Sven Popović: Prvi koraci

The Strokes - Is This It
“Rekao si, kada sve postane moguće / više ništa nije stvarno” S. Mraović

Prve je korake napravila na snijegu. Zajedno sa snijegom koraci su nestali. Kao da nije ostavila nikakav trag na zemlji. Sada ima dvadeset i jednu godinu i zapravo nije ovdje. Ne mislim pritom da je hladna, jednostavno je prati osjećaj da sve što joj se događa nije stvarno. Kao da je riječ o nekoj drugoj osobi. A ona je tek promatrač. Kako joj se činilo da ništa nije stvarno ponekad je morala dotaknuti pojedine predmete i osobe kako bi se uvjerila da su ovdje, da se neće rastopiti kao san prilikom širenja kapaka.

Prošlo je dvadesetak godina od prvih koraka u snijegu. Ponekad joj se čini da su i se dani istopili kao san prilikom širenja kapaka. To nisu bile sekvence, nikakvi logični nizovi. Tek krhotine u tehnikoloru. Čak joj se i činilo da je sve to san. Ljeti je ležala na krevetu i pušila. Toliko da joj je soba bila u magli. Uz nju uvijek neki roman. Jednom Dostojevski, jednom Kafka, jednom Murakami, jednom Kamov. Poezijom se nije zamarala. Ponekad bi samo ležala, smeđa razlivena kosa oko nje i ispod nje. Žmirila je i razmišljala o oceanima i riječima što zvuče kao vječnost. Nije izlazila sve dok se Sunce ne bi stišalo. Zimi je išla po kafićima. Sjedila je sama. Znala je popušiti cijelu kutiju. To je bilo kojih sto pedeset stranica i dvije ili tri šalice kave.

Njega je upoznala sredinom jeseni na fakultetu. Visok, pomalo pogrbljen, previše samodopadan. Glasan. Vječno u središtu pažnje. No svejedno se nije slagao s većinom ljudi i unatoč šarmu teško se uklapao. I on na svoj način ponekad nije ovdje. Tvrdio je da je stalno okružen čudesima, no svejedno se ponekad činilo da gaji romantične iluzije o prošlosti. Znala ga je viđati vani s njegovim prijateljima. Stalno nasmijani. Šarmantni delinkventi. Priča se kako skupa preslušavaju isključivo longplejke i kako gledaju filmove samo u starim kinima. Konstantno u svom filmu s duhovitim dijalozima i savršenom glazbenom pozadinom. Želio je biti odmetnik. Činio joj se apsolutno nepodnošljivim. Završili su skupa na kućnom tulumu zajedničkog prijatelja. Uhvatio ju je na prepad, najimbecilnijim uletom koji je ikad čula.

Jesi li se ikada ljubila na pjesmu Smithsa?
Tu večer je. Svirala je Bigmouth strikes again. Kasnije je priznao da ih ne može više čuti. Morriseya je htio politi benzinom i spaliti.
Mislim da pretjeruješ, rekla mu je.
Ma daj, frajer je otišao sa stejdža na nekom festivalu jer je vidio roštilj u daljini. Kao, zakleti vegetarijanac, Meat is murder.
Svejedno pretjeruješ.
Dobro, možda ga ne bih zapalio, ali bi ga svakako gađao ćuftama.
Koliko ti imaš godina?
Dvadeset. Ja mislim. Zašto?
Ponekad zvučiš kao da imaš šest.
Što to o tebi govori? Imaš dečka od šest godina.
Nisi mi dečko.
A da?
Da.
Ljubili smo se na pjesmu Smithsa.
Kakve to veze ima?
Ima, ima. To je, kakseonokaže… romantika.
Čime se baviš?
Ne skreći s teme.
Čime se baviš, Elias?
Pišem.
Što pišeš?
Priče.
Kakve?
Ljubavne.
Namrštila se. Ljubiće?
Ne. Kratke priče koje se bave ljubavlju.
Aha.
Često se zaljubljuješ?
Mislim da nisam upoznao ženu u koju se nisam zaljubio.
Fuj, koji odvratan klišej.
Dobro, lijepu ženu. Koja sluša dobru muziku. I gleda dobre filmove. I mora čitati.
Što ti čitaš?
Cortazara.
Što još?
Poeziju.
Kakvu?
Ljubavnu. Nasmijao se. Glasno se smijao.
A ti, što ti čitaš, Andrea?
Nemoj me zvati imenom.
Nego kako?
Ne znam. Ne volim svoje ime.
Zašto?
Obično je.
Što je obično ime?
Slegnula je ramenima.
Dobro, što čitaš?
Velike knjige.
Trenutno?
2666.
Bolaño?
Si.
Kimnuo je. Idem prebaciti ovu pjesmu. Velveti. Venus in furs.
Što fali Velvetima? Upitala ga je.
Ništa, ali nisu baš za tulum.

Velvete je pustila njezina prijateljica. Nije bila presretna činjenicom što je umjesto njih pustio Strokese. Njujorčane je zamijenio mlađim njujorčanima.

Uostalom, što? rekao je. Strokesi su jednako arty kao Velveti, samo što su mnogo prikladniji na tulumima. Vi dizajneri i arhitekti više mislite na pozu nego na samu muziku.
Koji oduran stereotip, odgovorila mu je.
Ponekad ih je potrebno koristiti.
Ali rekao si mi da ne podnosiš stereotipe.
Stereotipi su zabavni dok god nisu o meni.
To je pomalo licemjerno.
To je iznimno licemjerno.
Neobičan si momak, pun kontradikcija.
To je zen.
To nema veze sa zenom.
Volim misliti da ima.
Lažeš sam sebi?
Dovoljno sam naivan da povjerujem u stvari koje očito nisu istinite.
Nisam siguran je li to dobro ili loše.
Ni ja.
Mislim da bi svijet možda bio ljepši da smo svi pomalo blentavi. Ali nisam siguran da bi to mogla isfurati.
Ni ja.
Znaš što?
Ne znam.
Kenozoik nije za tebe.
Nasmijao se.
Ajmo odavde, rekla je.
Kamo?
Do mene. Imam bocu vina doma. Slobodno pusti Strokese.
Važi.

~

Izašli su. Mjesec je tek bio sitna recka na noćnom nebu. Rekao joj je to.
Kako ljudi zaborave na Mjesec? Na sve njegove oblike.
Ne znam. – odgovorila je. Volim kad mu se vidi lice. Onako, kao da huče ili je u najmanju ruku šokiran svime što vidi. Kao da govori: ”Kog ste vraga sve toliko zakomplicirali?”
Meni se čini kao da je nezainteresiran.
Oh, misliš da mu onda neće smetati ako te ovdje poljubim?
Tako je.
Znaš, i ja sam ponekad kao Mjesec. Promatram i nezainteresirana sam.
Poznajem taj osjećaj. Znam da zvuči smiješno, no povremeno pokušavam svoj život učiniti više nalik romanu ili filmu.
No dobro, o ovakvim je stvarima bolje raspravljati uz vino i muziku.
Gdje živiš?
Nije daleko. Idemo pješice.
Važi.

~

Prvi put kad su vodili ljubav procijenjivali su snage. Nije toliko u pitanju bio seks koliko dokazivanje virtuoznosti. Kad se probudio i dalje je bilo mračno. Ulična se svjetlost zabijala o prozor i raspršivala po njenom sobičku. Iznam kreveta imala je poster Modesty Blaise. Na noćnom ormariću bila je Murakamijeva Norveška Šuma i Bolañova 2666.

Ustaje, navlači hlače i majicu. Veže cipele. Uzima kaput i sprema se otići. Standardna praksa. Zastaje. Ona i dalje spava, grleći prazan prostor gdje je maloprije bilo njegovo tijelo. Uzima njen mobitel i utipkava svoj broj unutra. Tiho izlazi iz sobe, šalje joj sms.

Oh … sweetness, sweetness, I was only joking
When I said by rights you should be
Bludgeoned in your bed

~

I tako, vodili ste ljubav? pripalio je cigaretu šibicom. Stajali su ispred zalogajnice dok je pljuštalo.
Vodili ljubav? Burazeru, ja sam romantik, ali mislim da nikada nisam vodio ljubav. Pripalio je cigaretu o njegov žar.
Dobro, penetrirao si?
Elias je otpuhnuo dim.
No?
Gospoda o tome ne raspravlja.
Mi nismo gospoda. Ti si budala, a ja sam klošar. Ali sam ti i najbolji prijatelj.
Najbolji prijatelj? Podiže obrvu.
Da.
To mi je pomalo vrtićki.
Dobro, ne moraš mi reći, jebe mi se. Ali neću te zvati na rođendan.
Nasmijao se. Dobro, da, jesmo.
Kul.
Kul.
Ajmo unutra, odbacio je cigaretu.
Ajmo.

Sjeli su natrag za stol. Kava im se ohladila. Elias je otpio gutljaj.
Fuj.
Da, ni kad je topla nije baš nešto.
Šutjeli su tako. Elias nemirno lupka prstima o rub stola. Prvo mali, zatim prstenjak, pa srednji prsti i konačno kažiprst. Zvuči kao galop.
Idem. Nisam baš najbolje spavao ovih dana, a ovaj tvoj poziv usred noći nije pomogao.
Sori.
Ma sve pet. Vidimo se.
Vidimo se, Maroje.

Nemoj me zvati imenom. To mu je rekla. Prisjetio se postera u njenom sobičku. Modesty Blaise. Da, tako bi je mogao zvati. Modesty.

Njih dvoje biti će biti dva pravca kojima je trebala vječnost da se dotaknu, tren da prožive vječnost, i tren da nestanu, nesigurni u mogućnost postojanja još jednog sjecišta. Dvije nesreće koje su čekale da se dogode.

I tako on sjedi u zalogajnici dok neon aritmično titra, a kuckanje kiše o prozor je jedino što trenutno povezuje nju i njega. Nemirno lupka prstima o rub stola. Prvo mali, zatim prstenjak, pa srednji prsti i konačno kažiprst. Zvuči kao galop. A ona spava. Sanja kako bosa korača po snijegu. Po snježnom polju gdje je nebo bijelo i smrznuto poput tla. Sunce slabašno i daleko. Gotovo kao da…

Sven Popović

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More