Arteistov natječaj za kratku priču: Od kraja

*Ova priča objavljena je zahvaljujući velikodušnoj podršci Arteistovih čitatelja koji su nam financijskom donacijom omogućili da, unatoč nepovoljnim prilikama, obnovimo Arteistov natječaj za kratku priču. Priče čitaj subotom, ovdje se informiraj o propozicijama natječaja, a ako želiš podržati kulturu s kičmom u vremenu kad većina savija leđa, možeš to učiniti uplatom donacije po svome izboru. Pomaže i lemozina! Udruga za kulturu i nove medije Arteist Skokov prilaz 8, Zagreb IBAN: HR1023400091110590879 uz naznaku “Podržavam Arteist”

“Oprosti kaj nisam plakala na tvom sprovodu.”
Licem u lice sjedimo u staroj kući za kuhinjskim stolom moj mrtav djed i ja. Prostorija je podrumska – malena i tamna, topla i svježa u isto vrijeme. Taman u nju stane kutna sjedeća garnitura s nepripadajućim plavim stolom i dvije slučajne stolice, četiri kuhinjska ormarića koja su osamdesetih osvježena smeđim samoljepivim tapetama, potamnjeli sudoper, masivna peć na drva s iskrivljenom i od pretjerane topline napuklom plohom za koju mu baka već godinama govori da je treba zamijeniti, u čijoj pećnici svake zime grijem promrzla stopala nakon sanjkanja. On se smije i odgovara. Ne čujem mu glas. Krčka mlijeko i pucketaju grančice, još nekoliko minuta treba pričekati prije nego stavimo cjepanice na vatru da bi dobro gorjela.
Kroz tešku zavjesu od pliša dopire glazba iz dnevne sobe, lokalna radio stanica pušta “Suzu za brege”. Zamišljam svoj mali tranzistor kako trešti i poskakuje na ostakljenoj vitrini krcatoj keramičkim posuđem za posebne prigode, figuricama anđela i Djevice Marije i blagoslovljenim svijećama. On se još uvijek osmjehuje i lagano mu podrhtavaju velike mesnate uši i krumpirasti nos crven od pretjerane ljubavi prema gemištu. No? E čuješ? Suza. Jedna. Trideset i pet godina posebna se prilika nije ukazala, pa svi ti fini tanjuri cupkaju pod debelim slojem prašine zajedno s katoličkim suvenirima kupljenim u “Sve po 12 kuna”. Vibracije odvajaju čestice, jednu po jednu, i one lebde i iskre unutar svog prozirnog lijesa sve dok nije vrijeme za reklame. Mi melodije puščame furt otkraja. Tada se prospu unaokolo i strpljivo čekaju da krenu ispočetka. Od kraja. Tko bi pomislio da prašina može biti magična?
Najednom mi se učini da nasuprot mene sjede samo uši i nos.
– Uši i nos?
– Da.
– A oni su bitni..?
– Pa nisu.
– Zašto ih onda spominješ?
– Tako. Čitala sam negdje da oni rastu čitav život, dok očne jabučice na primjer…
– …ostaju iste veličine do smrti. Kaj je ovo, zanimljive činjenice iz područja medicine za 200 bodova? Kakve veze sad imaju olfaktivni i akustični organi…
– Učinilo mi se smiješnim. Kao da su malo preozbiljno shvatili svoju zadaću.
– …mrtvog čovjeka?
– Nemoj ga zvati mrtvim.
– Pa zar nije?
– Je.
– Zašto ga onda ne mogu zvati mrtvim?
– Jer zvuči kao uvreda.
– Nije kao da si plakala za njim.
– Nisam.
– Hoćeš li plakati sada?
– Neću.
Članovi ove obitelji ne plaču. Ne plačemo za onima koje smo izgubili ili koji su se sami izgubili. Jedno se oko nije oznojilo za majkama i očevima koji su nas napustili, muževima i ženama koji su nas izdali. Nikakvi šamari, promrzle noge, prazni želuci, nestala braća, neoznačeni grobovi ni nerođeni krvavi ugrušci na pločicama ne zavređuju suze. Ne plačemo nad tužnim sudbinama, vlastitima kao ni tuđima i nikada, ali baš nikada, ne plačemo za onima koji su otišli.
– Hoćeš mi stvarno reći da nitko nikada nije zaplakao? Čak niti za mrtvom djecom?
– Jesu. Jesmo.
– Onda lažeš?
– Ne lažem.
– Ali sad si upravo…
– Nasamo, da, ponekad. Ali to se ne računa.
– Kako ne?
– Jer nije pred drugima. Ako nitko tome nije svjedočio, nije se dogodilo.
– A što fali plakati pred drugima?
– Sramota je.
Kuhinjski je pod prekriven linoleumom oker boje, a zidovi su obloženi drvom. Zato je uvijek toplo unutra. Zato je valjda i tako brzo izgorjela kuća.
– Nije izgorjela.
– Kako nije?
– Kažem ti da nije izgorjela.
– A vatra?
– Nije bilo nikakve vatre.
– A gdje je onda kuća sada?
– Kako gdje je? Gdje je i uvijek bila.
– Godinama nisam bila tamo.
– Bila si prekjučer.
Gledam kroz djeda, kroz dvostruki prozor koji kao da izranja iz tla i proteže se zauvijek, ili barem do stropa. Stari drveni prozor s kojeg se počela ljuštiti bijela boja, kojeg će godinama kasnije zamijeniti odvratnom PVC kopijom jer je navodno ekonomičnije. Metalne kvake, sjajne i glatke od silnih desetljeća i svih ruku koje su ih dotakle svjetlucaju na ljetnom suncu.
– Eto vidiš!
– Kaj?
– Nije bilo požara.
– Kakvog požara?
– Maloprije si rekla da je izgorjela kuća.
– Nisam.
– I otkud sad ljeto? Rekla si da gori peć.
– Mislim da je ljeto.
– Zar vam onda ne bi bilo vruće?
– Rekla sam ti da je prostorija podrumska. U njoj je uvijek ugodno. A njemu ni ne može biti vruće, mrtav je.
– Kako ti sad smiješ reći da je mrtav? Zar nije uvreda?
– Ja smijem.
– Kakva ti je to logika? I zašto sve mora svjetlucati?
– Zato što volim svjetlucave stvari… Izgledaju magično. I zato što to moj san.
– U redu. A što je toliko posebno oko prozora? Pričaš o njemu već dvadeset minuta.
– Nije on poseban. Posebno je ono iza njega.
– A što je iza njega?
– Bakin vrt.
– Je l’ i on magičan?
– Meni je bio.
*
– Što sad šutiš?
– Izgubila sam nit.
– Izgubila si ti nekoliko njih, vise konci na sve strane. No dobro, što ti je na kraju djed rekao?
– Ne znam.
– Zaboravila si?
– Ne, nikada ne čujem.
– Pa rekla si da nije bučno u kuhinji.
– Nije u tome problem. Mislim da moj mozak ne može zamisliti što bi Deda rekao odrasloj meni.
– Koliko si imala godina kad je umro?
– Osam.
– Jesi sigurna?
– Jesam. Imam fotografije.
Izgleda kao skladište ili hangar. Mjesto posljednjeg ispraćaja, prilika za ucviljenu rodbinu i prijatelje da se oproste i dožive katarzu prilikom dramatične imitacije spuštanja trupla u raku. U fokusu je lakirani lijes od masivnog drva koji košta kao manji gradski auto. Srećom, ovaj je samo iznajmljen pa neće propasti. Neće uzalud istrunuti. Polovna kutija za polovne ljude. I ovakav na posudbu je skup, tko će to platiti? Isti onaj koji je plaćao čudotvorne napitke iz inozemstva. Sok od brusnice ne liječi rak. Neka je skup, nećemo ga valjda staviti u kartonsku kutiju. Što bi ljudi rekli? Što bi rekli svi oni koji su nakupovali sve te cvjetne aranžmane brinući što će reći ljudi? Lijes okružuje šareni cvjetni zid koji je mogao školovati sedmero djece trećeg svijeta. Koji je seljak kupio ružičaste ruže, nije ovo rođendanski dernek. Pored lijesa red sivih ljudi. Dostojanstveni muškarci u prevelikim odjelima, blijede i podbuhle žene. Cvjećari im pristupaju ceremonijalno. Stisak ruke, slinavi poljupci u obraze, poneki zagrljaj. Moje saučešće. Je li “saučešće” uopće riječ? Ako jest, što znači? I kome? Na kraju linije djevojčica odjevena u crnu plišanu haljinu s bogatom podsuknjom od tila i mašnom u kosi. Nepoznati čovjek miče šahovnicu od crvenih i bijelih gerbera s drvene kutije. Kutija se polagano spušta i nestaje. Iz zvučnika ori “Fala”.
Stavljam poveliki komad drveta u peć. Deda me gleda ispod oka. Prijekorno – ili mi se učinilo? Jesam li stavila previše? Prerano? On maše glavom. Da, znam, opet sam pogriješila. Pogrešan djed. Pogrešno desetljeće. Teško je držati sjećanja pod kontrolom u obitelji koja naveliko proizvodi sve jedno sličnije drugom. Više nego što može probaviti. Jesu li u pitanju različiti događaji? Zar im ne počiva i početak i kraj u istoj točci? Zar svaka melodija ne počinje od kraja ovdje? Možda se ne sjećam jer nemam fotografija. Ako nema dokaza, možda se uopće nije dogodilo. Neke su stvari ipak sigurne. Muškarci u ovoj obitelji umiru. Odlaze. Žene rijetko rađaju sinove. Prežive. Nadžive.
Često sanjam isti san. Probudim se uvjerena da je živ dok me prva kava ne razbudi. Kuhinja još dugo nakon toga miriše na loše bijelo vino i sodu bikarbonu, nagoreni hrast i iskipjelo mlijeko.

Matea Šimić

*Ova priča objavljena je zahvaljujući velikodušnoj podršci Arteistovih čitatelja koji su nam financijskom donacijom omogućili da, unatoč nepovoljnim prilikama, obnovimo Arteistov natječaj za kratku priču. Priče čitaj subotom, ovdje se informiraj o propozicijama natječaja, a ako želiš podržati kulturu s kičmom u vremenu kad većina savija leđa, možeš to učiniti uplatom donacije po svome izboru. Pomaže i lemozina!

Udruga za kulturu i nove medije Arteist
Skokov prilaz 8, Zagreb
IBAN: HR1023400091110590879
Uz naznaku “Podržavam Arteist”

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...