prvo slovo kulture

Arteistov natječaj za kratku priču: Ti baš voliš pse

Otvoreno pismo djevojci koja je “spasila” mog psa, ostavljenog ispred dućana

Vidjela si mog psa ispred dućana i odmah ti se nešto u grudima stislo; taj njegov topli pogled, ljudskiji od pogleda mnogih ljudi, probudio je u tebi duboku sjetu. Uskomešalo se u tvojim grudima suosjećanje i nježnost. “Kakav slatki, tužni, ostavljeni pesek”, uzdahnula si, prišla mu i pomazila ga po glavi, da barem na trenutak osjeti ljudski dodir. Pomislila si zatim, ogorčeno, na vlasnika koji ga je tu ostavio. Gad ga vjerojatno tuče.

Vidi kako apatično leži, kao da nema volje za život, kao da je toliko udaraca primio u svom pasjem životu da više i ne očekuje ništa bolje. Ali ti si sad tu, ti ćeš mu dati malo ljubavi, malo radosti! Otići ćeš u taj dućan i kupiti mu nešto što psi vole, nagraditi ga, bit će to melem na njegove premnoge rane, koje su sigurno tu, iako se možda izvana ne vide (naprotiv, čini se kao njegovan pas, krzno mu je sjajno, a ogrlica lijepa i izgleda skupo). Dan je bio težak, kiša je satima močila Novi Zagreb i činila te tjeskobnom, depresivnom. Ali sad, kad pomisliš kako ćeš za ovo nesretno biće napraviti dobro djelo, odmah se osjećaš puno bolje.

Oduvijek si htjela imati psa, ali ti roditelji nisu dopustili. Kasnije, kad si došla studirati u Zagreb, htjela si udomiti psa, ali najmodavci u ovom gradu… o, ne želiš ni misliti o njima. Kad bi barem okolnosti bile drugačije, kad barem ne bi bila podstanarka u novozagrebačkoj garsonijeri čiji vlasnik ne dopušta da se u stanu drže životinje, ti bi imala baš ovakvog psa, mirnog, dragog, s ovakim lijepim očima u kojima se zrcale godine patnje i zlostavljanja.

Ti baš voliš pse. Na profilnoj na Facebooku ti je mops koji gleda ukriž. I dobro kaže Bruno Šimleša, životinje su bolje od ljudi. Jer kad pomisliš na vlasnika ovog psa, poželiš razbiti nešto, udariti nogom u ovaj stup o koji je ovješena njegova uzica. Ljudi su pokvareni i zli, a ti si, baš kao ovaj nesretni pas, toliko puta bila povrijeđena i sad je oko tvoje krhke, osjetljive duše podignut čelični štit koji te brani od ljudi, od njihove zlobe, od ovog okrutnog svijeta…

Kad se za nekoliko minuta vratiš iz dućana, jadni pas je još uvijek tu. Sad je već prošlo čitavih šest, sedam minuta da jadan tako stoji. Pred psa na pod stavljaš Schmakos, (nisu uopće jeftine te slastice, ali za ovog jadnička samo najbolje!), nutkaš ga da jede, ali on okreće glavu.

Nije valjda da nije gladan? Ma ne, on je samo previše traumatiziran, zato nema apetita. Suosjećanje u tebi sad poprima drugu formu, mijenja se u bijesom pogonjenu odlučnost: “Tako mi svega, spasit ću ovog psa! Pokazat ću ovom izopačenom svijetu da još ima mjesta za dobro! Dobrom protiv zla!”, tako u sebi govoriš i odvezuješ uzicu.

Povučeš blago psa, ali on ne želi ići! O jadnik. Pa on je to razvio štokholmski sindrom prema svom zlostavljaču! Suze ti skoro zamućuju pogled. Povučeš psa opet, jače, ali ne ide. Moraš ga tako potezati cijelim putem doma. Prava je sreća što živiš u blizini. U zgradu se šuljaš da netko od susjeda ne dojavi tvom najmodavcu da si dovela životinju u stan.

U stanu je toplo, novozagrebačko centralno grijanje je stvar koju obožavaš u ovom velikom, prijeteće hladnom gradu. Vani opet pada kiša, ti sjediš na krevetu, pokušavaš nagovoriti psa da i on skoči gore, ali on ne želi! Jadan, nije navikao spavati s ljudima u krevetu. Mogla si i pretpostaviti! Zato klizneš k njemu na pod i maziš to drago, toplo biće, tog psa koji te zabrinuto gleda, i ono što osjećaš čista je, spokojna sreća. Fotkaš ga i sliku objaviš u Facebook grupi “Udomi Nekupuj” uz poruku “Noćas sam spasila ovo dlakavo zlato. Pogledajte te zahvalne okice! Zaista, nema ničeg ljepšeg nego kad čovjek uradi dobro djelo…” Tvoji ti virtualni prijatelji daju virtualne bese, čestitaju ti na milosrđu koje i njih nadahnjuje. Na svaki komentar zalijepiš palac gore ili malo srce. Onda zijevneš i zaspeš mirnim, okrijepljujućim snom. Nakon dugo vremena, uz tebe diše jedno toplo, živo biće, i ta ti spoznaja, da više nisi sama, razvlači pospano lice u smiješak.

Ali u Novom Zagrebu, ne tako daleko, te iste noći jedan dječak ne može spavati. Tata ga je ušuškao i pokrio, rekao joj da više ne plače, da sada mora zaspati, barem malo, sutra će nastaviti potragu za Wendy. Ali na sam spomen tog imena dječaku se brada opet počinje tresti, i suze mu kliznu niz lice. Njegova Wendy, najdraža, dobra Wendy, o čija se leđa pridržavao kad je prvi put stao na noge, koja mu je bila četveronožni oslonac u prvim koracima. Njegov pas, najveći lik na njegovim vrtićkim crtežima, i nespretna slova MOJA OBITELJ iznad njih četvero.

Dok gledam svog sina kako plače i bezuspješno ga tješim, i sama sam puna zebnje, užasne tjeskobe. Muž i ja govorimo sinu “naći ćemo je sutra”, ali kako možemo biti sigurni u to? Wendy je pametan pas, vjerojatno bi se znala sama vratiti kući, da se izgubila. Ali ona se nije izgubila. Ima 12 godina i dirljivo nam je privržena, u šetnjama se drži uz nas, ponekad nam se zapliće u noge dok hodamo, naša vjerna ovčarka.

Wendy je zbilja poseban pas. Nikad ne jede vani. Neće primiti hranu iz tuđih ruku. Gdje idemo mi, ide i ona, ni iz jedne šetnje nije izostavljena, a kad nas treba pričekati ispred apoteke, knjižnice ili dućana, čini to s povjerenjem: legne i gleda prolaznike, spokojna jer zna da smo tu, da je nikad, nikad nećemo ostaviti.

Večeras, kad sam sa snom izašla iz dućana, Wendy nije bilo. Odmah mi je bilo jasno da ju je netko morao odvući, ukrasti. Samo, kakva bi to osoba učinila?

Satima smo hodali po kiši, tražili je u Sopotu, Središću, Sigetu, Zapruđu. Muž je zvao prijatelje da proširimo potragu. Njegova je mama, stara žena, plakala kad je čula što se dogodilo. Ne sjećam se jesam li je ikad vidjela da plače. Wendy je poseban pas i ona ga voli iz petnih žila, voli ga skoro kao svog jedinog unuka.

Ljubiteljice pasa, dobročiniteljice mekog srca, do koje smo došli sretnom slučajnošću (susjed je vidio sliku Wendy na stranici “Udomi Nekupuj”), želim da znaš zašto ti nisam ništa rekla kad sam došla po svoga psa ispred tvoje zgrade, gdje si se spustila u pidžami i jakni, sva prožeta zadovoljstvom zbog svoga nesebičnog čina, sva prožeta pravovjernim ponosom. Nisam ti rekla ništa jer bi sve što je u tom trenutku moglo izaći iz mojih usta bile samo teške, ružne riječi. A ti ne zaslužuješ ružne riječi. Tvoje su nakane zaista bile plemenite, nemoj misliti da ne vjerujem u to.

Ali želim da znaš da si, ma kako plemenite tvoje nakane bile, napravila nešto užasno. Nitko od nas nije spavao te noći. Bili smo prestravljeni. Mome si sinu slomila srce. Jedna je stara žena plakala kao malo dijete. Toliko patnje – a zašto?

Ljubiteljice pasa, tvoj je čin nepromišljen i sebičan. Jedina si osoba koja je iz ovoga izvukla nešto za sebe: priliku da u jednoj noći (srećom, samo jednoj noći), budeš Marija Terezija, da se osjetiš kao dobar čovjek i da ti čestitke neznanaca na tom činu dobrote malo nahrane ego.

Želim ti reći da razumijem tvoje nepovjerenje u ljude, zbog kojeg ti nije ni palo na pamet da bi vlasnik tog psa mogao biti normalan čovjek koji je načas skočio u dućan i ostavio psa da ga pričeka, a ne zlostavljač koji premlaćuje životinju teškim predmetima. Žao mi je što, tako mlada, nemaš u sebi ni taj minimum vjere u ljude da barem razmotriš mogućnost da vlasnik psa zapravo – voli tog psa. Čudno je – razmisli malo o tome – što si potpuno zanemarila tu pretpostavku, od koje si zapravo trebala poći.

Naša Wendy ima dobar, sadržajan život i voljena je. Nadam se da ćeš jednom i sama to imati, sadržajan život i ljubav, i da će s time zauvijek nestati poriv da “spašavaš” tuđe pse – na olakšanje svih. U međuvremenu, nemoj otimati tuđe životinje, molim te.

Evo i malog vodiča da ti pomogne da odlučiš kad treba, a kad ne treba reagirati.

 

  1. Ako vidiš da netko tuče psa, zlostavlja ga i iživljava se na njemu, reagiraj. Snimi, prijavi, zovi policiju, digni frku na Facebooku, regrutiraj sve stvarne i virtualne prijatelje, ljubitelje životinja.
  2. Ako vidiš psa pred pekarom, veliki su izgledi da će vlasnik za minutu izaći sa štrucom polubijelog pod miškom. Nemoj odvesti psa.
  3. Ako vidiš psa koji čeka ispred dućana i izgleda tužno i poželiš ga odvesti kući, nemoj to učiniti. Naprosto, nemoj. Ljudi često na životinjama vide emocije koje sami osjećaju. Jesi li tužna i usamljena? Nazovi mamu i pitaj je kako je.
  4. Ako je pas zavezan ispred ambulante/trgovine/pošte/škole itd., nemoj paničariti. Udahni duboko. Izdahni. Reci sebi “To je normalno” i produži dalje. Ne okreći se!
  5. Ako si gledala potresan film na RTL-u i odlučila korisnije provoditi svoje vrijeme (što je super!), tuđe pse zaobiđi u širokom luku. Umjesto toga, pomozi staroj susjedi s vrećicama. Pitaj samohranu majku na katu ispod kako je. Pomozi nećakinji sa zadaćom.
  6. Ako pomisliš da psu teško pada što čeka ispred dućana, razmotri ovu misao: čekati pet minuta ispred dućana bolje je nego čekati u stanu sat vremena. Vlasnik će izaći, uzet će psa, nastavit će dalje šetnju. Nastavi i ti.
  7. Ako ti je dosadno u životu i pomisliš da je otmica tuđeg psa dobar način da doživiš malo uzbuđenja, počni se drogirati. Tako ćeš uništiti samo svoj život, a ne i tuđi. A bit će zanimljivo. Započni s gljivama.
  8. Ako misliš da bi bila bolja vlasnica psa od većine vlasnika pasa koje vidiš oko sebe, nemoj tu tezu testirati na tuđim psima. Raspitaj se na stranici “Udomi Nekupuj” udomljuje li se koji pas. Udomi ga. Nekupuj.

Franka Herman

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...