Arteistov dvoboj: “Atlas oblaka” – remek djelo ili holivudska šećerlema?

Atlas oblakaCiklus sučeljavanja neistomišljenika oko aktualnih kulturnih i društvenih tema otvaramo proturječnim osvrtima na film “Atlas oblaka” koji se počinje prikazivati u kinima. Novinarsku projekciju odgledali su zajedno, na ljubavnim sjedalima, Marin Raster i Željko Špoljar.

Raster: Atlas oblaka je jedan od onih produkcijski, fabularno i motivski ambicioznih filmova s odgođenim djelovanjem; otkako sam jučer izišao iz dvorane, cijelo mu se vrijeme vraćam, i još više od toga – vuče me da ga idem ponovo pogledati. U nešto manje od tri sata, ta adaptacija istoimenog romana Davida Mitchella uspjela je suvereno razviti šest paralelnih priča koje su razdvojene stoljećima, od one o odbjeglom robu koji se kao slijepi putnik sprijateljuje s mladim odvjetnikom i prvi put u njemu budi svijest o ljudskim pravima, jednakosti i bratstvu, koja je smještena negdje na kraj 18. stoljeća; preko one iz neposredne sadašnjosti, o budalastom izdavaču bestselera kojega uspješniji bogati brat zatvori u instituciju za mentalno oboljele umirovljenike; pa do one o biblijski krvavim sukobima posljednjih preživjelih plemena, negdje u dalekoj budućnosti. Ispočetka je malo teško hvatati konce tih priča (dodatno zbunjuje to što se isti glumci pojavljuju u nekoliko njih, Halle Berry je i novinarka u San Franciscu ranih sedamdesetih, koja staje na žulj prljavom lobiju za nuklearke, i pripadnica naprednijeg plemena u futurističkoj priči), no nakon sat ili dva ustvari si zahvalan autorima što nisu išli podilaziti publici, što nisu igrali na pitkost i probavljivost. Nekako, sve te priče počinju se – nešto kao rubikova kocka – uglavljivati jedna u drugu, i osim što pratiš svaku od šest pojedinačnih priča, pratiš i aristotelijanske faze razvoja cjelokupnog filma koji, ako bismo se morali odlučiti za jednu poantu, podsjeća ljude da se i najokrutniji sistemi mogu srušiti ako postoje pojedinci koji su spremni žrtvovati se za dobru stvar. Ne mogu ni zamisliti koliko je teško bilo postići da pojedinačne priče budu uklopljene u dinamiku cjeline. Poštujem to.

Špoljar: Da, baš s odgođenim djelovanjem… Zaboravio sam taj film i prije nego sam ga pogledao. Odgođeno djelovanje ostalo mi je jedino od onog idiotskog gorkog okusa koji mi ostaje od svakog holivudskog sranja koje sam pogledao u zadnje vrijeme. Sad sam uvjeren da je i ta knjiga po kojoj je film rađen teško sranje. To su one imbecilarije kojima nas zasipaju u zadnje vrijeme i u filmu i u književnosti; pretenciozna tema zapakirana u idiotsku fabulu i još idiotskiji stil. Holivudske fabule sve su iste, radilo se o problemu pubertetlija ili o smaku svijeta. Uvijek neka najidiotskije upakirana kveljovska poruka i onda hrpa pucačine, klanja, pokazivanja hrabrosti, debilne akcije koju više volim u kompjuterskim igricama nego kad me s tim dvadeset minuta u filmu jebu u mozak. A kveljovski idiotska poruka ovog filma je – nema smrti, nakon smrti nam se uvijek otvore neka nova vrata. To izgovara neka kretenska robot djevojka iz budućnosti. Prije nego što je to izgovorila, morali smo je gledat kako juri u letjelicama budućnosti i reže vratove policajcima “Jednoumlja”. Onda je tu naravno i Tom Hanks, poslovično zadužen za takve dubokoumne, idiotske filmove alla Da Vincijev kod, nakon kojih prosječan kino gledalac dobiva dojam da je posisao svu pamet svijeta, a posisao je zapravo ušećernu kurastu šećerlemu socrealističkog Holywooda.

Raster: Daj molim te, kako to misliš “socrealistički Hollywood”?

Špoljar: Pa to, ono u stilu kako se kalio čelik, kao, borite se ljudi, ne budite kukavice, pokoljite mrskog neprijatelja, najebite mu se keve nacističke. A tko je neprijatelj? Pa izaberite nekog neprijatelja, naprimjer Sadama Huseina ili koga ćemo vam mi već sugerirati preko isto ovako krepilnih filmova koje mislimo nastaviti praviti i u budućnosti.

Raster: Misliš na onu futurističku priču u kojoj Tomu Hanksu, pripadniku pitomog plemena nizinskih stočara grupa nomada-kanibala pokolje svu rodbinu pa se on, kad se domogne jednoga od tih kanibala, osveti jednako brutalno, tipa oko za oko, zub za zub. Pa dobro, vidim zašto te to iziritiralo, to nasilje, nije ni da ja u tome uživam, ali poruka je, koliko sam ja shvatio, trebala biti upravo pacifistička – jer kroz ono proročanstvo šamanice Tomu Hanksu je poručeno da ne kolje neprijatelja dok spava. Mislim da si ipak previše negativan u svojoj ocjeni, to jest siguran sam. Pretjerano pljuješ i koliko vidim, baš uživaš u tom pretjerivanju. Ne mogu se složiti ni s time da je tema pretenciozna, u tom slučaju je i stvarnost pretenciozna jer ovo sve o čemu “Atlas oblaka” govori, to su stvari koje gledaš na BBC-u, na primjer. Korporacije koje nemaju veze s humanošću, samo zarada, preko leševa do profita. Onaj sistem koji je svojom pobunom uzdrmala “kretenska robot djevojka iz budućnosti” – “Jednoumlje” – to je ono prema čemu hrli zapadnjačko društvo. I usput, ono zbog čega bih ponovo otišao pogledati film je ponajviše baš ta priča o pobuni protiv sistema u kojemu su ljudi podijeljeni na klase – jedni eksploatiraju, drugi su žrtve. Taj je motiv, “tko jači, taj tlači”, ustvari najsnažniji lajtmotiv filma. Samo, ako odem u kino to pogledat, s tobom sigurno više neću, jer ono tvoje posprdno stenjanje i izrugivanje svake natruhe romantike ili nježnosti ili ganuća, to fakat kvari iskustvo gledanja.

Špoljar: Pretenciozna je tema samo u smislu redateljevog netalenta. Za Kubricka bi to bila itekako dobra tema. A, što se tiče nasilja, nisam toliko osjetljiv, nego sam osjetljiv kad se na njega počnete ložit i vi pičkasto liberalni mladići koji se četvrtkom okupljate u onom dog-friendly bircu na početku Jurišićeve u kojem novinar Briljantina pušta muziku. I onda kad skužim da se vi jadni urbani slabići, feministi i ljubitelji životinja naložite na ovaj film, to me razjari jer skužim da vas je taj krepilni redatelj uspio omađijati… I sve te izmješane priče iz raznih stoljeća koje si spomenuo, u filmu su pun kurac dosadne jer se u niti jednu ne mogu zadnjim naporom volje uživjet do kraja, nego se stalno presjecaju i to sve čini još jadnijim. A svaka od tih pričica je spomenik najofucanijem klišeju, retro-patetici. Normalno, da je tu i nježni gej skladatelj, nema danas više filma bez slađušnih, neshvaćenih gejeva. On se kao izborio da napiše svoju moronsku simfoniju. Kao i onaj kretenasti stari književni urednik koji je pobjegao iz zlostavljačkog staračkog doma, uz, naravo, pun kurac idiotskih skečeva za koje je “Stipe u gostima” Baster Kiton. Jadni, gnojni iscjedci Mel Gibsonovog Hrabrog srca. Film slične tematike Djeca čovječanstva za ovo je sranje ono što je Ana Karenjina za Čudo u Poskokovoj Dragi. Djeca čovječanstva, to je jeben film, zato što je stilski sasvim dobro odrađen, a opet nije neki izdrkani art nego ga može popušit i takozvana široka publika. Marine Rasteru, ja poštujem tvoj mladalački mozak i ne mogu ni zamisliti kako si uspio postići da  skucaš onako štrebersko-razgaljive rečenice na temu ovog filma.

Raster: “Jadni urbani slabići, feministi i ljubitelji životinja”? Dobro si se opisao, većeg urbanog slabića od tebe nisam vidio. Ali neću nasjedati na tvoje provokacije, ipak ovdje govorimo o filmu, i stalo mi je do toga da ljudi ne povjeruju u tvoje zlobne diskreditacije, stavljaš me u poziciju da ja budem odvjetnik “Atlasa oblaka”, dobro, odradit ću to rado. Film je bolji od “Djece čovječanstva” onako kao što su Jergovićevi “Dvori od oraha” bolji od Gromačine “Božanske dječice”: ne taslači, kako ti kažeš, po jednoj žici tambure, nego sa zavidnim pripovjednim zaletom zahvaća u širinu, ne gubeći konce, održavajući dinamiku strukture. Gromača to ne može, kao što ni redatelj “Djece čovječanstva” vjerojatno ne bi mogao, eventualno bi napravio solidnu jednu od priča: mislim, zato valjda i jesu tri redatelja radila “Atlas oblaka”. Moj zaključak: ljudi, pogledajte ovaj film, a ako i ima na kraju nešto holivudske patetike, pametno je dozirana i daleko od toga da je nepodnošljiva.

Špoljar: Okej, okej, vidi se da uljuđeni fićfirić koji studira novinarstvo i sprema se naslijedit blagoglagoljivog Branimira Bilića. Prešao si me kao papir guzicu.

Raster: Uredništvo će ti ovo izrezat.

***

Atlas oblaka” (2012.)

Redatelji: Tom Tykwer, Andy Wachowski, Lana Wachowski

Uloge: Tom Hanks, Halle Berry, Hugh Grant, Hugo Weaving, Jim Sturgess, Susan Sarandon

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More