Arteistov natječaj za kratku priču: Toni

U tijeku je novi krug trajnog natječaja za kratku priču portala Arteist.hr. Priče napisane na hrvatskom ili prosječnom hrvatskom čitatelju razumljivim jezicima iz regije, šalju se na adresu info@arteist.hr, a čitat će ih i za objavu odabirati Arteistov nezavisni žiri. Po isteku svakog kruga natječaja svečano ćemo dodijeliti nagradu autorici ili autoru najbolje objavljene priče.

Budi me dodir, leden poput same smrti.

Trnci. Trnci plaze niz vrat, niz kralježnicu, grle me posvuda. Žele mi prodrijeti u kožu i smrznuti kosti. Otvaram oči dok srce pumpa kao lokomotiva, pokušava otjerati strah i hladnoću koji su se ušuljali pod pokrivač.

U polumraku sobe nazirem djeda. Stoji do kreveta, a ruka mu počiva kraj mog uzglavlja. Lice koje mi se nikad nije nasmijalo nijemo me gleda. Prizor bi bio potpuno statičan da nema tog njegovog lijevog oka koje čak ni sad ne miruje, izvan kontrole je, vrti se na sve strane poput pokvarene igračke.

Neizdrživo je. Instinktivno iščekujem šamar. No, on se samo okrene i nestaje u mraku. Pogledam na sat, četiri ujutro je. Ne mogu više.

Umivam se, da se brže razbudim. Najradije bih uronio lice pod toplu vodu, ali bojim se da bi ga to naljutilo. Na svemu se mora štedjeti. Bože, zašto je njegova ruka onako hladna? Pomisao na to kako me dotaknuo dok sam spavao ispunjava me stravom, upravo stravom.

Režem komad kruha, malo sira. Grabim prljavo smeđu platnenu vreću. U dnevnom boravku zastanem ispred velike djedove fotografije, napravljene prije nego je izgubio oko. Brkovi požutjeli od duhana. Strogi pogled kao da me osuđuje, zapravo, on osuđuje cijeli svijet osim svojih krava. I naravno, Tonija. Mogao sam ga i ovaj put ignorirati. Ali dokad? Nešto se mora promijeniti, inače me nikad neće pustiti na miru. Uostalom, drugi travnja je. Moram to napraviti.

Izlazim prije zore. Posljednje zvijezde blijede, nebo poprima plave nijanse. Naša kuća djeluje stopljeno s okolišem. Jedina je u zaseoku, djeluje poput dijela šume koja nas okružuje.

Staza je zarasla. Trava je žarko zelena, no stabla su i dalje golih grana, crna. Svjetlost probija kroz krošnje, toplije je. Čujem vodu. Skrećem sa staze i nastavljam kroz raslinje.

Djed je oduvijek tvrdio da se samo budale mogu izgubiti u šumi. Objasnio mi je kako treba pratiti Sunce i rijeku, ništa više. Gazim po trnju, pratim zvuk vode. Nakon nekog vremena dolazim do slapa koji se pjeni poput bijesne životinje.

Sjedam na kamen, polažem platnenu vreću na pod. U bistroj vodi moj odraz izgleda kao da sam pojeo limun, sav sam kiseo, stisnutih očiju. Svjetlost je posvuda, zato žmirim. Da me djed vidi, naživcirao bi se. ‘Što škiljiš!’ rekao bi i lupio me po glavi. Možda i ne bi. Zavisi kakve bi bio volje.

Zagrizem sendvič sa sirom. Polako žvačem, u ritmu cvrkuta ptica. Moram sporije jesti, jer što ću kad dovršim doručak? Mučno mi je od same pomisli na to. Sunce je sad već visoko, no mene zebe iznutra kad se sjetim koji je danas datum.

Toni.

Prvi put sam ga vidio kad ga je djed htio ubiti. Starac je te večeri, uobičajeno, obišao krave, zatim sjeo u kuhinju i pušio duhan. Zakunjao je u stolici. Probudio ga je Toni.

Mjauuuu. Mjauuuu.

Jednostavno znam da je dozivao baš njega, a ne mene ili nekog drugog. Toni je poseban mačak.

Djed je psovao ‘sve svece’, dohvatio nekakvu dasku i krenuo ravno na njega. Izašao sam jer sam se bojao da će pasti i slomiti nešto. Prizor koji me dočekao bio je kao iz bizarnog sna; bijesni starac pokušava zatući mačka koji se, kako mačkama i priliči, sklonio i uspeo na stablo.

Trebalo je dobrih tjedan dana da uđe u naš život. Djed bi ga tjerao, mačak se uporno vraćao, i tako u krug. Neprestano je obitavao oko kuće, dijelom sigurno zbog toga jer sam ga potajno hranio. Sviđao mi se njegov karakter, zavolio sam ga. Jednog dana djed je bio dobre volje i rekao mu da je tvrdoglav kao Toni, neki njegov prijatelj koji je uvijek radio sve po svom. Tako je mačak dobio ime i počeo živjeti s nama.

Iz prisjećanja me u sadašnjost vraća tihi cvilež iz smeđe platnene vreće. Zašto tako zvuči, poput uplakanog djeteta? Samo mi otežava stvar.

Kamen na kojem sjedim urezao mi se u meso, ali bolje je da boli. Ustajem i protežem se, iako ne znam ni sam zašto, inače se nikad ne protežem. Gutam posljednje ostatke sendviča, i sad zbilja više nemam što raditi, mogu samo napraviti ono zbog čega sam i došao ovdje.

Moram ubiti Tonija.

Otvaram vreću. Iz nje izviri mala njuška, okružena sivom dlakom i skorenim krastama. Gleda me. U njegovu zjenicu mogao bi stati cijeli svemir. Miran je dok ga milujem, prede. Želi mi pomoći. Kao da zna da mi je danas rođendan.

Kad bi se djed razbolio, ne bi pio čajeve, med ili tablete. Pušio bi kao i prije, stisnuo zube i nastavio raditi oko kuće. Trpio bi dok se ne oporavi. Kad je Toni prestao jesti i dobio prve rane, djed je samo govorio da će to proći. Nije mario za ‘male životinje’ kao za svoje krave, no nekako sam ga uspio umoliti da ga odvedemo na pregled.

”Ne znamo što mu je”, rekli su, i onda predložili da ga odvedemo u Zagreb. Djed je odmahnuo rukom, već mu je i jedan posjet veterinaru zbog mačke bio previše.

Nedugo nakon toga stanje mu se pogoršalo. Dlaka je počela opadati. Rane su mu izbijale posvuda po tijelu, kao da je proklet. Djed ga više nije htio blizu kuće, ali isto tako, nije ništa poduzimao. Mrmljao bi si u bradu da će zaraziti krave, da nećemo imati od čega živjeti, pogledao bi mačka, opsovao, i onda nastavio raditi nešto treće.

Jednog dana pretakali smo mlijeko u boce. Toni je došao do nas i mijauknuo kao da traži hranu. Djed je odjednom izgubio razum. Odjurio je u podrum, dovukao vreću krumpira, istresao ih nasred dvorišta i tutnuo mi ju u ruke.

”Riješi ga se,” rekao je i vratio se poslu.

Prošao je prvi, drugi, i treći dan. Djed je hranio Tonija svako jutro i smrknuto gledao platnenu vreću od krumpira koju sam ostavio u dvorištu. I to se nastavilo. I možda bi tako i ostalo da nije bilo požara.

Tog dana sam po povratku iz polja ugledao crni dim kako se vije iz smjera naše kuće. Jurio sam prema doma, ne sjećam se da sam uopće disao. Ispred kuće sam ugledao Tonija kako zuri u divovsku buktinju koja je gutala štalu. Prizor bolesne mačke koja gleda vatru bio je kao da svjedočim drevnoj tajni, epilog neispričane priče nekog božanskog bića. Pojurio sam prema plamenu. Bale sijena nestajale su u sekundama, a najgore od svega bilo je glasanje djedovih miljenica koje su zapomagale iz štale. Ako postoji zvuk pakla, zvuči upravo tako, poput živo spaljenih krava.  Kad sam utrčao unutra, djed je ležao u lokvi krvi, s napuklom glavom po pola, poput zrele lubenice koja je pala na beton.

U bolnici su mi rekli da ništa ne obećavaju, ali nekako su mu uspjeli spojiti lubanju. Greda ga je pogodila tako da je ‘na licu mjesta trebao ostati mrtav’, baš tako su rekli. Izgubio je velike količine krvi i ostao deformiranog izgleda, ali je preživio udarac.Uslijedile su brojne operacije. Namještali su mu vilicu, popravljali zube, spajali dijelove lica. Zbog teškog potresa mozga držali su ga uspavanog. Bio je sav natečen, skrpan poput stare lutke. Lijevo oko nisu uspjeli spasiti. Istina, rožnica je ostala čitava, ali živac je nepovratno stradao. Poput divljeg kameleonskog oka okretalo se na sve strane, slijepo i bijesno.

Bio sam kraj njega kad se probudio iz inducirane kome. Htio sam ga pitati zašto je pušio u štali, no šutio sam. Iz grla kojem je očajnički trebalo vode izgovorio je: ”Di je Toni?” Tad me je po prvi put u životu pogledao. Na trenutak bih se zakleo da se nasmiješio, no onda je zaklopio oči.

Ubrzo nakon toga, pojavio se u kući. Bilo je drugačije, sad me stalno gledao. Opsjela me nova vrsta straha. To oko, to prokleto oko na potrganom licu. Ponekad bih ga vidio kako u noći zuri u mačka. I Toni bi bez imalo straha gledao njega, napetih ušiju.

Gladim mu uši. Godi mu. Ovako je jednom meni teta gladila uši, kad sam se razbolio. Rekla je da će tako brže izvući temperaturu. Stišće me u grlu dok se prisjećam lude tete, jer me podsjeća na majku.

Mama.

Dan mamine smrti – i ujedno mog rođenja – bio je najgori dan u godini. Imam osjećaj da je djed ostatak vremena gomilao mržnju koju bi tada iskalio na meni. Kroz godine mi je razbio arkadu, rakrvario usnicu i podijelio bezbroj šamara.

Nikad mi nije ni rekao da je mama umrla na današnji dan; to sam saznao od tete. Pokušao sam kratko vrijeme živjeti s njom. Bila je čudna, uvijek na nekim tabletama.

Ispitivao sam je o mami, a ona bi samo rekla ‘tragedija, tragedija’, i onda pričala o strašnom porodu, uporno se vraćala na moje rađanje u krvi. Jednom je rekla ‘baš ličiš na nju’, i to je bilo sve što sam znao o svojoj majci.

Mjauuu. Mjauuu.

Šutnem kamen u rijeku. Na tren pomislim da ovo ne bi trebalo biti toliko teško. Podižem vreću iz koje viri mala glava, evo, pa on ne želi ni izaći, sviđa mu se unutra.

Da ga ipak pustim? Ali, kad se sjetim djeda kako me gleda u mraku, kako me budi bez riječi, drhtim, ja drtim od glave do pete. Zagrlim Tonija. Plače mi se, želim otpustiti dio ovog vječitog jada, ali ne mogu, istrpi, rekao bi djed, i zato trpim, uvijek trpim, samo mutavo mazim mačka dok gutam suze koje me bole poput noževa.

Bacim vreću u rijeku koja je proguta poput izgladnjelog čudovišta. Gladim Tonija u krilu. Jadni mačore. Tebi se barem vide tvoje rane i kraste, a ja sam bolestan u duši, iznutra, to ne vidi nitko osim Boga. A ponekad se pitam vidi li On išta uopće.

Dan prolazi, sjedim kraj slapa. Pokušavam ustati, ali noge su mi kao odsječene. Ispunila me nemoć, tražim utjehu u Tonijevim očima. Vidim da mi ne zamjera, razumije me.

Uskoro će mrak. Vrtim jedne te iste nejasne misli u glavi. Tijelo iščekuje batine koje sam trebao dobiti danas, kao da mi nedostaje uobičajena pljuska za rođendan.

Ne mogu više.

Krećem prema doma. Hladan, ljepljivi znoj oblijeva mi ruke i leđa.

Vraćam se dužim putem. Probijam se kroz šikaru dok pažljivo nosim Tonija. On je najvrijednije što imam, on mi je sve na svijetu.

Nakon sat vremena, izbijam na stazu koja vodi kući. Noć je. Približavam se dvorištu, osjeća se opori miris zgarišta, sve kiše proteklih mjeseci nisu ga uspjele ukloniti. Sve sam sigurniji u svoju odluku. Pa što da je Toni bolestan? Zašto ga ne bih vodio u Zagreb, zašto ne bih potrošio ušteđevinu na njega? Po čemu su krave i ljudi bolja bića od njega?

Ulazim u kuću u dnevni boravak, dočekuje me mrtva tišina i djedova fotografija. Palim svjetlo i odmjeravam se s njegovim likom.

Suze mi briznu na oči. Ja zapravo ne plačem, nema nekih osjećaja, one teku same od sebe, to je prkos, to je prvi put u životu da ću mu reći ‘ne’. Tonija polažem na kauč. Prilazim fotografiji.

Param ju u komade. Vičem.

”Toni ostaje! Čuješ li me? Ostavi mačka na miru!”

Komadi isparanog papira padaju po podu. Tresem se. Srce će mi eksplodirati.

Nestane svjetla u kući. Vrela ljetna noć naglo postaje hladna, kao da je zima. Iz zida izranja djedova glava s okom koje zvjera na sve strane. Opet me gleda, isto kao i svaki put otkako je umro kad sam bio kraj njegove postelje u bolnici.

”Ja nisam htio da ona umre! Ja nisam kriv! Nisam kriv!”

Mačak ga gleda, fokusiran, a ovo malo dlake što još ima se nakostriješilo. Neobičan je, istovremeno miran i napet. Pitam se znaju li mačke više o mrtvima od ljudi.

Nakazno lice me promatra, oko se rotira kao zvrk. Gledam u ponor, gledam u Smrt.

Zatim, kao što se i pojavila, utvara nestaje, poput izmaglice. Hvatam zrak u hroptajima.

Toni se opusti. Svjetlo se vraća.

Sine mi da bih trebao zapaliti svijeću za djeda. Ali, što će svjetlost duši koja i u smrti umije mrziti?

Mislim da su mi suze prestale teći. Odjednom, dublje dišem.

 

Mile Božičević

Svi koji žele pridonijeti fondu nagrade mogu pomoći uplatom na naš račun:
Udruga za kulturu i nove medije Arteist
Skokov prilaz 8, Zagreb
IBAN: HR1023400091110590879
Uz naznaku “Podržavam Arteist”
Poziv na broj primatelja za donacije je: 600-oib

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More