Arteistov dvoboj: “Nemoguće” – jeftini spektakl muke ili film koji budi uspavane savjesti?

U ovotjednom “strijelomudom” Arteistovom dvoboju ponovo se sukobljavaju Marin Raster i Željko Špoljar, oko filma katastrofe “The Impossible”, aktualnom kino hitu nastalome prema priči obitelji koja je preživjela tsunami u Tajlandu 2004. godine.   

Raster: Filmovi katastrofe ne bi trebali biti dosadni, tako nalaže žanr. Gledatelj bi trebao biti uvučen u radnju, biti suživljen s likovima, zajedno s njima treperiti na ivici mogućnosti preživljavanja i umiranja. A film “The Impossible” (“Nemoguće”), najavljivan kao epski, dirljivi, potresni film o tragediji koja je zadesila Tajland 2004. godine, nekako je uspio – usprkos strašno zanimljivoj temi – iznevjeriti temeljne postulate žanra i natjerati gledatelje da se dosađuju. Radi se, ukratko, o imućnoj britanskoj obitelji na ljetovanju u Tajlandu, koju razdvoji tsunami i onda se oni međusobno traže, prolazeći pritom kroz čitav niz pikarski nevjerojatnih razmimoilaženja: jedan sin ostaje uz teško ranjenu majku i brine se da ona u prenapučenoj bolnici dobije kakvu-takvu njegu, a druga dvojica mlađe braće koja nekako ostanu neozlijeđena, završe u kampu za siročad, dok njihov otac unezvjereno lunja po post-apokaliptičnom kaosu u turističkom naselju, tražeći ženu.

Špoljar: Ne znam, općenito baš nisam ljubitelj filmova katastrofe, oni me privlače svojom temom, ali imam previše slabe živce da ih pratim. Nakon njih zapadnem u pasivnost jer rezoniram: ionako će nas uskoro neka prirodna katastrofa spizditi s ovog planeta, pa čemu se truditi. A i osjećam neku gotovo metafizičku grozu dok ih gledam, osjetim se krhak pred nepoznatim silama kao kanarinac pred dubinom mačjeg ždrijela. Slično, samo još puno gore osjećam se kad gledam dobro spravljene horore. Tad zabrijem da su svuda oko mene duhovi i demoni, prodirem u svijest uplašenog vudu domoroca. Zato sam, mladi Rasteru (doživljavam te kao neku svoju inačicu filmsko gledateljskog Dr. Watsona), nevoljko prihvatio tvoj prijedlog da za ovaj strijelomudi, za mene pomalo infatilan dvoboj, odemo u nedjelju poslijepodne u kokičasto smrdičasti Cinestar pogledat taj film prirodne katastrofe “Nemoguće”. Pogotovo što sam se kod stare na nedjeljnom ručku najeo teletine (je li danas među vama mladim srećkohorvatašima postao tabu reći da konzumiraš meso?), pa sam bio itekako svjestan koliko mi taj teški film može neugodno pasti na prepuni želudac.

Raster: Ajme, ovo će opet skrenut u tvoja egomanijakalna, nepovezana trabunjanja. Mislim da publiku ne zanima što si ti konzumirao prije filma, nego kakav je film. A ako te je ovako potresao kao što kažeš, ako si zbog njega osjetio metafizičku jezu i strah od smrti, to znači da je kod tebe uspio proizvesti učinak na koji filmovi katastrofe i ciljaju. Valjda stvarno imaš preslabe živce. Meni je veći dio filma bio dosadniji od “Svećenikove djece”, jedina je razlika između ovog filma i Brešanove polukomedije za ljude s pola mozga i lošim ukusom to što je u “The Impossible” gluma ozbiljna i uvjerljiva, izuzev onog najstarijeg klinca koji spašava majku. Mali ima iritantnu facu i držanje, a redatelj je na njega motivski naslonio pola radnje. To je, ja bih rekao, kriva odluka. A činjenica da o obitelji ne znamo ništa osim majčina zanimanja (ona je liječnica koja se posvetila odgoju djece) i mjesta na kojemu žive (trenutno su u Japanu jer otac, Ewan McGregor, radi za neku tamošnju tvrtku) uništila je čitavu osovinu filma. Ne znamo tko su ti ljudi. Ne znamo ništa o odnosima u toj obitelji. I onda njih u mondenom odmaralištu pokosi val i mi dva sata gledamo kako se oni traže. Bez te emocionalne podloge, redatelj je stavio gledatelje u položaj lešinara koji se napasaju na krvavim prizorima crne kronike.

Špoljar: Gle, gle, izgleda da si u zadnje vrijeme radio na sebi – ili si kao slijepa kokoš nabasao na zrno – ali ovo s crnokronikaštvom dobro si pogodio. Na sličnoj mazgi šibanja i krvi jaše i Slavenka Drakulić s onim svojim opisima silovanja, ili Mel Gibson u prikazu Isusove pasije, koja je djelovala mučno uvjerljivo. Možda to spada u onaj red umjetnosti koji te trgne, kao oni partizanski filmovi u kojima kliještima režu promrzle prste, a Švabe zabijaju partizanima kolčeve u dlanove. Ako je upotrijebljeno u pravu svrhu, možda i nije loše da film takvim prizorima išamara uljuljkani puk.

Raster: Možda, Šerloče. Meni se ipak činilo da je posrijedi samo poza, ono jeftino američko “ajmo ih sad šokirati” u stilu Jerryja Springera, ništa više od toga. Ovaj je film kao stvoren za čitatelje žuto-crne štampe tipa “24sata”, koji vole čitati opise mrcvarenja i detaljne opise teških prometnih nesreća. Slabašan je to motiv da ponese čitav film.

Špoljar: Ali tehnički je to dobro izvedeno. Svako malo morao sam dlanom koji je još vonjao po telećem loju, zaklanjati oči pred prizorima oderane ljudske kože, grudnih hematoma, visećih vena i izbljuvavanja gnojne sukrvice. U tim trenucima o kvaliteti filma nisam stigao ni misliti, samo sam mislio, uvjerljivo ste ovo prikazali, i pred tom mukom sam bio skrušen jer sam mislio, ovo se i meni može dogoditi ako plimni val podigne more baš u trenutku dok ja otromboljen omarom jedem hladne krastavce u kiselom vrhnju na terasi jeftino unajmljenog apartmana u Kaštel Gomilici, mjesta čije ime asocira na gomilicu opasnog radioaktivnog otpada, ili nečeg još goreg. I osjetio sam olakšanje kad se unesrećena obitelja na kraju, uz kako ti kažeš preidiotske koencidencije, našla na okupu. Ali na odjavnoj špici, kad me celuloidna magija popustila, jebo sam si Kaštel Gomilicu što sam potrošio lovu na kartu, a mogao sam za te pare u susjednoj dvorani gledat onu novu komediju s meni doneke dragom komičarkom Cameron Diaz.

Raster: Koga zanima ova tema, na YouTubeu ima par dobrih dokumentaraca o tsunamiju u Tajlandu, oni su bolje obradili tu temu od ovog pozerskog filma u kojemu su specijalni efekti koji predočavaju udar plimnog vala više-manje jedino što vrijedi vidjeti.

Špoljar: Ja čak ne bih rekao da su ono bili neki zadivljujući filmski efekti, “Nemoguće” mi više djeluje poput onih filmova katastrofe iz osamdesetih koje na HTV-u puštaju u nedjeljno poslijepodne u koje bi ljudi pogledali i zadnje neuklearno govno samo da zaborave da sutra moraju na posao, ili zapravo da zaborave da nemaju posao na koji moraju ići, nego će opet lunjati po tržnici kao onaj nujno-neoegzistencijalističko zabrinuti pripovjedač u knjizi Radenka Vadanjela “Dnevnik besposličara”.

Raster: Nedavno sam pročitao tu knjigu, i stalno sam u tom pripovjedaču vidio tebe, u tim tvojim ofucanim, izblijedjelim Cobra-trapericama i tim Walk-Maxx tenisicama koje ti je mater kupila u TopShopu da popraviš držanje.

Špoljar: Radije bih mošnje prekrivao smežuranim listovima salate pokupljenima na podu utrinske tržnice, nego nosio ove tvoje Briljanteen-prugaste đemperiće u kojima izgledaš kao štrkljasti parcov iz “Šegrta Hlapića“.

 

*

Nemoguće (2012)

The impossible / Lo imposible

Žanr: Drama, Triler

Godina: 2012

Redatelj: Juan Antonio Bayona

Glavne uloge: Ewan McGregor, Naomi Watts, Geraldine Chaplin

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...