikulaciju. Sve mu je bilo poznato.

Zatim se zagledao u svoj odraz. U zlatnog dečka kojem je netko ponovno naudio, iako je on uporno samo želio širiti sreću. Kao kad ga je mama ćušnula kad je došao iz škole s brošem koji je za nju izradio samo zato što je probudio njezinog dečka. Broš je tada bacio na beton pred zgradom i skakao po njemu dok ga nije uništio. Snažno. Baš kao i mamin dečko dok je udarao bakicu one jedne grozne noći kada je od batina branila svog zlatnog dečka.

Zgrčio je prste oko grla boce koja je stajala pred njim. Stiskao je sve dok mu nisu pobijelili. Visoki se glasno nasmijao kada se Marko okrenuo i opalio ga s bocom po zatiljku. Ispustio ju je isti tren i zagledao se u prste koji su se sada tresli, a onda je otrčao van, ostavljajući za sobom silnu dreku.

Trčao je kao sumanut dok se nije uvjerio da ga nitko ne prati. Zatim se naslonio na stup, nekoliko puta duboko udahnuo i krenuo dalje. Trebalo je obići još nekoliko mušterija i podijeliti još malo sreće.

Marina Kuveždić

Naslovna fotografija: Mary Ellen Mark

Svi koji žele doprinijeti nagradnome fondu mogu to učiniti ovdje uz naznaku ”Za kratku”.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More