Arteistov dvoboj: Tarantino je u “Odbjeglom Djangu” poremećeni, prostodušniji brat Jima Jarmuscha

Odbjegli DjangoOvotjedni Arteistov dvoboj donosi vam sukob Marina Rastera i Željka Špoljara koji su ovoga puta ukliještili mišljenja o akcijskom trileru Odbjegli Django, za Oscara nominiranom kino hitu Quentina Tarantina.

Raster: Ni na trenutak nisam povjerovao Tarantinovoj najavi da će, nakon što se okuša i u režiranju vesterna, odustati od filma; od početka mi je to zvučalo kao PR trik. Naravno da bih otišao pogledati Odbjeglog Djanga i da nije toliko napuhan pričom o “završnom poglavlju Tarantinova opusa”. Film koji ovih dana stiže u kina nije, naravno, “običan” vestern. Radnja se zbiva sredinom 19. stoljeća na rasističkom jugu SAD-a, gdje lik iz naslova, neposlušni rob na nekoj plantaži, biva otkupljen pa oslobođen od intrigantnog, šarmantnog njemačkog zubara (jednog od ONIH Tarantinovih likova) kojeg ćemo pamtiti i kad zaboravimo detalje radnje. Taj zubar, koji je ustvari prvoklasan revolveraš salonskih manira i koji živi od ubijanja zločinaca za kojima je raspisana tjeralica, uzme Djanga za partnera u tom poslu i onda njih dvojica prolaze kroz pucačinom i masakrima začinjene pikarske epizode koje kulminiraju potragom za Djangovom ženom, ropkinjom koja je nakon pokušaja bijega prodana nekom degutantnom, svirepom robovlasniku. Tog pak glumi Leonardo di Caprio, kojeg ja još uvijek doživljavam kao bejbi-fejs surfera iz mlakih romantičnih drama, a što je totalno nepošteno od mene, jer ovdje je ostvario vrhunsku izvedbu.

Špoljar: Dobar je Leonardo di Caprio. Nekad mi je on bio jadan, ali sad sam svjestan da je dobar, sposoban je glumit i poremećene likove… Odličan je njemački liječnik, kad su ga ubili film mi je i počeo postajati malo dosadan. Ali jeben je i Samuel L. Jackson kojeg prvih pet minuta uopće nisam uspio ni prepoznat u onom starom, demonskom crncu koji prezire crnce i smatra se bijelcem.

Odbjegli Django

Raster: Ajde, baš mi je drago da ti se svidio film. Skužio sam to po tome kako si uživljeno, zagledan u ekran, glasno srkao Coca-colu kroz slamčicu i dežmekastom, maljavom rukom pomamljivo grabio kokice iz mog kartona.

Špoljar: Nadam se da si nešto od tih malja i progutao zajedno s kokicama, zimi se linjam. Priznajem, uživio sam se, al ipak mi malo počinje ić na nerve što uvijek ti biraš filmove koje ćemo gledati u svrhu ovog dvoboja koji podsjeća na dvoboje zelenotajičastih mušketira… I da, kad smo kod mušketira, da ne zaboravim, odmah ću navesti da me ovaj najnoviji Tarantinov film Odbjegli Django i podsjeća na svu tu spiku Tri mušketira, i na atmosferu i priče feljtonskih romana na koja se u zadnje vrijeme pokušavam nanovo zakačiti kako bih pomoću njih vratio onu davnu želju za čitanjem avanturističkih romana. Ali previše sam se izgleda u ovih zadnjih petnaest godina zagnojio ozbiljnom literaturom i ozbiljnim filmovima ala Bergman. I onda se u tim avanturističkim romanima i filmovima na kraju mogu uživjeti samo u pozadinske sitnice, kao na primjer u Djangu ono točenje piva u salunu. Eto odmah nakon filma sam poželio sam zbog te scene popiti točeno pivo s kojeg se preljeva pjena, i zato sam te sad i doveo u ovaj Bistro Fotić u Gajevoj gdje se točeno pivo može dobiti po cijeni od 12 kuna, a ima i besplatni internet pa odmah naše dvobojne tekstove možemo poslati u matičnu redakciju.

Raster: Dobro si primijetio ovo s pozadinskim detaljima koji su snažni i začudni, i u kojima je prava umjetnost. I taj lik njemačkog lovca na ucjene koji me se jako dojmio – a dobio je, vidim, i Zlatni globus za najbolju sporednu ulogu – u nekom manje kreativnom autorskom svijetu vjerojatno bi bio nositelj radnje i glavni junak; ali Tarantino ga je strateški smjestio mrvicu izvan fokusa, i to je suptilni umjetnički postupak koji cijenim više od svih onih krvarenja u krupnom planu.

Odbjegli Django

Špoljar: A to treba uzeti sa zadrškom, budući da ti cijeniš i kad onaj debil Skrillex čučne na stejdžu i u mikrofon vama mladima šapće sotonske stihove unatrag. Što se tiče filma, ima one odlične tarantinovske dijaloge uklopljene u vestern atmosferu, ali ja sam nakon tih plošnih likova, pucačine i osvete sada ponovo željan onih svojih, posprdno nazvanih art-filmova s kojih se u posljednje vrijeme, naveo sam već, pokušavam skinut. Ovaj Django, sa svojom plošnom, pustolovnom radnjom, vratio mi je neizdrživu želju za njima, kao kad se liječeni alkos prepije gustog soka od maline, pa hoće iskapit čitavu bocu žestice. Umjesto trganja nogu, ušiju, zaželio sam se trganja duše i onih filmova koji bude linčovski strah pred onostranim. Tarantino je bio i ostao prizemljen poput onih devetnaestostoljetnih pisaca koji su s užitkom pisali pustolovne dogodovštine za peni po retku. Uvijek se drži samo onog za što je sposoban, a to su uprizorenja takozvanog šund štiva. I uvijek mi to predugo traje. Sjećam se da sam na onu njegovu trosatnu Đeki Braun ispizdio u kinu, a i ovaj me Đango pred kraj počeo smarati, jedva sam čekao da se više osveti i pobije sve te jebene bijele robovlasnike i njihove crnačke pomoćnike. Skinski nikako ne bi smjeli ići na ovaj film, raspizdit će se. Toliko. Gucnut ću sad pivo, a ti taj svoj kakaovac sa puno šlaga od kojeg će ti zubi brzo postati kvarni.

Raster: Naveo si jednu kvalitetu koja je ovim najnovijim Tarantinovim uratkom isplivala na vidjelo u dosad neviđenom trijumfu: on se drži onoga što zna. Zamišljam ga kako je ovaj scenarij – sam ga je pisao – izrodio u bujici kokainom potaknutog izljeva mašte (zato je tu taj maraton vratolomnih mini zapleta iz kojih se junaci jedva uspijevaju iskobeljati) – ali onda je u ulozi redatelja trezveno oživljavao tu ludu građu, imajući poštovanja prema svojim dosezima. Hoću reći, nije pokušavao isfuravati neki patetični europejski artizam i pretencioznost, nego je zanatski radio ono čime majstorski barata: zapletima, pomaknutim likovima, grubim humorom i pucačinom. I ne možeš reći da to nije kraljevski napravio.

Špoljar: Sad sam se sjetio, da!, sad želim gledat Đarmuševog Mrtvog čovjeka. Mislim da je Tarantino i uzeo dosta od Đarmuša u Paklenom Šundu i u stilu, ali za šire gledateljstvo. Tarantino je prostodušniji brat Đima Đarmuša, pomalo poremećeni brat koji voli karabinke, trgat muhama krila i miševima rezat repove. A ti sad potrči u Gavellu na pomodne Matanićeve Fine mrtve djevojke.

Raster: Što sad imaš protiv Finih mrtvih djevojaka? Ustvari sam i kanio otići pogledati ih.

Špoljar: Nakon Tarantina, ta bi mi predstava bila kao nakon ukusnih kobasica Jamieja Olivera moram jesti one tvoje vegetarijanske prdljive uvarke s tofuom u kornjačinom loju.

Raster: Nemoj mi ti o prđenju.

 

*

Odbjegli Django (2012)

Django Unchained

Žanr: Akcijski triler

Godina: 2012

Redatelj: Quentin Tarantino

Glavne uloge: Leonardo DiCaprio, Samuel L. Jackson,Christoph Waltz, Jamie Foxx, Kerry Washington

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...