Izgubljeni u retrofuturističkom svemiru

Friška ostvarenja nekadašnjih velikih nada otočkog indie rocka nude dvije potpuno različite priče o putanjama bendova obilježenih munjevitim i nenadanim uspjehom debija. ”Always Ascending”, peti album škotskih post punk/new wave revizionista Franz Ferdinand, još je jedan neuspješan kompromis između pokušaja ponavljanja formule koju su uspostavili istoimenim prvijencem iz 2004. i njezine suptilne revizije. Viđen proces za bend koji više od desetljeća živi u sjeni prvog albuma čiju kombinaciju zaraznog, ali neurotičnog šarma i pitkih refrena nije uspio jednako uspješno ponoviti. S druge strane, nekadašnji omiljeni engleski garage rock adolescenti Arctic Monkeys na svojem šestom albumu, a prvom nakon zapažena prekooceanskog uspjeha s ”AM” (2013), odlaze u za njih dosad nepoznat teritorij klavirom vođenog glam rocka. Riječ je o najhrabrijem i najneobičnijem ostvarenju u njihovoj karijeri.

Nakon kalkuliranog i dosadnog ”Right Thoughts, Right Words, Right Action” (2013) te simpatične, ali vrlo introspektivne suradnje s The Sparks na ”FFS” (2015), Franz Ferdinand se na ”Always Ascending” vraćaju poletnim disco eskapadama s trećeg albuma ”Tonight: Franz Ferdinand”. One su relativno uspješno stavljene u kontrapunkt sa šansonijerskim manirizmima frontmana Alexa Kapranosa na tragu Jacquesa Brela ili Scotta Walkera. Povremeno se naslućuje drukčiji, mračniji, sofisticiraniji izričaj. Nažalost, često energične i melankolične dijelove isporučuju istim letargičnim, pretjerano mehaniziranim stilom, ubijajući osnovnu namjeru stvaranja zabavne, a opet blago pomaknute pop-glazbe.

Umjesto distanciranog new wave coola izvođača iz osamdesetih poput Elvisa Costella, sve više prisvajaju ”fotokopirne” odlike suvremenika poput Kaiser Chiefsa, ostavljajući dojam potrošene atrakcije za popunjavanje rupa u festivalskim satnicama. ”Always Ascending” nije loš album, a pjesme poput naslovne, ”Huck and Jim”, ”The Academy Award” te posebice baladne završnice ”Slow Don’t Kill Me Slow” djeluju nadahnuto i promišljeno. Krajnji dojam ipak odaje bend koji i dalje na automatskom pilotu pokušava ponoviti nešto što se čini ionako slučajnim uspjehom.

Dok su se Franz Ferdinand od početka predstavili kao jasno definiran art rock bend s izrazitim pop-nabojem, njihove nešto mlađe kolege s kojima dijele uglednu nezavisnu izdavačku kuću Domino, daleko su dulje tražili vlastiti izričaj. Put koji su Arctic Monkeys prešli od 2006. i ”Whatever People Say I Am, That’s What I’m Not” do ”Tranquility Base Hotel & Casino” tim više izgleda neočekivano i nekonvencionalno. Nakon što su na ”AM” nanizali uspješne singlove ”Do I Wanna Know?” i ”R U Mine?”, sada potpuno zaokreću prema albumu bez očiglednih favorita. Zaokruženo je to, labavo konceptualno ostvarenje, pomišljena, ali neobično posložena zvuka. Tematski, cijeli album prolazi u začudnom, nelagodnom obračunu sa slavom. Glazbeno, dok su se u prošlosti oslanjali na neku varijaciju gitarskog rocka od simplificiranog pristupa garažnom rocku na samim počecima do kasnijih posudbi obrazaca grungea i stoner rocka, ”Tranquility Base Hotel & Casino” usmjeren je na konstrukcije piano rocka koje zvuče kao Elton John izgubljen u retrofuturističkom svemiru.

Alex Turner svoje uobičajeno rječite tekstove pakira u teatralnu izvedbu na rubu vlastitih vokalnih mogućnosti, zvučeći na trenutke kao kombinacija Johna Coopera Clarkea i Davida Bowieja. Glazba je namjerno podložena kičastim obrascima soft rocka ispod kojih viri egzistencijalni mrak kakav je, primjerice obilježio Pulpov ”This is Hardcore”, a sve je oslonjeno na atmosferu iz koje curi sarkazam i autoironija. No, za razliku od drugih ostvarenja koja su slijedila slavne prethodnike, a zvuče kao alergijska reakcija na novonastale uvjete poput recimo ”Kid A” Radioheada, ”Tranquility Base Hotel & Casino” koristi priliku za istodobno glazbeni, konceptualni i prije svega introspektivni iskorak.

Opsesivno propitujući novonastalu situaciju, Turner i ostatak benda postavljaju se unutar okvira rock tradicije, a to je najočitije u uvodnom manifestu ”Star Treatment”. Neprestano su svjesni krhkosti i uzaludnosti slave, a to je vidljivo i u naizgled apsurdnim tekstualnim fragmentima poput ”Maybe I was a little too wild in the ’70s”. Cijeli pak koncept luksuznog hotela na Mjesecu istodobno zaziva dekadentnu Bowiejevu fazu s kraja sedamdesetih, Kubrickovu atmosferičnost i psihodelične nadnaravne narative iz romana Philipa K. Dicka.

Bend time istodobno odaje počast utjecajima, ali i naglašava svjesnost vlastite odsječenosti od konvencionalnog svijeta. Tematska i referencijalna gustoća čitavog albuma ne sluša se ni lako ni jednostavno. Umjesto očekivana vrela novih singlova, u pitanju je zaokružena cjelina zvukovne i tekstualne estetike koja preispituje sliku našega zbunjujućeg svijeta, ali i vrlo vjerojatnih preokupacija budućeg čovječanstva.

”Always Ascending” slika je umornog benda koji od početka manje ili više uspješno imitira sofisticiranost, a ”Tranquility Base Hotel & Casino” predstavlja bend kojem se ona dogodila usput. Upravo zato lagodni lounge zvuk u rukama Arctic Monkeysa poprima satirične tonove koji kriju odjeke zbrkane stvarnosti, dok art pop Franza Ferdinanda djeluje tek kao kompetentna kopija odavno domišljene ideje.

Karlo Rafaneli

 

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...