Friška ostvarenja nekadašnjih velikih nada otočkog indie rocka nude dvije potpuno različite priče o putanjama bendova obilježenih munjevitim i nenadanim uspjehom debija. ”Always Ascending”, peti album škotskih post punk/new wave revizionista Franz Ferdinand, još je jedan neuspješan kompromis između pokušaja ponavljanja formule koju su uspostavili istoimenim prvijencem iz 2004. i njezine suptilne revizije. Viđen proces za bend koji više od desetljeća živi u sjeni prvog albuma čiju kombinaciju zaraznog, ali neurotičnog šarma i pitkih refrena nije uspio jednako uspješno ponoviti. S druge strane, nekadašnji omiljeni engleski garage rock adolescenti Arctic Monkeys na svojem šestom albumu, a prvom nakon zapažena prekooceanskog uspjeha s ”AM” (2013), odlaze u za njih dosad nepoznat teritorij klavirom vođenog glam rocka. Riječ je o najhrabrijem i najneobičnijem ostvarenju u njihovoj karijeri.
Nakon kalkuliranog i dosadnog ”Right Thoughts, Right Words, Right Action” (2013) te simpatične, ali vrlo introspektivne suradnje s The Sparks na ”FFS” (2015), Franz Ferdinand se na ”Always Ascending” vraćaju poletnim disco eskapadama s trećeg albuma ”Tonight: Franz Ferdinand”. One su relativno uspješno stavljene u kontrapunkt sa šansonijerskim manirizmima frontmana Alexa Kapranosa na tragu Jacquesa Brela ili Scotta Walkera. Povremeno se naslućuje drukčiji, mračniji, sofisticiraniji izričaj. Nažalost, često energične i melankolične dijelove isporučuju istim letargičnim, pretjerano mehaniziranim stilom, ubijajući osnovnu namjeru stvaranja zabavne, a opet blago pomaknute pop-glazbe.
Umjesto distanciranog new wave coola izvođača iz osamdesetih poput Elvisa Costella, sve više prisvajaju ”fotokopirne” odlike suvremenika poput Kaiser Chiefsa, ostavljajući dojam potrošene atrakcije za popunjavanje rupa u festivalskim satnicama. ”Always Ascending” nije loš album, a pjesme poput naslovne, ”Huck and Jim”, ”The Academy Award” te posebice baladne završnice ”Slow Don’t Kill Me Slow” djeluju nadahnuto i promišljeno. Krajnji dojam ipak odaje bend koji i dalje na automatskom pilotu pokušava ponoviti nešto što se čini ionako slučajnim uspjehom.
Dok su se Franz Ferdinand od početka predstavili kao jasno definiran art rock bend s izrazitim pop-nabojem, njihove nešto mlađe kolege s kojima dijele uglednu nezavisnu izdavačku kuću Domino, daleko su dulje tražili vlastiti izričaj. Put koji su Arctic Monkeys prešli od 2006. i ”Whatever People Say I Am, That’s What I’m Not” do ”Tranquility Base Hotel & Casino” tim više izgleda neočekivano i nekonvencionalno. Nakon što su na ”AM” nanizali uspješne singlove ”Do I Wanna Know?” i ”R U Mine?”, sada potpuno zaokreću prema albumu bez očiglednih favorita. Zaokruženo je to, labavo konceptualno ostvarenje, pomišljena, ali neobično posložena zvuka. Tematski, cijeli album prolazi u začudnom, nelagodnom obračunu sa slavom. Glazbeno, dok su se u prošlosti oslanjali na neku varijaciju gitarskog rocka od simplificiranog pristupa garažnom rocku na samim počecima do kasnijih posudbi obrazaca grungea i stoner rocka, ”Tranquility Base Hotel & Casino” usmjeren je na konstrukcije piano rocka koje zvuče kao Elton John izgubljen u retrofuturističkom svemiru.
Alex Turner svoje uobičajeno rječite tekstove pakira u teatralnu izvedbu na rubu vlastitih vokalnih mogućnosti, zvučeći na trenutke kao kombinacija Johna Coopera Clarkea i Davida Bowieja. Glazba je namjerno podložena kičastim obrascima soft rocka ispod kojih viri egzistencijalni mrak kakav je, primjerice obilježio Pulpov ”This is Hardcore”, a sve je oslonjeno na atmosferu iz koje curi sarkazam i autoironija. No, za razliku od drugih ostvarenja koja su slijedila slavne prethodnike, a zvuče kao alergijska reakcija na novonastale uvjete poput recimo ”Kid A” Radioheada, ”Tranquility Base Hotel & Casino” koristi priliku za istodobno glazbeni, konceptualni i prije svega introspektivni iskorak.
Opsesivno propitujući novonastalu situaciju, Turner i ostatak benda postavljaju se unutar okvira rock tradicije, a to je najočitije u uvodnom manifestu ”Star Treatment”. Neprestano su svjesni krhkosti i uzaludnosti slave, a to je vidljivo i u naizgled apsurdnim tekstualnim fragmentima poput ”Maybe I was a little too wild in the ’70s”. Cijeli pak koncept luksuznog hotela na Mjesecu istodobno zaziva dekadentnu Bowiejevu fazu s kraja sedamdesetih, Kubrickovu atmosferičnost i psihodelične nadnaravne narative iz romana Philipa K. Dicka.
Bend time istodobno odaje počast utjecajima, ali i naglašava svjesnost vlastite odsječenosti od konvencionalnog svijeta. Tematska i referencijalna gustoća čitavog albuma ne sluša se ni lako ni jednostavno. Umjesto očekivana vrela novih singlova, u pitanju je zaokružena cjelina zvukovne i tekstualne estetike koja preispituje sliku našega zbunjujućeg svijeta, ali i vrlo vjerojatnih preokupacija budućeg čovječanstva.
”Always Ascending” slika je umornog benda koji od početka manje ili više uspješno imitira sofisticiranost, a ”Tranquility Base Hotel & Casino” predstavlja bend kojem se ona dogodila usput. Upravo zato lagodni lounge zvuk u rukama Arctic Monkeysa poprima satirične tonove koji kriju odjeke zbrkane stvarnosti, dok art pop Franza Ferdinanda djeluje tek kao kompetentna kopija odavno domišljene ideje.
Karlo Rafaneli